NACIONALNA GROUPIE Pray for Hrvatska

Za teroristički masakar u Parizu saznao sam s danom zakašnjenja. Tu noć dok su Isilovci ubijali na koncertu u Parizu, ja sam također bio na jednom sličnom koncertu tu u Zagrebu. Ujutro sam mamuran po navici počeo na fejsbuk stavljat statuse o tome kako sam mamuran, kako bljujem, ali kako sam jako zadovoljan, ispunjen jer sam se dobro proveo na koncertu, čak sam s jednom ženskom imao lagani peting. Očekivao sam zajebantske komentare, ali ništa, muk. Onda mi je neki Ozren napisao: “Blago tebi da si se u stanju zajebavat dok se događaju ovakve stvari. Na neki način ti se i divim zbog toga”.

Profilna od tog Ozrena bila je bila je prekrivena bojama francuske zastave kao što su u vrijeme podrške gejevima skoro svi imali boje gej zastave. Što je sad ovo, zapitao sam se. Je li to opet ja kao poluslijepo kljuse kaskam za novom modom na fejsbuku, opet zadnji saznajem za neki novi štos? Brzo sam krenuo surfat po fb profilima novinara. Uz to što ih je većina imala profile obojene u francusku zastavu, dosta je njih zaljepilo crni kvadrat u kojem je bijelim slovima pisalo: Pray for Paris. Onda sam ispod ugledao priljepljenje portalske članke o pariškom masakru i sve mi je bilo jasno.

DOK SAM ALATIMA PONUĐENIM pri vrhu desktopa nevješto poput one dvojice iz crtića “A je to” pokušavao svoju profilnu fotku isprefarbat bojama francuske zastave, bez kucanja mi je moj stari uletio u stan. Po ne znam koji put sam požalio što nikad ne zaključam vrata kad se pred zoru vratim pijan.

Stari je djelovao sretno kao da je HDZ uvjerljivo pobjedio na izborima. Usopljen od penjanja na treći kat, saopćio mi je da su on i njegova gravidna ljubavnica upravo bili na pregledu u privatnoj poliklinici. Ultrazvuk je potvrdio: sin!

Moja ionako tužna, mamurna faca poprimila je još tugaljiviji, pokisli izraz Žalosne Sove. Već sam u mislima vidio tog malog morona kako me starog i nemoćnog izbacuje iz kuće u Đakovu, u džepu mu oporuku u kojoj je stari pred smrt potpisao da sve ostavlja njemu.

“Šta se mrštiš kao da sam ti saopćio da je neko umro…” tresnuo me stari dlanom po pogurenim leđima.

“Pa jesi vidio to što je bilo u Parizu…” protisnuo sam, pokušavajući mu čemer zbog skorog rođenja tog mog faking polubrata zamaskirati tugom zbog masakra u Parizu.

“Koliko je na kraju poginulo?” stari se, škiljeći, zabuljio u ekran mog laptopa.

“Više od sto četrdeset…”

“Ih… Tolko je naših u ratu svaki drugi dan ginulo.”

“Kako možeš bit tako odvratno bešćutan!” gotovo sam kriknuo od užasa.

Od starog sam navikao na sve. Nije me, recimo, više mogao zaprepastiti kad bi ustaške pokolje pokušavao maltene opravdati poslijeratnim žrtvama na Blajburgu. A kad bih mu ukazao na to relativiziranje zločina, on bi mi samo, poput dlakouhnog krčmara koji zbraja utržak na kraju dana, odvratio da on samo iznosi činjenice tko je koga koliko i gdje ubio, neka se zna i pamti. Kažem, na to sam već oguglao. Ali sad s ovim novim uspoređivanjem Hrvata ubijenih u ratu i Parižana pobijenih u terorističkom masakru, nanovo mi je uspio napravit da mi se sva krv slije u mozak, da mi se ruke počnu trest, a glas podrhtavat dok sam mu izgovarao:

“Kako možeš to govorit… Imaš li ti ikakve ljudske osjećaje…”

“Jesi li ih ti imao kad sam se vraćao s fronte s crnim trakama oko ruke zbog pobijenih suboraca… I molio tebe i sestru da bar malo utišate muziku u sobama… Nikad to neću zaboravit… Petorica su taj dan poginuli, ja se vratim doma, a ti imaš do daske navijenu pjesmu od one Pisarović… Dernja se ona “da znaš, da znaš kako tužna sam bez tebe…” Ja te molim da stišaš to, ugasiš jer se dogodilo to i to, a ti mi hladno odvratiš da u svojim godinama imaš pravo na zaljubljenost i ljubavne pjesme… Jer da nisi ti izmislio i zakuhao taj rat… Kad te tad nisam zgromio…” sad je i starom podrhtavao glas.

Nemoćno sam zaburio glavu među dlanove.

“Kako si ti od mene tada tražio pravo na to da iživiš svoju zaljubljenost, tako ja od tebe sad tražim svoje pravo da se veselim skorom rođenju svog sina. Ako Bog dade da sve prođe kako treba”, stari je skvrčenim srednjim prstom poput praznovjernog domoroca triput kucnuo o drveni sanduk pun mojih prljavih gaća, čarapa.

Nakon kraće šutnje rekao je da me želi odvest na jedno njemu jako važno mjesto. Usput će me provozat u svom novom autu, Mazdi nasljeđenoj od ljubavničinog pokojnog muža. Nevoljko sam pristao, mislio sam da me želi odvest da izravno na ultrazvuku pozdravim polubratov zametak.

UŠAO SAM U TU MAZDU PARKIRANU ISPRED LIMBA. Stari je nagazio gas. Odvezao nas je sve tamo negdje pod Sljeme, a onda je nagario po sljemenskoj cesti gore u planinu. Zaustavio se tek na parkiralištu ispred medvedgradskih zidina.

“Tu smo, izlazi van”, procijedio je.

Prošlo mi je kroz glavu da je možda totalno puko: želi me likvidirat tu na Sljemenu i krenut sve ispočetka s novim sinom koji će mu iz grla saprat sva ona razočaranja nataložena od prvog sina, odnosno mene.

Stari me nesvakidašnje prisno uhvatio pod ruku i kao neku frajlicu na sljemenskoj promenadi odveo do samog ruba medvedgradskih zidina. Tamo su se mlitavo vijorile dvije sparušene hrvatske zastave. Očito su smog i ispušni plinovi dolje iz Zagreba učinili svoje. Stajali smo uz Oltar domovine.

“Pomoli se, sine, ti sad iskreno samnom za sve poginule u Domovinskom ratu, pa ću onda ja s tobom za te Francuze”, šaptom će stari.

Zamalo sam mu instinktivno odbrusio: ne želim sudjelovat u tom kiču! Ali onda sam se sjetio kako sam se zgražavao njegovoj bezdušnosti dok sam na profilnu stavljao francusku zastavu. Šutke sam sklopio dlanove kao što smo morali nekad na početku svakog sata vjeronauka.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.