NACIONALNA GROUPIE Pokoravanje Hasanbegoviću

‘Umorna sam od svih ljevičarskih mlakonja… Podsjećate me na VOĐU MUSLIMANSKE STRANKE koji u Pokoravanju počne uvodit islamska pravila’, rekla je Stojka Hasanbegoviću

Mojoj curi Stojki vratilo se ono njezino zaluđivanje islamom. Ponovo je u najnovijem hrvatskom prijevodu pročitala Elbekov roman Pokoravanje i ponovo je, kao lik u tom romanu, željela prijeći na islam. Ne bih li je otresao tih opsesija Elbekom, odveo sam je na predstavu Osmi povjerenik u Gavelu. Mislio sam da bi je ta predstava mogla vratit u neki normalniji film, ono nešto kao povratak prirodi, zabrijavanje na život na nekom od zabačenijih jadranskih otoka, kao taj osmi povjerenik.

Nakon predstave smo u Gavelinom kafiću za šankom ugledali novog ministra Hasanbegovića. Stajao je s neka dva filharmoničara, Stojka ih je poznavala preko svog starog. Sva se izbezumila.

“Ja ću mu prići! Ja mu moram prići… Što da mu kažem? Potporu ću mu izraziti… Pa da, to ću mu…” grozničavo će.

Onda mi je počela objašnjavat kako studenti u Splitu po gradu lijepe plakate potpore Hasanbegoviću i da bi im se mi zagrebački studenti trebali priključi u tome.

“Šta je tebi, oćeš da me moji ljevičari objese za muda?”

“KAD BI IH IMAO”, izgovorila je Stojka nekim ravnomjernim, pomalo mjesečarskim glasom. Više je nisam prepoznavao. Doduše, znao sam da njezina tetka pati od šizofrenije, pa sam ovo njezino zaluđivanje smatrao nasljednom bolešću. Šizofrenici se često fiksiraju na poznate osobe, političare. Stojkina tetka tako je zabrijala da je ljubavnica Stipe Mesića. Pred susjedima je mahala zgužvanim novčanicama i hvalila se da joj novac daje njezin utjecajni ljubavnik.

Stojka je naglo krenula prema Hasanbegoviću. Mogao sam samo stajat i čekat što će izvalit pred njim. U prvi mah pokrio sam uši i zažmirio da ne vidim i ne čujem što se događa. Ali ipak je do mog bubnjića dopro Stojkin glas:

“… Evo da vam izrazim potporu… U ovoj hajci koja se u medijima i među kulturnjacima sručila na vas, želim da znate da imate svesrdnu podršku nas studenata s kroatistike…”

Maknuo sam dlan s očiju. Taman da vidim kako je Stojki ruka koju je pružila ministru, ponižavajuće ostala visiti u zraku.

“Ovo nije ni mjesto ni vrijeme za ovakve razgovore”, hladno joj je odvratio Hasanbegović i napravio neki neugodan, čak malo i silovit pokret, sličan onakav kakvim je moja baka tjerla u kokošinjcu kokoši koje bi prve navalile na zdijelu s hranom, pa ostale kokoši ne bi od njih mogle pojest svoj dio.

Stojka umjesto da se makne, nastavila se dalje ukopavat:

“Ja se vas sjećam dok ste živjeli tamo kod mene u Zapruđu… Dolazili ste posuđivat knjige o Drugom svjetskom ratu u knjižnicu Vjekoslav Majer… I ja sam tamo stalno visila… Doduše, ja sam posuđivala samo književnost. Bila sam jako usamljena…”

Hasanbegovićev izraz lica postao je još ledeniji.

“Kažem vam, ovo nije ni mjesto ni vrijeme za ovakve razgovore”, sad je već počinjao zvučat kao pokvarena ploča.

A Stojka je totalno otkačila. Kao da joj se fakat rasprsnula neka žaruljica u mozgu.

“Umorna sam… Tako sam prokleto umorna od svih ovih ljevičarskih, kvaziliberalnih mlakonja koji vas ustrajno napadaju… Vi ste mi, ministre, jedina nada! Podsjećate me na vođu Muslimanske stranke koji se u Elbekovom Pokoravanju probije na vlast i počne u Francuskoj uvodit islamska pravila… Žene napokon oslobode od robovanja kapitalističkom načinu života koji od njih, iscrpljenih poslom i djecom, već u tridesetoj napravi ruine…”

Hasanbegović je bijesno dohvatio svoj kaput odložen na stolici. Stojka je besramno zavapila:

“Želim biti žena! Želim se preko dana uređivati, namakat tijelo u kozjem mlijeku kako bi navečer bila podatna svom muškarcu! Želim da me oplođava, da mu rađam djecu, a on da se brine za egzistenciju, da vodi politiku! Umorna sam od politike! Želim biti žena pravom muškarcu! Makar ga dijelila s još tri žene! Što mi je još bolje, uzbudljivije, bar nam brak neće biti monoton!

Hasanbegović je kratko pozdravio filharmoničare, krenuo prema izlazu. Stojka je pošla za njim. Još mu je kod vrata htjela nešto reći, ali on je napravio grozomoran pokret rukom kao njemački vojnici kad bi na granici zaustavljali u seljake preušene partizane: halt! Stani! Dosta je! Prekrdašila si! Pritom je čvrsto stisnuo usne poput Her Flika. Iza naočalnih stakala sijevao je pogledom. Stojka je ustuknula, problijedila. Samo sam čekao da izgubi svijest, stropošta se Hasanbegoviću pod noge, a on je samo prekorači kao što je prekoračio onog nesretnog RTL-ovog kamermana što se spotaknuo i pao na asfalt dok je snimao Hasanbegovića na Markovom trgu. Srećom, zadržala se na nogama. Hasanbegović je izašao van, a Stojka se nesigurnim korakom vratila pored mene za šank. Imala je pogled kao oni psi što vire kroz rešetke kaveza po azilima za ostavljene kućne ljubimce. Naručila je dupli pelin. Sasula ga je u grlo. Od tog kao da se odjednom pribrala.

“Ne mogu vjerovat da mi se ovo dogodilo… Kako sam bila glupa… Jesi vidio kako me ponizio? Tek sad kužim kako sam se ponizila… Šta mi je to trebalo? Totalno sam zaludila! Zašto si pustio da napravim od sebe takvu budalu! Kako ću nakon ovog ikad išta moć kritički pisat protiv Hasanbegovića… “

“Eto ti taj tvoj Elbek i pokoravanje islamu, vidiš kamo te to dovelo”, uzdahnuo sam.

“NEMA ON VEZE S ONIM VOĐOM Muslimanske stranke u Pokoravanju. Nije on nikakav iskonski Musliman koji ima viziju kako promijeniti ovaj usrani zapadnjački, kapitalistički poredak… On gubi vrijeme na predstavama rađenim po romanima otužnih hrvatskih pisaca… Jad, teški jad. Nema nam izlaza”, procijedila je Stojka.

Zagrlio sam je. Ona dva filharmoničara pogledavala su prema nama i hijenski se podsmijehivala.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.