‘Postala sam ovisnica o prosvjedima… Nije mi bitno protiv čega se prosvjeduje, VAŽAN MI JE SAMO TAJ ADRENALIN, DA OSJEĆAM DA SE NEŠTO DOGAĐA. Prošlog mjeseca sam u istom danu bila na prosvjedu za abortus i protiv abortusa. Nejdem ja na prosvjede iz puke forme, kao što oni tvoji novi realisti i kad slikaju velegradsku sirotinju, radnike bez plaće, ne osjećaju njihovu bit jer ne suosjećaju s njima’
Lijeno, prvomajsko popodne. Kafić “Sedmica”. Tu se uglavnom okupljaju intelektualci, umjetnici, novinari… Povjesničar umjetnosti Feđa Gavrilović i ja dokono sjedimo za stolom, nemamo si više šta novo reći, cijevčimo pivo i zurimo u prazno. U kafić naglo upada mlada redateljica Hani Domazet. Posljednjih dana stalno je nabrijana, uvijek u nekom spidu, uskoro počinje snimati film o dvije Hrvatice koje odlaze u Njemačku na audiciju za pornić. Kaže, došla je samo nabrzinu strusit rakiju, pa ide dalje, na prosvjede.
“Postala sam ovisnica o prosvjedima… Nije mi bitno protiv čega se prosvjeduje, važan mi je samo taj adrenalin, da osjećam da se nešto događa, da je akcija. Prošli mjesec desilo mi se da sam u istom danu bila na prosvjedu za abortus i protiv abortusa”, ruke joj drhte od uzbuđenja dok pripaljuje cigaretu…
Komentari