Gabrijela se žalila kako nitko nema razumijevanja za njezin tekst o curenju govana u more iz dotrajalih cijevi u Kaštelima, a tjednima je radila na tome. Bio je s nama i jedan taksist koji joj je na svaku spuštao: „A jesi i ti, Gabi, luda, dok svi u Splitu zarađujemo taksiranjem, iznajmljivanjem soba, ti crnčiš za mizerne novinarske honorare. To je ka da u Ali babinoj pećini, pored svog onog blaga, džepove krcaješ stinama“.

Smjestio sam se u napuštenom hotelu Palace u Kaštel Starom. Pisalo je da se ne smije ulaziti u objekt, ali vrata su bila odvaljena. Pomislio sam kako bi se i od propalog brodogradilišta Uljanik moglo napravit dobro mjesto za skvotiranje, da unutra upadnu siromašni hrvatski turisti kao crvi u utrobu strvine.

Noć mi je bila problem – sve te napuštene sobe, blagovaonice, škripa istrunulih škura…
Osjećao sam se kao pisac alkoholičar u hororcu „Isijavanje“. Njemu su se u onom praznom,
planinskom hotelu počele prikazivat sablasti bivših, umrlih gostiju… Nije se moglo procijenit je li to samo plod njegova alkoholom izjedenog mozga. Slično je bilo i sa mnom: druge večeri spustio sam se u hotelski bar. Naslonio sam se na ono što je ostalo od šanka i s druge strane ugledao blaženog Alojzija Stepinca odjevenog u barmensko odijelo iz ranih tridesetih. Isti taj dan na internetu sam pročitao da je Stepinac odsjedao u ovom hotelu. Gledao je u mene upalih očiju. Bio sam pijan, ujutro sam u malom dućanu uspio ukrast bocu lozovače, čitavu sam je popio samo da mogu zaspat bez straha od duhova. Počeo sam se Stepincu ispovijedat kako mi je neka Srpkinja u Poreču maznula sav novac, nemam za piće. Odvratio je – kuća časti. I ispod šanka izvukao bocu na kojoj se nalazila oznaka za otrov. Nalio mi je u čašu do vrha. Kriknuo sam i razbio čašu o pod. Da rastjeram užas počeo sam glasno ojkati baš kao nekad moj dida Bajo.

Ubrzo sam ispred hotela začuo neke glasove, povike. I opet se prestravio. Možda Kaštelani
misle da im se u napušteni hotel naselio Srbin koji je trebao ići na onaj festival ojkanja u
Petrinju, ali kako su petrinjski branitelji zabranili taj festival, došao je njih u Kaštele
provocirat… Linčovat će me kao Frankenštajna! Pokupio sam ruksak i izašao kroz prozor na
stražnjoj strani hotela. Sjeo sam u žuti bus koji je otvorio sva vrata na stanici i u teškom strahu od rabijatnih dalmoških kontrolora odvezao se u Split. U Đardinu sam se našao s novinarkama Slobodne Andrejom Topić i Gabrijelom Radanović. Andrea mi je zimus na fejsbuk napisala da joj se javim kad budem u Splitu i sad sam odlučio iskoristit taj „Džoker zovi“. U poruci u kojoj sam je vabio da se nađemo, napisao sam: pusti pisanje tekstova, carpe dijem. Ona je umjesto carpe dijem, pročitala carpe pijem, pa su se ona i kolegica nabrijali. Nije ih pokolebalo ni kad sam im rekao da nemam ni kune u džepu. Andrea mi je dala svoju bankovnu karticu i pin, rekla da odem dići lovu na bankomat i da kupim vina u tobaku. To me oduševilo, ta splitska nonšalantnost, to povjerenje da mi izdiktira pin. U Zagrebu bi mi ženske prije odale neku državnu tajnu nego pin kartice.

Nastao je problem kad sam donio vino koje je imalo čep od pluta, raspištoljio sam se s tuđim novcem i kupio to skupo vino s plutenim čepom. A nismo imali vadičep. Pa je Gabrijela otišla u tobako da joj tamo otvore. Vratila se s do pola izvađenim čepom. I tutnula bocu meni: „Ajde ti si muško, otvori do kraja“. Dok sam pokušavao nejakim prstićima izvući čep, polomio sam ga, istrunio do pola, a druga polovica ostala je u grliću.
„O, jebote, nekad mislim da bih željela upoznat nekog načitanog momka kakvih tu po
Dalmaciji baš i nema, al kad vidim da takvi ne znaju ni bocu otvorit, ipak sam sretna što tu u Dalmaciji bar imamo prave muškarce, ženi ipak treba pravo muško.“ Onda je izvukla novinarsku olovku, zabila je u polomljeni čep, pa odlučnim, muškim pokretima krenula opsežnim romanom „Ciganin, ali najljepši“ kao čekićem udarat po olovci. I tako je čep zabila u bocu pa smo napokon mogli krenut pit. Nikad u životu nisam vidio bolje
upotrebljenu novinarsku olovku i knjigu hrvatskog pisca. Pijući, razgovarali smo o
problemima novinara u okrutnim, dalmatinskim uvjetima. Gabrijela se žalila kako nitko nema razumijevanja za njezin tekst o curenju govana u more iz dotrajalih cijevi u Kaštelima, a tjednima je radila na tome. Bio je s nama i jedan taksist koji joj je na svaku spuštao: „A jesi i ti, Gabi, luda, dok svi u Splitu zarađujemo taksiranjem, iznajmljivanjem soba, ti crnčiš za mizerne novinarske honorare. To je ka da u Ali babinoj pećini, pored svog onog blaga, džepove krcaješ stinama“.

Poslije smo završili kod Andreje u stanu negdje na Mertojaku. Tu mi se pomračilo pamćenje
od sve one loze i vina. Ujutro me Andreja odvezla natrag u Kaštele, tamo me iskrcala,
mamurnog, slomljenog, sunce je pržilo. Šepao sam prema moru, jer mi je kod Andreje u
stanu, dok sam pocupkivao na ju-rok glazbu, ispao iz tenisice socijalni ortopedski uložak
natopljen tabanskim znojem, ostao je tamo kao Pepeljugina cipela na balu.

Čim sam došepesao do rive, stropoštao sam se u mlako more u jalovoj nadi da će mi to ublažit mamurluk. A i bez uloška bolje mi je bilo u vodi nego kretat se po kopnu. Plutao sam kao lešina. Neka kaštelanska baba doviknula mi je s rive da sam skočio baš pored kanalizacijske cijevi.

„Di ti je pamet! Razbolit ćeš se!“

Da se opravdam počeo sam joj iz mora prtljat da sam novinar Nacionala, spremam veliku
temu o tome kako kaštelanski šerifi ne žele promijenit dotrajale kanalizacijske cijevi, došao
sam na licu mjesta provjerit gdje sve točno cure fekalije.

„Pametnije ti je skupljat sva ova govna iz mora i napravit isto ća je i niki dan napravila ona
tvoja kolegica… psećim govnima zasula vrata od sabora. Tako vi novinari bolje služite narodu nego da piskarate tekstove koje ionako niko više ne čita. Ja i svi moji u kući čitamo jedino Kauflandove i Lidlove kataloge.“

Zaronio sam duboko u more kao da zbilja istražujem fekalije.

Komentiraj