Predsjednik HDP-a Zoran Ferić smirivao je pisce, uvjeravao ih da će iduće subote biti organiziran novi autobus, ministrica kulture preuzela je to na sebe. PLATIT ĆE PISCIMA autobus do Irske i rasteretit proračun. Svi će se ti šoldi moći prelit u financiranje onih kretenoidnih serija na HTV-u kojima, uz utakmice, dodatno zaglupljuju glup hrvatski narod

Na cirkularnom mejlu Hrvatskog društva pisaca vidio sam da je organiziran specijalni autobus za članove koji žele napustit Hrvatsku i književnu sreću okušat u Irskoj. Mejl je bio ironično sročen, u stilu da su svi imalo pametniji Hrvati odselili u Irsku i da ne bi bilo loše da za njima odu i pisci, tamo će ih ti pametniji barem čitat, kupovat njihove knjige, u Irskoj će se osnovat i posebne zaklade, pokrenut se internetski i tiskani književni časopisi za iseljene Hrvate, pogotovo što Hrvati čim odsele u pečalbu s velikom gladi počnu gutat sve što je u vezi s Hrvatskom, njezinim identitetom. U mejlu je bilo navedeno da je okupljanje u subotu u devet ujutro u podnožju Krležine vile na Gvozdu, tamo će i autobus biti parkiran. Prijevoz besplatan. Možda je ovo prilika da napokon radikalno promijenim život, jer sam i ja ovdje u Hrvatskoj stalno na rubu teškog ludila, pomislio sam. Potrpao sam u ruksak gaće, čarape, majice, četkicu za zube, Lasićev “Sukob na književnoj ljevici” i u devet se nacrtao ispod Gvozda. Okupila se hrpa pisaca. Nastalo je naguravanje za mjesta u busu. Predsjednik HDP-a Zoran Ferić smirivao je pisce, uvjeravao ih da će iduće subote biti organiziran novi autobus, ministrica kulture preuzela je to na sebe.

“PAMETNA DUBROVČANKA… Platit će piscima autobus do Irske i lijepo rasteretit proračun. Više država neće morat izdvajat novce za tiskanje knjiga i otkup u knjižnicama. Svi će se ti šoldi moći prelit u financiranje onih kretenoidnih, humorističnih i kakvih sve ne serija na HTV-u kojima, uz utakmice, dodatno zaglupljuju ionako glup hrvatski narod”, žugao je Igor Mandić.

Gledao sam kako u “Livno” autobus iz sedamdesetih ulaze Josip Mlakić, Dorta Jagić, Silvija Šesto, Ivan Tolj, Renato Baretić, Nikica Petković, Robert Perišić… Uhvatila me teška depra. Vratio mi se onaj osjećaj kada sam žudno čitao njihove knjige zatočen tamo u provinciji i sanjao o dolasku u Zagreb, o upoznavanju svih tih pisaca. S njima zauvijek odlazi i moja prošlost, raspekmezio sam se u sebi. Ma, idem i ja, u trenu sam odlučio i zaletio se u bus. Ali nisam se mogao ugurati od Sibile Petlevski koja se baš uspinjala na uskim stepenicama na prednjim vratima.

“Kud se ti, Svirac, guraš… ” otresla se. “Tebi je bolje da ostaneš u Hrvatskoj, tvoje nepismeno, nemaštovito, tračersko pisanje po mjeri je Hrvata. Ostani ovdje s Nives Celzijus i Vlatkom Pokos. Moraju ipak i u Hrvatskoj imat svoje pisce… Svi Kilopi, sve književne nagrade bit će samo vaše.”

Njezine riječi zapekle su me kao bengalka ruku papanskog navijača koji na utakmice i gostovanja zapali samo uoči Svjetskog nogometnog prvenstva. Zateurao sam van iz busa.

“Kaj, i ti si prekrižil Irsku? Ja sam odustal kad sam vidil da nisu došli Edo Popović i Borivoj Radaković. Oni su sigurno počeli pisat poeziju na istrijanskom, nadajući se donacijama Esula”, začuo sam pisca i nekadašnjeg Poletovog kolumnista Igora Čumandru.

Dok je bus kretao, Čumandra je promrmljao: “Eno Jarka… “

POMISLIO SAM DA TO DOLAZI zloguki reporter Andrija Jarak snimit egzodus pisaca, ali ne, to očito nije bila vijest koja bi zanimala medije, medije više ne interesira ništa u vezi književnika. Bio je to pisac Rade Jarak. Zakasnio je na bus. S dlanovima položenim iznad koljena, zadihano je izgovorio:

“Ma, boli me kurac, ionako sam se samo htio besplatno odvest do Dablina da vidim di je po pabovima cugao Džejms Džojs. Po njegovom traktatu o krumpiru u Uliksu dao sam naslov svom romanu ‘Duša od krumpira’… Jebote, kakvo je to vrijeme došlo, nekad je Džojs iz zatucane, siromašne Irske bježao u Hrvatsku, a sad pak hrvatski pisci masovno bježe u Irsku.”

Popio sam s Čumijem i Jarkom pivo pa se vratio doma u Dubravu. Okej, ako sam, kako me posprdno okvalificirala Petlevski, pisac po mjeri prosječnog Hrvata, onda se moram uživit u gledanje tekmi na Svjetskom prvenstvu i pisat o tome oduševljeno na fejsbuku kao svojevremeno Hrvoje Šalković. Krenuo sam se nabrijavat na utakmicu Hrvatska-Nigerija. Zaletio sam se u Špar po poseban, navijački čips, pivo i kupio novine uz koje se dobivala navijačka kravata.

Onda me uhvatila sjeta – nema ništa gore nego solo gledat tekmu, tužnije je samo kad solo piješ. Pomislio sam nekog pozvat doma, ali onda sam se sjetio da se tek ufuravam u tekme, još sam teški početnik u tome. Taj koji bi gledao sa mnom tretirao bi me kao nekog nogometnog djevca i stalno mi kroz podsmijeh nešto dociro o igri.

Ali bio je tu moj mačak Bodler. On mi se neće rugat, a životinja isto može biti društvo za gledanje tekme. Pa da! Podigao sam mačka na kauč i sav u nekom navijačkom entuzijazmu privezao sam mu šahovničastu kravatu oko vrata. Mrzovoljno je mijauknuo, pokušavao je šapama skinut kravatu.

OTIŠAO SAM SE POPIŠAT, navijačko pivo radilo je svoje. Dok sam žuborio, začuo sam uznemirujući zvuk iz sobe, nešto nalik samrtničkom krkljanju. Otresao sam nabrzinu pjevca i vratio se u sobu. Imao sam šta vidjet: mačak Bodler slučajno je šapicom stao na kravatu koja mu se pod trbuhom vukla po podu i sad ga je gutila kao omča. Uspaničen, nije imao dovoljno inteligencije da makne šapu. U zadnji čas spasio sam ga od gušenja. Osjećao sam užasnu grižnju savjesti. Da svom ljubimcu pokažem koliko mi je žao, uzeo sam kravatu i na prozoru je, u bijesu, krenuo rezat škarama. 

Sav zajapuren, začuo sam susjeda kako govori ženi:

“Onaj naš sused… Ljevičarski kolumnist… Odi vidit šta radi. Reže kravatu sa šahovnicom. Ima Hodak pravo, ti ljevičarski kolumnisti ne mogu živi vidjet išta šta je imalo hrvatsko. Čak ni običnu kravatu.”

Komentiraj