‘Spremao si se unjet na fakultet puno opasnije oružje! MARKSOV KAPITAL! Studente si indoktrinirao marksizmom. Šta bi bilo da rektor Boras počne unosit džepne Biblije?’

U crnoj košulji zapriječio sam ulaz u zgradu Filozofskog svom donedavnom profesoru Deanu Dudi. Odostraga u hlačama imao sam zagurano drveno ravnalo dužine policijskog pendreka. Nekad davno s njim je u austrougarskoj školi pravce povlačio moj djed Bajo.

Duda me stalno rušio na ispitima, seminarima. Njega sam opsesivno označio kao metu, kao tipa zbog kojeg sam morao napustit Filozofski, zauvijek se oprostit od diplome književnosti. Bio sam uvjeren da me rušio jer je dočuo da sam u Klubu studenata posprdno govorio o njegovim knjigama. Glasno sam rogoborio da sve te memljive, teorijske knjige koje nadrljavaju profesori s Filozofskog kako bi ispunili normu, studentu književnosti zauvijek začepe dovod kreativnosti u mozak baš kao što otpale stidne dlake, nakon godina taloženja, začepe odvodnu cijev u kadi…