NACIONALNA GROUPIE Lijeva gerila protiv nove NDH

‘Ponovo je uspostavljena NDH. Novi ministar obrane prijeti registrom izdajnika… Možemo samo čekat kad ćemo se svi mi lijevo orijentirani intelektualci naći u vlaku za Jasenovac’

Velimir Visković pozvao me da dođem u Krležin memorijalni stan na Gvozdu. Mislio sam, opet organiziraju neki omaž Krleži. Opet će gore Šerbedžija s nakrivljenim Krležinim klobukom recitirati Balade Petrice Kerempuha, a glumac Goran Matović s puno patosa u glasu čitat Deset krvavih godina. I na taj način obilježit protest protiv nove izrazito desničarske vlasti i ministra kulture kojeg bije glas da je negirao antifašizam i u mladosti štovao Pavelića. Jalova smorana, pomislio sam.

U Belinom salonu dočekali su me Mani Gotovac, Snježana Banović, Goran Matović i Visković. Sjeo sam u fotelju. Svi četvero djelovali su iscrpljeno. Visković kao da je dodatno smršavio. Nigdje publike.

“PA PRED KIM ĆEMO RECITIRAT… Govorit o Krleži…” zbunjeno sam pogledao oko sebe.

“Nećemo više recitirat. Od sad ćemo pucat. Već treći dan regrutiramo pokret otpora. U Hrvatskoj je ponovo uspostavljena NDH. Novi ministar obrane prijeti nam registrom izdajnika domovine… Možemo samo čekat kad ćemo se svi mi lijevo orijentirani intelektualci, pisci, novinari naći u vlaku za Jasenovac. Ali nećemo se predat bez ispaljenog metka”, Visković je izvukao iz hlača prastari Luger iz kakvog je po fašistima pucao Prle u Otpisanima. Kupio ga je, rekao je, na sajmu antikviteta na Britancu.

“Ej, lakše s tim…” zaklonio sam dlanom lice.

“Evo, vidiš njegovu prvu reakciju! Dlanom pokriva lice! Valjda misli da je Supermen, pa će mu se metak odbiti od dlana! To je ono što sam ti govorila, Velimire! Ti novi, mladi literati nemaju pojma o metcima, oružju, životu! Nisu prošli kvalitetnu JNA obuku kao ti! Kako ćemo se s takvim žutokljuncima oduprijet ustašama?” dreknula je Mani.

“Pa zato imamo centar za obuku gore na Sljemenu!” bubnuo je Visković šakom po stolu.

Onda mi je otkrio povjerljivu informaciju: nekadašnji zamjenik ministrice Zlatar Milan F. Živković povukao se na Sljeme sa svojim gerilcima.

“On je sad naša suvremena verzija Čege Vare.”

“Bolje bi to pristajalo onom nekadašnjem Vujićevom zamjeniku… Pjesniku Branku Čegecu. Čegec Vara. A ima i bradu”, nisam mogao odolit igri riječi.

Visković se namrštio. Smrtno ozbiljnim glasom pitao me jesam li spreman otići na obuku na Sljeme. Živkovićeva gerilska jedinica stacionirala se u ruševnom sanatoriju Brestovac.

“Ali tamo ima duhova! Čitao sam da se u tom sanatoriju javljaju zalutale duše Nijemaca, domobrana i ustaša! Tamo su ih na liječenju partizani pokokali četrdesetpete! Kao da to nije dosta, uz njih se još pojavljuje i tugaljivi duh Ljerke Šram i glasno rida zbog nesretne ljubavi!”

“Duhovi, zalutale duše… Bajke za tupave, praznovjerne fašiste i desničare! Zato smo i odabrali taj sanatorij. Zbog priče o duhovima fašista, desničari ga u širokom luku zaobilaze. Čak i Bandić jedino tom rutom nikad ne prolazi kad đogira po Sljemenu. To nam je najsigurnije skrovište”, samozadovoljno će Snježana Banović.

A onda su me stavili pred zid: idem li ili ne idem u šumu? Dva put me neće pozivati. Neka se izjasnim. Sjedio sam u istoj fotelji u kojoj je nekada nakon obilnog ručka kunjao Krleža. Totalno sam se mogao poistovjetit s njim, njegovom dilemom treba li otići ili ne u partizane.

“Kao osviješteni intelektualac nisam dužan proljevati svoju ni tuđu krv. Imam pravo odabrati šutnju, povlačenje. Baš kao Krleža četrdesetih. Dok god traje ova vlast, neću objaviti ni retka, iako su mi iz Kolindinog ureda naručili novu verziju Antigone. U osami ću za ladicu pisat svoje impresije iz djetinjstva, nazvat ću ih Djetinjstvo u Đakovu.”

“Znajući tebe i tvoje poroke, smotat će te neka egoistična, beskrupulozna glumica, pa ćeš joj još i pisat vodvilje protiv ljevičara za neoustaški kabare kojeg će nova vlast uspostavit u Kerempuhu. Mi ti to nećemo oprostit kad se vratimo iz šume”, Banović će.

“Krleži su nekako i to oprostili… Pa u vašoj sam knjizi Kazalište u NDH pročitao da je Bela bez beda nastupala po nacističkim kabareima da bi zaradila za život. Jesti se mora, bili nacisti ili ne znam ko na vlasti”, promrsio sam.

“Nećeš se valjda tako nemuževno ponijeti. Takva uloga više bi pristajala Jergoviću. Očekivao sam da je tebi uzor jedan karizmatični Vitomil Zupan. On se nije libio otići u partizane. Znao je da i tamo može naći hranu za svoje sladostrašće. Sigurno se sjećaš one scene iz njegovog romana Menuet za gitaru kad je erotičnoj partizanki stražnjicu premazao toplom palentom…” štrecnuo me Visković.

“DA, FAKAT… Kao klinac želio sam biti pustolov, zajeban lik kao Zupan. A ne još jedan krležijanski smor.”

Tu moju izjavu shvatili su kao pristanak.

“U to ime…” Matović je iz Beline komode izvadio srebrnu tacnu sa salenjacima.

Stavio ih je pred mene. Visković je bijesno odgurnuo tacnu.

“Novi NDH ministar kulture naziva nas kokainiziranim, salonskim ljevičarima. Nećemo mu još ići uz dlaku i jesti te vražje salenjake u salonu Bele Krleže!”

“Ali ostalo je od našeg zadnjeg recitala tu na Gvozdu… Nisam htio da se pokvare. Idućih tko zna koliko godina ionako ćemo gore u šumi jesti samo koru s drveća”, umilno se osmijehnuo Matović.

Snježana Banović ustala je i otišla u kuhinju. Čuli smo je kako tamo kopa po posuđu kao nekad Krležina domaćica Ivka. Svi smo se za njom doklatarali u prohladnu kuhinju. Sjeli za poveći, već pomalo crvotočni bijeli stol. Snježana je razlupala deset jaja u limenu posudu. Dok ih je kutljačom mutila za kajganu, počela je tiho fićukati Štulićevu pjesmu Partizan. Prvi je za njom zapjevao Visković, a onda i mi ostali: Kroz čempres vjetar duva i kroz groblja vjetar duva, draga, sloboda da l će znati da pjeva…

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.