NACIONALNA GROUPIE Inšalah Zarez, inšalah

U redakciji Zareza SAM UMJESTO očekivane Andree Zlatar vidio Karamarkovu suprugu Anu Šarić koja je uz Andreu Zlatar također imala vlasnički udio u Zarezu

U predvorju Filozofskog zaljepili su obavijest: traži se urednik novog Zareza. Glavni preduvjet: poznavanje turskog jezika. A meni je uz kroatistiku drugi predmet turkologija! Moram se javit na taj natječaj! To sigurno Andrea Zlatar pokreće novi Zarez. Pa da, na zadnjem tajnom sastanku ljevičarskih intelektualaca na Sljemenu spominjala je nešto da će povući nekakve financije izvana. To je očito to, uspjela je.

Odmah idući dan javio sam se u redakciju Zareza u Vodnikovoj. Ali tamo me dočekala mučna scena. Upravo su iz ureda deložirali bivšu urednicu Zareza Mariju Ćaćić. Ona je nosčima pokušavala istrgnut kartonske kutije iz ruku. Ništa mi nije bilo jasno. Zakucao sam na vrata na kojima je pisalo Uprava. Unutra sam umjesto očekivane Andreje Zlatar ugledao povisoku ženu kovrčave kose boje plamena. Prošla mi je kroz glavu apsurdna pomisao da bi s takvom kosom bila idealna suvlasnica nekadašnjeg Krležinog Plamena. Kad sam se malo pribrao, shvatio sam da je to Karamarkova supruga Ana Šarić koja je uz Anderu Zlatar također imala vlasnički udio u Zarezu. Odmjerila me pogledom. Predstavio sam joj se. Onda sam joj poljubio ruku i oslovio je s bayan.

“Kakva Bajana? Ja sam Ana!“

“Ma, rekao sam bayan… Na turskom to znači gospođa”

“O, pa vi, dakle, savršeno vladate turskim. Takav nam baš treba. Dogovorila sam projekt s Erdoganovim atašeom za kulturu… Novi Zarez bit će pola na hrvatskom, pola na turskom. Prodavat će se i u Turskoj. Bit će to sjajno povezivanje, međuprožimanje hrvatske i turske kulture”

“ZNAČI NEŠTO KAO NOVOSTI. Pola na hrvatskom, pola na srpskom”

“Pa u biti da… Tako nešto. U projekt ulazi i Le Mond Diplomatic. On će od sad, umjesto na hrvatskom, čitav izlazit tu kod nas na turskom. Bit će namijenjen elitnom broju hrvatskih intelektualaca koji znaju turski… A onima koji ga ne znaju, Le Mond Diplomatic na turskom, bit će poticaj da ga nauče. Gete je govorio, što više jezika znaš, to više vrijediš. Evo tu baš preko puta ima škola stranih jezika… Drže ubrzani tečaj turskog“, pokazala je gospođa Karamarko na sivu zgradu preko puta. “Sad mi je jasno zašto je Le Mond Diplomatic od svih lijevije orijentiranih časopisa i portala jedini dobio potporu od punih 300 000 kuna”

“Da..”, Gospođa Karamarko podigla je s poda pudla veličine lubenice.

U tom trenutku u ured je bez kucanja upala bivša urednica Marija Ćaćić. A za njom još jedna članica uredništva bivšeg Zareza, Suzana Marjanić. Ona mi je u gimnaziji jedno vrijeme na zamjeni predavala hrvatski, dosta smo se tada zbližili jer smo oboje voljeli Krležu. Ona je o mladom Krleži napisala i opsežnu knjigu. U Zarezu je pak objavljivala plahte tekstova o konceptualnoj umjetnosti. Medijske napade doživjela je kad joj je Zlataričino ministarstvo kulture za tiskanje knjige Kronotop hrvatskog performancea dodijelilo 150 000 kuna. Pitala me što ja ovdje radim, a kad sam joj odgovorio, sasula mi je:

“SRAM TE BILO! Profitiraš na tuđoj nesreći! Mladi Krleža odbio je mjesto u Obzoru kad je shvatio da mu nude posao s kojeg su otjerali Mariju Jurić Zagorku!“

“Ni malo se ne čudim što imam isto ime kao Zagorka!“; bivša će urednica Marija.

Gospođa Karamarko promatrala ih je, gladeći po leđima pudla u maniri Vita Korleonea. Preko interfona je pozvala tajnicu rabijatne građe. Ona je moju bivšu profu i Mariju Ćaćić maltene izgurala iz ureda.

“Ne znam šta da radim..”, uzdahnuo sam.

“Nisu te valjda digle na tu priču o moralnosti? Nije valjda da si jedan od onih naivčina koji su besplatno pisali u bivšem Zarezu jer su ih uvjerili da je to velika čast? I da svojim pisanjem doprinose pravednosti u društvu..”, podsmijehnula mi se Ana Karamarko.

“Ma, nisam..”

“Doduše, kao potencijalnom novom uredniku ostavljam ti mogućnost da se istim metodama poslužiš u prikupljanju novih suradnika. Što više upecaš takvih, to će ostat više za tvoj honorar. A, ne zaboravi da tržište proširujemo na čitavu Tursku… Trebat će nam dosta tekstova o gastronomskoj kulturi na Jadranu. Nađi nadobudne studente s otoka..”, gospođa Karamarko podigla se sa uredskog stolca.

Pudla je s njezinog krila sila teža povukla prema podu. Tajnica i ja poskočili smo ga uhvatit u zraku kao ragbi loptu. Sudarili smo se glavama, zajaukali, a onda se podžapali oko toga tko ga je prvi uhvatio i spasio od pada. U meni se probudila neka borbenost, volja za moći. Govor gospođe Karamarko pozitivno je utjecao na mene. Izborio sam se čak i da istresiranog pudla odvedem van da se pomokri.

Ispred zgrade me dočekala moja bivša profa.

“Kako si me razočarao… Vjerovala sam u tebe, imao si u sebi neku krležijansku buntovnost, vjeru da se kroz umjetnost ipak mogu promijenit neke stvari… A sad Tu Karamarkovoj ženi šetaš psa”, promumljala je izgubljeno.

“NEMOJTE TAKO. Žrtvujem se radi vas, profesorice. Kao urednik novog Zareza, izborit ću se da nastavim objavljivat vaše tekstove… Samo ćete morat malo više pažnje posvetit turskoj konceptualnoj umjetnosti, ukoliko kod tog strogo tradicionalističkog naroda uopće postoji tako nešto. To istraživanje potpuno nove kulture bit će vam toliko poticajno i uzbudljivo da nećete imat niti potrebu tražit honorar, toliko će vas taj rad emocionalno ispunit“, pokušao sam joj vratit optimizam, volju za pisanjem novih tekstova.

Pudl u mojim rukama piskutavo je zalajao. Spustio sam ga uz drvo, lagano mu podigao desnu nožicu. Par raspršenih kapi završilo je i po mojim prstima. Baš kao kad me nekad u Đakovu baka pokušavala naučit kako da pomuzem našu kravu Biserku.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.