NACIONALNA GROUPIE Hasanbegovićev krunski svjedok

Našao sam se s Hasanbegovićevim odvjetnikom. DOŠAO SAM MU PONUDITI pomoć da sjebe na sudu satiričara Antu Tomića. Neka se ta stara garda više makne sa scene

U Cekeru pod Dolcem našao sam se na kavi s Hasanbegovićevim odvjetnikom. Došao sam mu ponudit pomoć da u studenom sjebe na sudu satiričara Antu Tomića. Neka se ta stara garda više totalno makne sa scene. Zavladajmo napokon mi mladi i svježi izuzetno talentirani, sofisticirani glasovi na čelu samnom, kao perjanicom nove, građanski uljuđene satire. Već je dosta novinara, kolumnista iz te stare, islužene garde izletjelo iz medija, vratilo se sadit masline, kupus, rotkvice u pripizdine iz kojih su i došli. Sad se, posredstvom Hasanbegovića, stvorila prilika da se skemba i tog posljednjeg Mohikanca, Tomića. Hrvatska kultura neće ništa izgubit bez njegovih kolumni, knjiga, ionako su nalikovali rastezanju cajkaške harmonike uz dlakavo uho, janjetinom prežderanog južnjačkog krkana.

ODVJETNIK ME SE DOJMIO SVOJIM ELEGANTNIM ODIJELOM pripijenim uz tijelo. Slična uska odijela nosi i ministar Hasanbegović. Da, bila je to nova garda modno osviještenih hadezeovaca, tako bitno različitih od onih barakaša na kojima su odijela visila kao skinuta s nekog krupnijeg pokojnika. Tako to ide u životu. Novi smjenjuju stare. Tko se od tih starih dobrovoljno ne makne s puta, samo riskira da bude zgažen. I ovaj odvjetnik pripadao je gardi novih, samosvjesnih pravnika koji su odlučili reći dosta nepristojonom, kočijaškom ponašanju u ovoj balkanskoj krčmi u koju su Hrvatsku pretvorili neki raspojasani pojedinci. Bilo mi je žao što i ja nisam obukao neko prikladno odijelo. Ali jednostavno ga nisam imao. Još sam uvijek bio pri dnu društvene ljestvice. I stidio se toga. Ako se bavim pisanjem, satirom, ne znači da trebam izgledat kao neki smrdljivi hipik. Prošlo je vrijeme raspojasanosti. Nama je mladima neumoljivi šanker zvan kapitalizam pljuvačkom prikeljio na čelo račun kojeg su pojeli i popili naši neodgovorni prethodnici.

NAKON NEOBAVEZNIH RIJEČI o tome tko sam, što sam, čime se bavim, zagledao sam se Hasanbegovićevom odvjetniku ravno u oči.

“Dakle…” otpočeo sam. “Ja kao jedan od trenutno najkvalitetnijih hrvatskih satiričara, pod punom ću odgovornošću posvjedočit na sudu da to što je Tomić vašeg klijenta u tekstu nazvao klaunom, retardom i bijednikom, da to nije nikakav satira nego najobičnija osobna uvreda kakve recimo ja doživljavam od ovih gore kumica kad isprobavam njihovo sir i vrhnje, pa ga na kraju ipak ne kupim jer mi je prekiselo. Trebalo bi i tim kumicama već jednom zauzdat te pogane jezike, a kamoli ne javnim osobama čije knjige po ovom novom, besramnom kurikulumu završavaju u lektiri, umjesto u smeću. Tomić je osramotio dostojanstvo satire, te plemenite vještine koju su izmislili stari Grci, Rimljani kako bi naučili vlastite narode da napreduju kroz svoje greške, mane. Uzmite na primjer Erazma Roterdamskog… On je bez i jedne grube, uvredljive riječi u svojim satirama maltene srušio papinsko kršćanstvo i utro put Luterovim protestantima…”

“Znači, vi bute pred sucem posvedočili da to kaj Tomić piše nije nikakva satira. Okej, vas onda imam za to, a gospon Banac bu svojim ugledom posvedočil da moj klijenit u niti jednoj svojoj knjizi, medijskom istupu nije zagovaral fašizam. Dajte mi, lepo prosim, vaš kontakt”, odvjetnik je iz tuljca od jelenje kože izvukao elegantni, srebrenkasti ajfon.

IZDIKTIRAO SAM MU BROJ svog neuglednog mobitela. I dodao:

“Kad već idemo u to, svakako traženu novčanu odštetu povisite bar na pedeset tisuća kuna. Imajte u vidu da će to morat isplatit srpski NIN, onaj isti koji se u jeku rata niti jednom nije ogradio od srpske agresije na Hrvatsku. Objaviti u takvim novinama tekst u kojem ministra vlastite države nazivaš bijednikom, faštistom i idiotom vrhunac je neukusa i bezobraštine. Ma, ni pedeset tisuća nije dovoljno, povisite ulog na sto tisuća, pa neka ološ bankrotira! Najbolje se redu i pristojnosti naučiš kad te opale po džepu! Evo, meni otkad su mi stisnuli kaznu od tristo kuna, više ne pada na pamet da prelazim kad je na semaforu crveno! Postao sam itekako odgovoran sudionik u prometu…”

Još bih tako lamentirao da mi po glavi nije pljusnula neka smradna tekućina za koju sam u prvi mah pomislio da je kravlja mokraća. Podigao sam pogled. Gore na zidu tržnice ugledao sam kantautoricu Lavli Kvinsis, odnosno Dunju Ercegović. Sijevala je pogledom razjarene južnjačke amazonke. U ruci je, poput žezla, držala ispražnjenu plastičnu bocu Veronika sirutke. Osula je na mene salvu pogrdnih riječi kakvih se ni elokventni Tomić ne bi dosjetio. Previše sam pristojan i svjestan svoje medijske odgovornosti da bi ih u potpunosti prenosio. Izdvojit ću samo ovo:

“Nisam mislila da si takvo govno! Svog vlastitog kolegu, druga cinkariš odvjetniku od tipa koji ga je tužio na sud! Fuj!”

ODVJETNIK JE, ZGROŽEN, sakrio svoj ajfon pod sako da mu ga slučajno ne pokapa sirutka koja se i dalje kapala niz dolački zid.

“Ne obazirite se… To vam je ona Dunja što je s gitarom umjesto šmajserom zaustavila antiabortusnu povorku Korak za život. Posljednji izdanak šezdesetosmaške djece cvijeća zbog kojih nam danas i je ovako kako nam je. Njima je samo bilo važno to da nakon što se izjeb… odnosno da nakon što svako sa svakim izvrši spolni čin, imaju od države zagarantiran besplatan abortus. Pola državnog proračuna otpadalo je na istrugavanje glava fetusima…”

Ni ovo nisam stigao dovršti jer mi je Lavli Kvinsis roknula na glavu čitavu vrećicu pomiješanog sira i vrhnja. Osjećao sam se kao da se po meni obilno isra… izvršio veliku nuždu polarni, bijeli medvjed.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.