Neki Dalmoši su lagano počeli trtarit, jer OVA SEZONA NIJE BILA TAKO USPJEŠNA kao prošla. Tupavi, neinventivni Hrvati skužili su da od turizma i taksiranja po Jadranu ima love, pa su svi nagrnuli na to i sad jedni drugima ruše cijene, svaka budala izgradila je bazen u vrtu da privuče elitne turiste, ali kad se turisti zasite tih bazena u pripizdinama, šta da rade s tim bazenima za koje su podigli kredite?

Smučilo mi se kad sam se vratio u Zagreb. Ljeto je gotovo. Sad opet sve ispočetka u ovom raskopanom, devastiranom gradu u kojem se iz dana u dan mentalno propada i u kojem jedino nekako mogu opstat moroni spremni na politička ušemljivanja ili na slabo plaćeni rad po dućanima, kafićima. Dalmošima je trenutno bolje, zato sam i proveo u Splitu skoro puna dva tjedna. Njima se čini da rasturaju s turizmom, ali i to će uskoro propast, pa će njihov pad u hrvatsku bijedu biti još žešći. Neki od njih već su lagano počeli trtarit, jer ova sezona nije bila tako uspješna kao prošla. Stvar je u tome da su tupavi, neinventivni Hrvati skužili da od turizma i taksiranja po Jadranu ima love, pa su svi ko slijepe muhe nagrnuli na to i sad jedni drugima ruše cijene, svaka budala izgradila je bazen u vrtu da privuče elitne turiste, ali kad se turisti zasite tih bazena u pripizdinama, šta da onda rade s tim bazenima za koje su podigli kredite? Preostat će im da se bace u njih i utope i tako bar na kraju života osjete kako je to bit pjevačka zvijezda, jer dosta se rok pjevača, glumaca nadrogirano utopilo u bazenima vlastitih vila.

NA SVE OVE CRNE MISLI DOGODILO MI SE da su mi, dok me nije bilo, isključili struju u stanu, cimerica mi je popizdila, gadno smo se posvađali, ona mi je spočitavala da sam ja kriv za isključenje, a ja njoj da je ona jer, otkako je uselila, nije platila niti jedan račun. U tom rasulu spremno sam i zahvalno prihvatio poziv knjižničarke iz “Bogdana Ogrizovića“, Arnele Vučković, da odem s njom u Novi Sad, tamo se dogovorila naći s francuskim piscem Frederikom Begbederom s kojim je prijateljevala. On će idući tjedan gostovat u Zagrebu na Festivalu svjetske književnosti, pa je usput odlučio malo obići i Srbiju, od glumca Sergeja Trifunovića dočuo da se tamo dobro partija.

U NOVOM SADU ODSJELI SMO U HOTELU “VOJVODINA“. Iako je taj hotel bio u samom centru grada i gordio se slavnom prošlosti, djelovao je sjebano, ali bar je bio jeftin, oko sto kuna noćenje s doručkom. U našoj sobi bio je problem to što nisam mogao potegnut špagu na vodokotliću iz ranih sedamdesetih. Pa sam se mogao samo popišat i to zalit vodom iz čaše za ispiranje usta.

Predvečer smo se u kafiću u centru našli s Arnelinom prijateljicom Anabelom Glavić, ona je radila kao inženjer u nekoj prosperitetnoj, stranoj firmi u Novom Sadu. Pod utjecajem vina, s njom sam se zapleo u mučnu polemiku o ratu Srba i Hrvata devedesetih. Ja sam stalno ponavljao da su oni napali nas. Ona je pak govorila da su NATO avioni bez razloga bombardirali mostove u Novom Sadu.

“Da li si bio srećan kad su nas bombardovali?“ zajedljivo me pitala.

Nakon kraće tišine odvratio sam da jesam, da mi je to bila satisfakcija za to što su Srbi bombardirali Hrvatsku. Arnela nas je molila da prestanemo s tim temama. Popili smo još vina, ja sam naručio i rakiju da se okuražim. Stalno me bilo strah da me ne prebije netko od mladih mišićavih Srba za okolnim stolovima.

NA SPLAVI NA KOJOJ JE BIO KONCERT ACE LUKASA našli smo se s Begbederom. Hrpa jebeno dobrih ženski u minjacima, neke su došle i samo u kupaćim kostimima, kao da su se natjecale koja će pokazati više golotinje. Bilo je to previše za mene, prvi put u životu bio sam u Srbiji i totalno sam se obeznanio. Isto tako djelovao je i Begbeder. Po sjaju u očima vidjelo se da ga je ponijela srpska gostoljubivost. Izljubio se srdačno s Arnelom koja me predstavila kao njegovog hrvatskog parnjaka, rekla je da je teško procijeniti tko više izlazi vani i pije, on ili ja. Begbeder me ironično ošacao. Shvatio sam to kao nipodaštavanje malog balkanskog literata. Kad nam je donio viskije, krenuo sam ga podjebavat da je pljunuti Aca Lukas koji je na stejđu, nakon dvije Oliverove, počeo pjevat set pjesama Prljavog kazališta. Samo sam čekao da još zapjeva: lupi petama i, evo, reci sve za Hrvatsku… A onda sam rekao Begbederu na mješavini engleskog i vojvođanskog:

“Koji kurac uopće ideš nastupat u Hrvatsku na onaj otužni festival književnosti… Već si deseti put u Hrvatskoj… Kreni osvajat Srbiju, vidiš da je tu bolje. U Zagrebu tvoju površnu, hipstersku prozu čitaju samo olinjali fićfirići iz centra. Istrošen si. Ovdje u Srbiji možeš se angažirat kao devedesetih Handke. Ona smorasta nobelovka Herta Muler na prošlom Sajmu knjiga tu u Srbiji tvrdila je da je NATO imao pravo kad je bombardirao mostove po Srbiji, ti bi mogo zauzet kontra stav i postao bi tu glavna faca, još s tom zurkom i bradom ličiš na đankersku verziju Ace Lukasa pa bi mogao puštat muziku u pauzama njegovih koncerata…“

Begbeder se u tom trenutku uživio u tu ideju. Pao je dogovor da sve četvero idući dan idemo na otvorenje Žeželjeva mosta.

Ali idućeg prijepodneva na mostu smo se pojavili samo ja i Anabela Glavić, Begbeder je ostao mamuran spavat u hotelu. Nije se taj bio u stanju politički angažirat, previše je razmažen za to, iz dobre je, imućne familije, nije mu za potrebu.

SRPSKI PREMIJER VUČIĆ držao je uvlakački govor nasred mosta, ubijao se od zahvaljivanja europskom komesaru za proširenje Johanesu Hanu što im je isposlovao hrpu love za gradnju novog mosta. Onakvog mamurnog počelo me razvaljivat u crijevima, zbog pokvarenog kotlića zahod u hotelu bio mi je neupotrebljiv. Nisam više mogao izdržat. Zatrčao sam se i spustio u šipražje ispod mosta, do koljena skinuo hlače, gaće. Čuo sam kako se gore s mosta ori Vučićev unjkavi glas:

“Mostovi su nam danas nužda ka budućnosti, ka ciljevima…“

Dok sam vršio nuždu, imao sam osjećaj da sam trenutno najangažiraniji pisac na području Balkana.

Komentiraj