Stojka mi je sva izvan sebe bacila krpu u facu; odbila mi se o glavu i pala na pod. S KOJEG JU JE POKUPIO ILČIĆ. ‘Žene su se danas toliko uzoholile da više ne žele prat zahode, podove, peglat košulje. Ja kolegicama u Ministarstvu uvijek govorim da ne postoje muški i ženski poslovi, uvjeravam ih da ja doma perem vece i pločice u kupaoni’, promrsio je.

Na ovogodišnji Auto Show otišao sam jer je moja cura Stojka bila tamo hostesa. Nikad prije u životu nisam bio na takvim manifestacijama, nemam auto ni vozačku. I ponekad me to opako jebe, nabija mi kompleks manje vrijednosti, to da te drugi stalno nekud moraju voziti ko zadnjeg kripla. Na kraju i zamrziš ljude koji te voze. To se povjesničaru umjetnosti Feđi Gavriloviću i meni dogodilo prošlog tjedna u Dubrovniku: ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik Marin Ivanović stalno nas je nekamo vozio u svom novom đipu i taj osjećaj manje vrijednosti naspram njega, suverenog vozača, doveo je do toga da smo ga Feđa i ja, obojica nevozači, počeli otvoreno hejtat i sve je završilo mučno…

Pročitajte više u novom broju Nacionala…

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.