Za oba moja dokumentarna filma inspirirala me ljubav prema pravdi te nejednakost i mir. Korijen današnje radikalizacije je očaj i beznađe, zato što ljevica nije napravila svoj posao”, kaže libanonska redateljica Heiny Srour, koja je u Zagrebu prikazala svoja oba filma – “Sat oslobađanja” iz 1974., o gerilskom ratu u Omanu, i “Leila i vukovi” iz 1984., o ulozi arapskih žena u povijesti suvremene Palestine i Libanona.

[quote_box_center]

  • Korijen današnje radikalizacije je očaj i beznađe zato što ljevica nije napravila svoj posao
  • Libanonska redateljica Heiny Srour u Zagrebu je prikazala svoja dva filma: “Sat oslobađanja” i “Leila i vukovi”
  • Heiny Srour redateljica je radikalnih, politički angažiranih filmova

[/quote_box_center]

Heiny Srour je redateljica radikalnih, politički angažiranih filmova, kako sama kaže nemogućih projekata, koje je snimala u nemogućim uvjetima tijekom ratova na koloniziranim područjima Bliskog istoka. Studirala je socijalnu antropologiju u Parizu gdje je, na predavanjima Jeana Roucha o etnografskom filmu, započeo njezin interes za film. Pisala je filmske kritike i eseje za antikolonijalni časopis Africasia i scenarije za svoje filmove, koje je i koproducirala. Predavala je na London International Film School i na Goldsmith Collegeu, a doktorirala je na temu uloge žene u arapskom svijetu.

“IAKO U PRVOM FILMU BRANIM ORUŽANU BORBU, tu tezu branim jer prije 40 godina, kad sam snimala film, nije bilo interneta, mobitela, društvenih mreža, a u državi koja je nakon stotina godina ratovanja ostala u kamenom dobu, sa sultanom koji je robovlasnik i državom koju su štitile britanske vojne snage, nije bilo druge opcije od oružanog sukoba. Danas bi, naravno, bile moguće drugačije opcije, opcije mira. Ali razlog zbog kojeg sam radila film o gerilskom ratu u Omanu jest zato što su Omanci bili feministi. Inače u oslobodilačkim pokretima, kakav je primjerice bio alžirski, iskorištavali su energiju žena, a kad bi rat završio ne bi im davali nikakva prava. Naravno da žene imaju korist od tog pokreta, izgrade se bolnice, škole, kuće, ali što je sa specifičnom opresijom, ugnjetavanjem, žena? Razlog zbog kojeg sam odabrala ovu borbu jest da se prepozna ta posebnost opresije žena. Razgovarala sam s delegatom Fronte u Beirutu i radila s njim intervju kad sam bila studentica te je počeo pričati, bez ikakvog povoda, o ženskoj opresiji. Rekao mi je da su žene puno veći revolucionari od muškaraca.

ŽENE U ARAPSKOM DRUŠTVU PRITISNUTE SU MNOGIM SULTANIMA. Otac im je sultan, brat im je sultan, suprug također, plemenski vođa je sultan i one su u arapskom društvu zaista pod najvećom opresijom”, kaže Heiny Srour koja je sa svojim snimateljem Michelom Humeauom i tonskim snimateljem Jeanom Louisom Ughettom pješačila 800 kilometara opustošenom zemljom po kojoj su padale bombe.

Film “Sat oslobađanja” razbio je, kaže redateljica, konspiraciju šutnje kad je izabran na filmskom festivalu u Cannesu, bio je to prvi put da je film iz zemlje Trećeg svijeta izabran za prestižni festival.

“Iako nisam zadovoljavala kriterijima jer nisam niti Francuskinja, a niti državljanka tadašnjih francuskih kolonijalnih područja, bio je to ustupak za izniman film. To je bio prvi film dotad snimljen duboko u ratnoj zoni, a ne na granici kao što je dotad bio slučaj. Ušli smo u državu, bili stalno pod bombardiranjem, a s obzirom na to da u zemlji nije bilo struje – to je bilo kao u kameno doba – snimali smo kamerom na solarnu bateriju koju je dotad koristila samo još NASA. To je bio prvi put da su ljudi koji nisu imali glas, taj glas dobili”.

Upravo je taj film bio inspiracija i za “Leila i vukovi”, o ženama u Palestini i Libanonu, državama tada pogođenima ratom. “Tad su govorili da će žene, čim se te zemlje oslobode, biti u dobrom položaju, ali ja sam znala da to neće biti slučaj. Leila je zapravo arapska verzija Crvenkapice. U naslovu filma vuk je u množini jer Leilu pojedu mnogi vukovi. Nije to samo dečko ili suprug, već kolonizator, otac, svi drugi muškarci, ali i žene koje su toliko dominirane muškarcima da pristaju na izvršavanje pravila patrijarhata. One su najgore. Snimila sam ga naglašavajući činjenicu da žene pristaju na patrijarhat. Film prikazuje i to da se žene boje slobode koju dobiju jer ta sloboda sa sobom nosi i odgovornost. One žele slobodu bez odgovornosti, a to nije moguće.”

U FILMU REDATELJICA PRIKAZUJE DA NIŠTA NIJE CRNO-BIJELO te da su i muškarci žrtve patrijarhata. “Primjerice, jedan starac u filmu ubio je svoju kćer zbog časti, ali toliko žali zbog toga što je učinio da svaki put kad ode ratovati, stane ispred barikada i gotovo traži da ga se ubije. Da umre časnom smrću, da bi izbrisao svoju krivicu”, navodi Heiny Srour koja kaže da se danas, desetljećima poslije, u arapskom svijetu malo toga promijenilo. Prema njezinome mišljenju, situacija je još gora no što je bila.

“Stvari su se samo pogoršale jer nakon vala zapada sad imamo val religioznih fanatika i to utječe na sve religije. U Izraelu imate židovske fundamentaliste, u Libanonu kršćanske falangiste koji su preko prsa stavljali križ i govorili da svaki Libanonac mora ubiti Palestinca, pa je čak bio popularan vic tijekom libanonskoga građanskog rata – “Tko je Krist? Prljavi Palestinac”!

Hour of Liberation
“Sat oslobođenja” Heiny Srour iz 1974. prvi je film iz neke zemlje trećeg svijeta prikazan u Cannesu Foto: privatna arhiva Heiny Srour

Danas, pak, imamo islamske radikalne fundamentaliste koji su prije koji dan napravili masakr u pariškom Charlie Hebdou. Dolazak u Zagreb zapravo me spasio od živčanog sloma jer bi mi bilo prebolno da sam ostala u Parizu nakon tog masakra. U mojoj sam obitelji izravno bila pogođena terorizmom. Mog je šogora Eliea Hallata u Libanonu oteo Hezbollah. On je bio židovski liječnik koji je liječio francuske taoce Marcela Cartona i Jeana-Paula Kauffmanna. Francuska je platila njihovo puštanje na slobodu, a Izrael koji je razmjenjivao zarobljenike sa SSSR-om, nije želio razmijeniti orijentalnog Židova! Ne mogu vam opisati kakva je atmosfera vladala u mojoj obitelji, moja sestra i njezino troje djece postali su ogorčeni, ljutiti ljudi. Ne prepoznajem ih više, a bili su prekrasna djeca. Nesreća uništava ljude i njihovu dušu. Zato se borim za mir, za pravdu, bez krvoprolića. Što je više nesretnih ljudi, to je više nesreće koju šire. Što su ljudi sretniji, više će širiti sreću”. Izvor problema između kultura, posebno između zapadnih i arapske, Heiny Srour ne vidi, kao što to mnogi tvrde, u nerazumijevanju.

“Prije svega, država koja je započela svoje postojanje na temelju religije – ja sam Židovka i smatram da je dužnost svakog Židova kritizirati svoju religiju i zajednicu, isto kao i kršćanin ili musliman – slijepa je. Iako Izrael nije moja zajednica, Židovka sam i moram reći ‘Ne u moje ime!’. To ne kaže dovoljno Židova. Neki su to rekli pa plaćaju visoku cijenu za to, isto kao što i ja plaćam. Primjerice, moja obitelj ne razgovara sa mnom. Ne spadam u njihovu percepciju ‘normalne’ žene, posebno zato što sam umjetnica. A i kritična sam prema politici Izraela pa im valjda to ne odgovara. Ali mislim da je to jedini način da se ukaže na loše stvari koje ta država radi, ali isto tako na sva dostignuća koja je napravila. Ali puno toga je Izrael napravio na štetu prisvajanja palestinske zemlje”, smatra Heiny Srour. Dodaje kako misli da je stvaranje palestinske države jedino pravedno rješenje.

“PRVA DRŽAVA NA BLISKOM ISTOKU stvorena na temelju religije je Izrael, a desetljećima i desetljećima Davidovu su zvijezdu stavljali na tenkove, avione, puške i napalm bombe, a sve to u ime židovske države. Kako onda ne očekivati da će istu stvar raditi kršćanski falangisti u Libanonu, ili danas islamisti u Iranu i Iraku koji žele islamsku državu?! Isto kao što Izraelci koriste Palestince kao žrtvenu janjad, tako i zapad koristi nevine arapske Židove, i tako dalje. Odbijam pristati na taj scenarij. Borit ću se za ujedinjeni Bliski istok, gdje nitko nikoga neće pitati koje si vjere ili nacionalnosti, već bi jedino pitanje trebalo biti koji talent imaš i kako taj talent možeš iskoristiti za dobrobit zajednice. Želim da se nafta koja je bogatstvo Bliskog istoka iskoristi za dobrobit i sreću ljudi, a ne za kupnju oružja”, kaže redateljica smatrajući da će to sigurno biti moguće.

Prije 70 godina, govori, mnoge su se stvari činile nemogućima. Francuska i Njemačka vodile su tri rata, a danas su najveći saveznici. Zašto to isto ne bi moglo biti moguće na Bliskom istoku?

“Ako se obratimo korijenu svih problema, a to je nepravda – korijen za nedavni masakr u Charlie Hebdou je nepravda. U pariškom istočnom predgrađu, gdje žive pripadnici arapske i crnačke zajednice, sve je prljavo, neuredno, jadno, nikad ne biste vjerovali da ste u Francuskoj. To je zanemarivanje, nezaposlenost, siromaštvo, a događalo se desetljećima i desetljećima te se tako u te ljude pumpao očaj i mržnja. Kad grade budućnost, kad dođu u neku zemlju jer su pobjegli iz svoje, ne razmišljaju o negativnim stvarima. Ali ovakva se situacija stvarala desetljećima, nije odjednom nastala. Korijen radikalizacije je očaj i beznađe, zato što ljevica nije napravila svoj posao. Nesposobnost ljevice, to je korijen. Trebala su se tim ljudima osigurati radna mjesta, pristojni uvjeti za život, a tako se malo za njih napravilo. Sarkozy ili Hollande dođu na vlast, dovedu neku ministricu arapskog podrijetla i misle da su riješili problem. To tim jadnim ljudima iz predgrađa neće značiti ama baš ništa”, proziva Heiny Srour, vjerujući da se politika mora obratiti očajnima, siromašnima i onima prema kojima sustav nije pravedan.

“Da bi se fundamentalizam iskorijenio, trebate pričati o nedostatku pravde. Ako želite prestati da Židovi odlaze u Izrael, morate se obratiti antisemitizmu. Izrael već desetljećima omalovažava arapski svijet. Kad bi bila riječ o Indijancima u Sjevernoj Americi u 15. stoljeću, ili Aboridžinima u Australiji u 18. ili 19. stoljeću, to bi imalo smisla. Ali u 20. stoljeću nema šanse da uspije jer je danas ključ svega opiranje kolonijalizmu i opresiji bilo koje vrste.

Arapi nisu ni Aboridžini ni Indijanci. Oni su nasljednici veličanstvene civilizacije koja je u jednom trenutku povijesti, tijekom tri ili četiri stoljeća, bila super sila, u vrijeme kad je Europa bila u mračnom dobu. Oni su izumili algebru, utrli su put astronomiji, medicini, arhitekturi.”

Dan nakon masakra u Charlie Hebdou, kad su u Parizu ubijeni Židovi, službeni Izrael pozvao je sve Židove u “domovinu’“, a tako su, smatra Heiny Srour, samo pogoršali stvar jer će tako ugnjetavati još više Palestinaca koji danas žive gotovo bez vode. “Kako očekivati od njih da ne budu očajni? Godine 1948. dio teritorija trebao je pripasti Palestini, a dio Izraelu. Više od 60 godina nakon proglasa UN-a o postojanju dviju država, gdje je danas Palestina? Postoji li ona kao država? SAD su blokirale ulazak Palestine u UN, zbog svog savezništva s Izraelom. Gdje je tu pravda? S jedne strane proizvode još više očaja i mržnje i hrane islamiste, a s druge pak strane podržavaju Izrael. Čine baš ono najgore! I to je jako korisno za trgovce oružja. I za američke kompanije koje ponovno grade Palestinu. Sve unište oružjem za koji su dali novac i eksperimentiraju s novim oružjem na tim ljudima. A kad sve poruše, ponovno pune svoje džepove unosnim ugovorima za izgradnju. Vrlo lukrativna industrija.

Slična stvar dogodila se i s Njemačkom i Francuskom, dok nisu shvatile da tako samo slabe Europu, dok je u međuvremenu SAD postao sila broj jedan. Onda su se udružile. Ali nažalost, bojim se da će to sve ljudi s Bliskog istoka shvatiti prekasno, kad bude premalo nafte i previše mrtvih”, tvrdi redateljica koja je u Zagrebu došla u sklopu osmog izdanja Filmskih mutacija: festivala nevidljivog filma.

Za države arapskog svijeta koje se smatraju saveznikom zapada, Heiny Srour misli sve najgore.

“U SAUDIJSKOJ ARABIJI GOVORE DA SU SAVEZNICI S AMERIKOM, ali zapravo pomažu islamističkim radikalima. A sad kad se radikalizam proširio i prijeti i njima, u panici su. S Katarom je isti slučaj, pomagali su islamiste, a sad kad je svijet zgrožen njihovim radnjama, povlače se. To je kao kad podmetneš požar pa doneseš vodu. Vatra već gori, a postavlja se i pitanje zašto si uopće podmetnuo požar. Velika je to hipokrizija. Sve svjetske sile pune svoje džepove, a ruke su im krvave. Igraju dvostruku igru”, priča redateljica čiji film “Sat oslobođenja” još uvijek nije prikazan u arapskom svijetu. Heiny Srour vjeruje da će se sad, nakon Arapskog proljeća, ipak promijeniti situacija i održati projekcije.

“Arapsko proljeće je baš kao i sve revolucije, imali su svojih 15 minuta slave, ali sad imaju i usporavanje svih događanja. Francuska revolucija započeta je zbog plemenitih pobuda, a završila je crvenim i bijelim terorom. Oktobarska revolucija je započeta zbog pravih razloga, žene su dobile pravo glasa, pravo na jednaku plaću kao i muškarci, pravo na besplatno fakultetsko školovanje, ali sve je završilo gulagom. Sigurno će arapski svijet nekoliko idućih desetljeća biti u mračnom razdoblju. Ali je isto tako mnogo vremena prošlo da Francuska postane prava republika, bez krvi i giljotiniranja”.

Velikim izazovom na zapadu Heiny Srour smatra islamistički radikalizam, ali kaže da se radi o šačici ljudi. “Kad zapad prestane omalovažavati Treći svijet, arapski svijet, kad ih počnu doživljavati kao sebi ravne, jednake, onda ima nade. Ako se nastavi populizam i licemjerje, neće ništa biti od slogana – sloboda, jednakost i bratstvo. Ako smo zaista braća, onda se moramo tako i ponašati.”

Komentiraj

FOTO:Photoshot.jlp, privatna arhiva Heiny Srour
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture