Prošlog je tjedna u zagrebačkoj galeriji “Oris kuće arhitekture” povodom dvadesete obljetnice suradnje predstavljena monografija o poznatom arhitektonskom tandemu“Dva arhitekta“, Tomislavu Ćurkoviću i Zoranu Zidariću, dvojici arhitekata koji su se u protekla dva desetljeća istaknuli na suvremenoj hrvatskoj arhitektonskoj sceni. Monografiju u izdanju kuće Oris napisali su teoretičari arhitekture Toni Bešlić i Maroje Mrduljaš, a prezentaciju knjige prati velika izložba “Dva arhitekta”.

Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić diplomirali su na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i početkom 1992. osnovali arhitektonski ured “Dva arhitekta”, u kojemu rade i danas. Projektirali su neke od ljepših interijera, obiteljskih kuća, vila i stambenih zgrada u recentnoj hrvatskoj arhitekturi. Za svoje su realizirane projekte dobili prestižne arhitektonske nagrade, Bernardo Bernardi, Drago Galić, kao i brojne inozemne nagrade i nominacije te pozitivne recenzije u raznim stručnim časopisima. Prošle godine primili su Nagradu grada Zagreba za cjelokupni doprinos arhitekturi kao “nastavljači zagrebačke arhitektonske tradicije u njenom najboljem svjetlu”. Bili su predavači u Hrvatskoj i inozemstvu, gosti kritičari na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a Ćurković je od 2009. u dva mandata predsjednik Hrvatske komore arhitekata.

U razgovoru za Nacional objasnili su na koji način zajedno funkcioniraju, zašto ih klijenti vole i vjeruju im te kako pristupaju svakoj arhitektonskoj narudžbi.

Poznati su po tome što ni jedan projekt ne radite tipski, po već uhodanoj, “ziheraškoj” shemi. Zidarić smatra da je to posljedica individualiziranog razmišljanja o arhitekturi: “Ulažemo jako puno truda u svaki projekt. Najlakše je odustati uz kompromise. U zajedničkom traganju za optimalnim rješenjem u zadanim okvirima postoje razne faze. Budući da se uglavnom bavimo individualnim stanovanjem, razvili smo vlastite metode individualiziranog razmišljanja o arhitekturi.” Tvrdi da njih dvojica potpuno različito pristupaju projektnom zadatku. Zidarić je ovako odgovorio na pitanje je li nekomu od njih dvojice bliskija razrada interijera, vanjskog plašta objekta, igranje s tlocrtnim detaljima ili to ovisi o svakom novom projektu: “Tada jako brzo reagiram. U završnoj fazi znam izgubiti motiv. Tom ima više energije u toj fazi, njegova strast su detalji. Više se držim globalne slike, bez koje ne mogu raditi ako ju nisam detaljno vizualizirao u glavi.”

U svim su obiteljskim kućama i vilama koje su objavljene u monografiji pažljivo razrađivali tlocrt, u tradiciji “slobodnog plana” austrijskog arhitekta Adolfa Loosa, oca moderne arhitekture, gdje se prostor interijera slobodno pretapa i povezuje, bez gubljenja kvadrata na suvišne hodnike i sporedne komunikacije. “Upravo Loos, definirajući Raumplan (prostorni plan), odnosno slobodni tlocrt, govori kako ne projektira tlocrte, presjeke i fasade, nego prostore koji ovisno o važnosti u kompoziciji dobivaju adekvatne dimenzije, odnosno proporcije. Njihovim miješanjem i isprepletanjem dobivamo zanimljive međuodnose u graničnim zonama, bilo da se radi o unutarnjem ili vanjskom prostoru. Predmet našeg interesa je međuprostor, “ono nešto”između vanjskog i unutarnjeg”, kaže Tomislav Ćurković.

185
Interijer obiteljske kuće u Njivicama, Krk (2009.-2012.)Foto: Robert Leš

Obojica slijede ideju tradicije moderne hrvatske arhitekture između dva svjetska rata i njihov je suvremeni minimalizam na tragu “estetskog funkcionalizma i kreativnog konstruktivizma”, o čemu je mnogo pisao povjesničar arhitekture Tomislav Premerl. U njihovim obiteljskim kućama i urbanim vilama mogu se pronaći reference na arhitekturu velikana zagrebačke škole međuratne arhitekture, Dragu Iblera, Stjepana Planića, Vladimira Turinu, Mladena Kauzlarića i Stjepana Gomboša ili Dragu Galića, ali sa sasvim novim kreativnim rješenjima i stilom. Vidi se i odjek tradicije moderne tipologije čistih, apstraktnih linija arhitekata Ludwiga Miesa van der Rohea, Richarda Neutre, Philipa Johnsona, a poslije i Richarda Meiera.

Ćurković je za Nacional ovako objasnio kako je, bez obzira na veliko i obvezujuće arhitektonsko naslijeđe, uspio pronaći vlastiti autorski rukopis: “U knjizi “Dva arhitekta 2003-2013”kolega Maroje Mrduljaš naše stvaralaštvo naziva “arhitekturom mogućega”, misleći pritom na metodologiju pristupa kao odgovor na ograničenja koja nas okružuju, a koju odlikuju vitalnost i upornost da svakom projektu, bez obzira na okolnosti, damo kulturni doprinos. U tome vidim našu prepoznatljivost, a nekako me to ipak najviše podsjeća na Stjepana Planića.”

Nikada nisu preuzeli postmodernistički stilski utjecaj, iako je cijela jedna generacija hrvatskih arhitekata njime bila fascinirana. “U to doba već smo odabrali vlastite uzore i postavili temelje svoje arhitekture. Ne mogu zanemariti naslijeđe. Dok sam odrastao i promatrao svijet oko sebe, sve to ulazilo je u moju memoriju, odnosno podsvijest. Već tada trendovi nisu jako utjecali na nas, a i danas mislimo da su prolazni”, kaže Zidarić.

Zidarić i Ćurković nisu odoljeli projektiranju tzv. crnih vila, izgradili su čak dvije, za istog naručitelja. Zidarić ovako opisuje sličnost tih projekata s projektom profesora Dragomira-Maji Vlahovića, koji je napravio prvu tzv. crnu kuću na zagrebačkom Srebrnjaku: “Kao i kod profesora Vlahovića – koliko se sjećam, a dobro se sjećam, jer njegova je crna kuća utrla put modernitetu u obiteljskom stanovanju – i naše su crne kuće prošle razne faze pa su postale crne kao i njegova. Zapravo su trebale biti u opeci, što je impliciralo jako komplicirane detalje iza kojih smo stajali, ali su imali i dozu eksperimenta.” Obojica arhitekata i u knjizi kao posebno emotivnu ističu suradnju s prerano preminulim zagrebačkim arhitektom Robertom Somekom, koji je naglašavao važnost arhitektove upućenosti u inženjerski i izvođački dio posla. Mnogi arhitekti i danas imaju glavobolju zbog izvođača, a sve više nedostaju i dobri obrtnici po kojima je zagrebačka škola arhitekture uvijek bila poznata. “Stjecajem čudnih okolnosti iznajmili smo 1991. bivši ured arhitekta Someka. Tada smo odlučili raditi zajedno. To je trajalo otprilike godinu i pol. On bi uživao u našim nacrtima, a mi u njegovim improvizacijama s majstorima. Nekako smo u toj fazi trebali jedni druge, ušli smo u svijet poduzetnika-izvođača. Od Someka smo naučili da trebamo znati i kako će se izvesti sve ono što u projektima zamislimo, da moramo potpuno ovladati inženjerskim, pa čak i izvođačkim kompetencijama”, prisjeća se Zidarić. Prvih pet do deset godina, dodaje, puno su vremena proveli u radionicama kod majstora i na gradilištima jer su to znanja koja se ne mogu naučiti na fakultetu.

Ćurković i Zidarić projektirali su i mnogo tzv. urbanih vila. No i danas se lome koplja oko suvremene definicije pojma urbane vile, jer se još uvijek misli kako je to mala stambena zgrada u elitnom kvartu s dva do tri stana, a zanemaruje se da je za okružje vile potrebna velika površina vrta, zelenila i vizualno-prostorne izolacije od susjeda, što takvim “vilama” u pravilu nedostaje. “Urbana vila prema stambenoj tipologiji sadrži elemente višestambene i obiteljske kuće. Ona nije nužno u elitnom dijelu grada. Kod nas se iz nestručnih i senzacionalističkih razloga ta sintagma primarno povezuje s devastacijom visokovrijedne, rezidencijalne zagrebačke podsljemenske zone. Na nas je to ozračje djelovalo inspirativno pa smo svojim projektima potvrdili upravo suprotno, afirmirajući zanemarene vrijednosti te tada “ozloglašene”tipologije”, objašnjava Ćurković.

Tomislav Ćurković smatra da bi trebala postojati neka komisija za sankcioniranje loših izvedbi koje trajno nagrđuju prostor i kako je potrebno da se ta funkcija profesionalizira, a što će najvjerojatnije omogućiti novi Zakon o Komori arhitekata i komorama inženjera u graditeljstvu – koji je trenutačno u fazi javne rasprave. “Često se sjetim izreke profesora Nevena Šegvića o arhitektu kao policajcu prostora, kojom je htio istaknuti ulogu arhitektonske struke u očuvanju ravnoteže artificijelnog i prirodnog okoliša. Međutim, trenutačna zakonodavna situacija ne ide nam u prilog. Donedavno je u Zakonu o prostornom uređenju i gradnji postojala u velikim gradovima obaveza formiranja Povjerenstva za arhitektonsku uspješnost. Hrvatska vlada također je na sjednici u studenome 2012. usvojila dokument “Arhitektonske politike RH 2013-2020″koji eksplicitno kaže da je vrsnoća izgrađenog prostora opći interes i temeljna potreba svakog pojedinca. Ali u međuvremenu je donesen novi zakon koji ukida obavezu formiranja Povjerenstva, odnosno ukida posljednji kakav-takav instrument garancije kontrole arhitektonske vrsnoće”, objašnjava Ćurković.

Ćurković i Zidarić dosta vremena provode u detaljnim razgovorima s klijentima kako bi upoznali njihove navike i želje. “Mislim da bi trebalo biti normalno da se potroši određeno vrijeme i uloži trud u upoznavanje želja, mogućnosti, zahtjeva, ograničenja, pejzaža, topografije, pogleda, strana svijeta, jer sve to definira zadatak. Odavno smo odlučili da radimo kuće za ljude pa ukupna uspješnost projekta dosta ovisi o investitoru”, kaže Zidarić. Za svoje projekte često odabiru prirodne materijale – drvo, ciglu, fine vrste mramora i kamena. No posljednjih godina uspostavili su karakterističan tip obiteljske kuće svijetle fasade i naglašeno crnih ili tamnosivih okvira prozora i vrata. “Kad nam investicija ne dopušta izbor materijala – većinom kad su u pitanju pročelja – ostaju nam boje, zapravo ne-boje, s kojima bolje stojimo. Stambeni objekt mora imati vrata i prozore. Trudimo se negirati kuću s klasičnim otvorima, ako to nije moguće iz raznih razloga, ostaje nam da potenciramo igru otvora i okvira”, opisuje Zidarić. Zidarić i Ćurković ovako opisuju svoje ambicije u vezi sa svojim budućim angažmanom. “Djelovanje unutar brownfielda, prostora industrijskog ili komercijalnog zemljišta koje je napušteno ili više ne služi primarnoj namjeni, uvijek nas je zanimalo, a u Europi je u posljednje vrijeme u ozbiljnom porastu aktivnost upravo na tom području”, kaže Ćurković. Konverzije, prenamjene i rekonstrukcije stare industrijske arhitekture, koja se često veže uz gradska središta, obojica smatraju iznimno zanimljivim budućim profesionalnim izazovima.

Komentiraj

PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.