Nakon što je s novim singlom “Goli i bosi” Elemental ponovo dospio na vrhove domaćih top ljestvica, Mirela Priselac Remi, prokomentirala je u razgovoru za Nacional 17 godina svoje glazbene karijere, rad na međunarodnom projektu Diversidad i svoju funkciju predsjednice Glavnog odbora Hrvatske glazbene unije.Govorila je i o Porinu i zašto joj je važan aktivizam koji se tiče ženskih prava i ravnopravnosti spolova.

[quote_box_center]

  • Pjevačica grupe Elemental afirmirala se kao britka aktivistica na području ženskih prava i ravnopravnosti spolova te oštrim istupima u javnosti tijekom 17 godina glazbene karijere
  • Mirela Priselac Remi za Nacional govori o glazbi, politici i majčinstvu

[/quote_box_center]

Grupa Elemental nastala je 1998. i od tada ostavila značajan trag na domaćoj ali i regionalnoj sceni. Objavili su šest studijskih albuma, održali stotine koncerata širom regije te razveselili publiku hitovima koji su osvajali vrhove top ljestvica. Primarno nastali kao hip hop sastav, glavnu riječ u Elementalu imala je Mirela Priselac Remi. Ona je pjevačica koja se, osim kroz ulogu frontgirl Elementala, nametnula svojim aktivizmom i britkim istupima u javnosti. Takvi su i dijelovi njenog intervjua koji je dala za Nacional.

NACIONAL: Vaš novi singl “Goli i bosi” odmah nakon premijere se popeo na prvo mjesto najizvođenijih hrvatskih pjesama na domaćim radijskim postajama i zasjeo na prvo mjesto HR Top 40. Zanimljivo je da ste u toj pjesmi ponudili jedan potpuno novi zvuk i ritam kakav se do sada nikada nije vezao uz Elemental. Je li to možda najava nekog novog Elementala na novom albumu?

Bit će drugačiji zvuk na novom albumu nego što je bio do sada jer i ja puno manje repam. Nakon šest albuma mogu si to dopustiti. To i uvjetuje malo drugačiji zvuk benda. Nema više toliko velikog imperativa da mora biti čvrsta reperska ritam sekcija koja gazi, pa se može malo više poigravati i eksperimentirati.

NACIONAL: Pomalo čudi što češće ne pjevate, jer imate lijep glas te su mnogi ostali ugodno iznenađeni kada ste repanje ostavili po strani i zapjevali.

Dosta dugo sam se sramila svog pjevanja. Nisam se htjela isticati kao pjevačica jer nemam školovan glas, osim osnovne glazbene škole. Kad realno pogledam, to je tek neki sitni solfeggio i zbor. Pjevala sam u zborovima i nisam se htjela isticati kao pjevačica. Međutim, moram priznati da 17 godina na pozornicama itekako školuje glas. Dobiješ lijepu patinu koju možeš iskoristiti i od koje stvoriš svoj potpis. Sviđa mi se pisati za pjevane strofe. Postavljam se drugačije kao tekstopisac. Imam manje riječi i moram reći puno više toga u manje riječi. Tu dobro dolazi kao nekakva sigurna mreža i moje prevođenje i svakodnevno manipuliranje s riječima. I u krajnjem slučaju moje pisanje poezije mi je dobro došlo baš za novi album, a mislila sam da to nikada neću iskoristiti.

NACIONAL: Aktivizam i tekstovi koje ste napisali za Elemental postali su vaš zaštitni znak. Što je najčešći okidač koji vas tjera da svoj bijes pretvorite u stihove?

Mislim da sam latentno indigo dijete jer sam previše osjetljiva na stvari koje se događaju oko nas. Prije me bilo sram priznati, ali sada više nemam srama. Gledam vijesti i plačem. Gledam neki prilog i plačem. Meni je žao ljudi. Reagiram jako srčano na nepravdu. Svejedno je li to nepravda kada se netko progura ispred neke bake u tramvaju ili je to neka nepravda na puno višem nivou, gdje nitko neće biti osuđen zbog svojih nedjela ili će pak biti zbog njih nagrađen. Takvi paradoksi me živciraju i jako reagiram na sve to. Iz te moje frustracije nastaje moj aktivizam. Nije to samo socijalno-politički aktivizam. Primaran mi je aktivizam koji se tiče ženskih prava i ravnopravnosti spolova. To je ono što me najviše pali i ono zbog čega osjećam da mogu najviše dati. I politika me dira na osobnom nivou, ali me ženske teme diraju još više. Taj aktivizam gledam blagonaklono u smislu da ću mu posvetiti više vremena. Elemental je uvijek bio glasan kada su u pitanju ljudska prava jer ona moraju biti jednaka i za homoseksualce, za ljude druge vjeroispovijesti ili kad je riječ o diskriminaciji manjina. O tome smo također progovarali kroz neke naše pjesme, ali one možda nisu toliko odjeknule u javnosti kao neke političke angažirane pjesme. Na svakom albumu na neki svoj način sam servirala neku pjesmu koja je govorila o ravnopravnosti spolova, samo što ljudi nisu na nju reagirali. Sad mi je bilo dosta veliko iznenađenje što su ljudi reagirali na pjesmu “Etikete”, koju izvodim sa Sassjom. Pristupaju mi sa stavom da smo napravile angažiranu i antišovinističku pjesmu. Meni je to smiješno jer to radim na zadnjih šest albuma. Sad smo dvije žene koje smo se složile oko te teme, a dvije žene su glasnije od jedne.

NACIONAL: Godine 2010. ste sudjelovali u velikom međunarodnom projektu Diversidad pod pokroviteljstvom EU s reperima iz Europe. Uložen je velik novac, ali projekt nije ni došao do Hrvatske. Koliko je vama značio rad na tome?

Ne znam koliki je trag ostao na teritoriju Europe, ali znam da sam 2011. i 2012. nastupala s Diversidadom po cijeloj Europi i ne znam je li to imalo ikakav dalekosežniji utjecaj. Mislim da je ljudima koji su osmislili projekt samo činjenica da se nas dvadesetero zajedno složilo i snimilo zajednički album bio već veliki uspjeh. Usput smo izgradili prijateljstva koja i danas traju. Ne znam koliko mogu 2015. pričati o utjecaju Diversidada od prije pet godina zbog toga što sam ga prestala pratiti. Projekt je zamro, nije se obnavljao i taman kad je trebala ići sljedeća generacija Diversidada, s obzirom na to da je zamišljen kao višegodišnji projekt, došlo je do strahovitog pražnjenja fondova za kulturu i fokus više nije bio na kulturi, nego na nekim drugim stvarima.

NACIONAL: Je li taj projekt otvorio vrata Elementalu na europsko tržište?

Da postoje u Francuskoj ili Njemačkoj škole s izrazito velikim brojem učenika koji uče hrvatski jezik i da je hrvatski jedan od većih europskih jezika, onda bi bilo interesa i inicijative da Elemental prevede i adaptira svoje tekstove za europsko tržište ili da samo repamo tekstove takve kakvi jesu. Međutim, indikativno je da su bendovi koji su se probili s naših područja jedan dio svog seta morali prilagoditi na engleski jezik. Elemental to nikada nije htio. Iako sam prevoditeljica, bilo mi je suludo prevoditi vlastite tekstove. Nomenklaturno sam nakon Diversidada dobila potvrdu o sudjelovanju u projektu, ali ono što sam dobila s duhovne i iskustvene strane je neusporedivo. Vidjela sam svijeta i dobila honorare za te nastupe, ali ono što sam otkrila o sebi putujući, repajući i radeći s drugim umjetnicima iz cijele Europe je nešto što ne bih nikada mogla steći da se nisam našla unutar tog konteksta. Vratila sam se iz Bruxellesa s 30 godina i prvi put u životu shvatila da se istinski želim baviti glazbom. Sve drugo što radim je zato što imam obavezu prema stanarini, Elektri, plinari, ovome i onome. Glazbom se želim baviti. Po povratku sam ušla u studio i napravila šest ili sedam pjesama na engleskom jeziku. Sljedeći put kada sam išla u Pariz ponijela sam taj materijal. Neki su ga ljudi čuli i jedan me izdavač pozvao da radim s njima, ali pod uvjetom da sljedećih šest mjeseci provedem u Parizu. Tada sam shvatila da moram dobro izvagati želim li nastaviti raditi i dalje u Hrvatskoj s Elementalom ili otići i raditi u Parizu. Meni je bila dovoljna spoznaja da ja to mogu. Genijalno iskustvo! Sjajno mi je znati da sam dovoljno kvalitetna da mogu proći u Francuskoj, ali sam odlučila ostati u Hrvatskoj jer mi eskapizam u tom trenutku nije bio toliko atraktivan.

NACIONAL: Jesu li reperi preuzeli ulogu glasnogovornika i buntovnika koju su nekada imali rokeri?

Što se tiče Hrvatske, da! Slično onome što je novi val napravio u jednom okviru komunizma. On je imao dozu drskosti i usudio se da postane antiestablišment, pokazivao je srednji prst svima. To je bilo apsolutno fenomenalno i apsolutno impresivno. Jedan od mnogih razloga zašto cijenim novi val i umjetnike novog vala. Ne samo glazbene, nego i likovne i dramske – danas nema ništa tako alternativnog i avangardnog kao što je bilo primjerice Kugla glumište. Reperi su tijekom 90-ih preuzeli ulogu glasnogovornika, ali danas ne više toliko. Sad su to više ljudi koji su odrasli na rapu, ali su adaptirali svoj stil u nešto drugo. Zato imamo Edu Maajku, Dubiozu, TBF, Elemental, Frenkieja…

NACIONAL: Većina hip hop izvođača temelji svoj glazbeni izraz na jakim tekstovima i rimama. Koliko je hip hop kao i sva popularna glazba dobar medij za prenošenje poruka i iznošenje stavova?

Za mene je glazba najbolji medij za prenošenje emocija, stavova, garda i svega što mi je važno. Od subjektivnog poimanja svijeta, nečeg emotivnog do aktivizma. Drugi umjetnici se oslanjaju na glazbu za inspiraciju. Slikar slika i voli slušati glazbi da ga podigne. Plesač pleše uz glazbu. Drugi vidovi umjetnosti se oslanjaju na glazbu. Ljudi svoja iskustva iz prošlosti, svoje ljubavi, uspone i padove povezuju uz glazbu. Kao kad neki parfem osjetiš u zraku tako te i pjesma može vratiti 15 godina unatrag u sekundi. Glazba je najbolji umjetnički medij i sretna sam što se kroz nju mogu izražavati.

NACIONAL: Zašto je nestao bunt rokera koji su se gotovo svi okrenuli ljubavi i svojim vezama?

Zato što su u nekom trenutku ostarjeli. Rock scena je ostarjela. Nije bilo novih, mladih izvođača. Nije se ni poticalo nove, mlade izvođače jer diskografi nisu imali interes da ulože u nove, buduće zvijezde. Internet još tada nije bio dovoljno jak medij da novi izvođači dignu srednji prst izdavačima i kažu da će se snaći sami. Rock scena u Hrvatskoj je bila spremna za gerijatriju. Pojavili su se reperi koji su svi redom bili mlađahni klinci, a oni uglavnom dolaze na scenu sa srednjim prstom u zraku. Dogodilo se to da smo mi preuzeli ulogu dvorske lude i zviždača koji viče da je car gol, dok su rokeri više postali bend koji svira na dvoru i koji ne vidi ništa loše u tome što je car gol. Tek kad se rock scena osnažila i kad su se probudili mladi bendovi ili su pak preko interneta došli do izražaja, pojavila se rock scena koja je malo više stasala i koja se danas isto tako bavi političkim aktivizmom i aktivna je u tom smislu.

Elemental_photo_02_by_Maja_Bota
Članovi grupe: Konrad Lovrenčić, Davor Zanoški, Luka Tralić Shot, Mirela Priselac Remi; Vida Manestar, Erol Zejnilović i Ivan VodopijecFoto: Maja Bota za Elemental

NACIONAL: Prije nekoliko godina ste na Facebooku napali Vjekoslavu Huljić zbog štetnosti njezinih tekstova prema položaju žene u Hrvatskoj. Vjekoslava Huljić nije ni prva ni posljednja koja piše takve pjesme koje se svakodnevno emitiraju u hrvatskom eteru. Zašto vas je toliko iznervirala?

Pjesma se našla na pogrešnom mjestu u pogrešan dan, kada sam bila osobito nabrušena. Čovjek može trpjeti dosta toga i prelaziti preko dosta toga. Žmiriti i reći da nema veze. Onda vidiš da netko sustavno blati ženu i oduzima joj snagu. To ti onda digne živac i sjedne ti na zadnju nit strpljenja i kažeš da moraš reagirati pa makar crkla.

I reagirala sam! Doduše, nisam očekivala takvu reakciju jer nisam u tom momentu bila svjesna koliko je Facebook moćan medij i koliko je moj status, koliko god bio privatan, s druge strane javan. Ono što pokušavam u svojim pjesmama probuditi kod žena i općenito kod bilo kojeg građanina je svijest o ravnopravnosti. Kod drugih žena želim probuditi svijest da žena mora biti snažna, da mora biti izdržljiva, da se mora boriti i ne smije se povući, ne smije biti pasivna. U svojim pjesmama zagovaram stranu da žena mora biti snažna. Dajte žene, probudite se! Zar ne shvaćate koliko smo jake, inteligentne, pametne, snalažljive… da možemo raditi sto stvari istovremeno. Da možemo biti savršene majke, ali paralelno voditi i karijeru i biti sposobne. Probudimo se, za Boga miloga!

NACIONAL: Ali ne vide se sve žene u toj ulozi. Neke žene se vide u ulozi o kojoj piše Vjekoslava Huljić i ne slažu se s vama.

Zato je moj status trebao ostati na razini mojih pjesama. Ja sam, umjesto što sam napisala status, trebala napisati pjesmu. Ne sramim se tog statusa i tog stava. On je još uvijek aktivan i prisutan. Još uvijek smatram da žena kao tekstopisac ima ogromnu moć. Žena koja piše pop pjesme ima ogromnu moć. Takva žena bi trebala promovirati ideju snažne i pametne žene, a ne pasivne i potlačene.

NACIONAL: Kakav je položaj žene u Hrvatskoj?

Prvi dio borbe je završen onoga dana kada smo dobile pravo na glas 1948. u Jugoslaviji. Sad je jedna druga borba aktivna a to je borba za pravo na rad, za jednake uvjete rada. Da budemo isto plaćene za isti posao koji se obavlja. Umjetnički poslovi se tu malo isključuju jer pretpostavljam da Nina Badrić zarađuje jednako kao Tony Cetinski, ali u slikarstvu slikarice u javnosti gotovo ne postoje, iako ih ima. U kanonima književnosti će se naći muška imena, a puno rjeđe ženska. Što se tiče pjesništva, situacija je još gora. Jednom sam u knjižnici tražila gospođu koja je tamo radila da mi preporuči kvalitetne hrvatske pjesnikinje. Stali smo na Vesni Parun. To je bilo to. U književnosti imamo više autorica, ali u pjesništvu su one nepoznate. Mene to dira više nego proza. Prava su ovdje nomenklaturna. Zakoni postoje, ali implementacija je borba postfeministica.

NACIONAL: Hrvatska je dobila prvu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović. Kakvi su vaši dojmovi i očekivanja i koliko je to dobro za bolji položaj žena u Hrvatskoj, o čemu je nedavno govorila i predsjednica?

Meni je drago da imamo ženu za predsjednicu, ali nisam sigurna da je to prava žena za to mjesto.

NACIONAL: Jeste li razmišljali da se politički angažirate u nekoj stranci? Ipak ste deklarirana aktivistica.

To je poprilično hrvatsko shvaćanje stvari. Zašto ne bih mogla biti pametna žena koja prati politiku i koju to na neki perverzan način zanima, ali da pri tom ne trebam biti dio neke strane. Zašto ne bih mogla biti pametna, politički aktivna žena koja se bavi nekim drugim stvarima u životu kojoj politika nije ono u čemu ona vidi svoj kruh i za što ona, u krajnjem slučaju nije ni educirana. Bilo bi mi jako smiješno da se aktiviram u nekoj stranci ako nisam educirana za politiku. Ja sam educirana za prevoditeljicu a ne za političarku.

NACIONAL: Nisu ni brojni saborski zastupnici educirani za politiku.

Zato nam i je situacija takva kakva je jer vozači kamiona sjede u Saboru, umjesto da u njemu sjede političari. Ljudi koji su educirani na Fakultetu političkih znanosti i koji znaju što je to politika. Zašto bi kod nas, svaki put kod netko pokaže interes prema nečemu ili pokaže zdravorazumski stav, reakciju ili u krajnjem slučaju aktivizam, morao odmah ući u neku stranku? To je baš hrvatsko poimanje situacije. Nemam ambicija prema politici, ali to ne znači da je ne proučavam, da me ne zanima i da neću o njoj govoriti.

NACIONAL: Postoji li politička opcija kojoj više naginjete ili stranka čija ste simpatizerka?

Ako se deklariraš kao ljevičar ili desničar, u Hrvatskoj si nužno obojen crveno ili plavo. Nažalost je to tako. U sebi imam tragova neoliberalizma, socijaldemokratske struje, a i anarhističkih momenata tako da ne znam gdje bih se smjestila. Često puta to kod nas podsjeća na ljevicu ili salonsku ljevicu. Ja ne bih samu sebe tako deklarirala. To ostavljam svojim kritičarima.

NACIONAL: Od lani ste predsjednica Glavnog odbora Hrvatske glazbene unije. Kako to da ste se odlučili aktivirati u glazbi kroz tu administrativnu stranu?

Odlučila sam se aktivirati u HGU prije nekoliko godina, kada sam shvatila da je to jedina udruga koja i može nešto napraviti za boljitak glazbenika u Hrvatskoj. Pritom mislim i na neke zakonske odredbe. Primijetili smo da je to jako bitno kada su htjeli staviti PDV na ulaznice ili neke porezne povlastice koje su nam važne. Htjela sam nešto napraviti za sebe i ljude slične sebi, da nas se više prestane gledati kao građane drugog reda. Da nas se prestane ispitivati kao glazbenike po sistemu “a što ti zapravo radiš?” i da se glazbenički fah i titula slobodnog umjetnika, glazbenika ili izvođača počne tretirati jednakom vrijednošću kao što se tretira i slobodnog umjetnika likovnjaka, ilustratora, dizajnera i sve ostale slobodne umjetnike.

NACIONAL: HGU je i jedan od osnivača nagrade Porin koji posljednjih godina doživljava razne stresove i potrese. Jeste li zadovoljni ovogodišnjim Porinom?

Ovogodišnji Porin sam gledala u reprizi i izdržala 18 minuta. Kako izgleda danas, Porin je nešto u čemu ja ne bih htjela sudjelovati.

NACIONAL: Koji je razlog srozavanja Porina?

Radi se s 30 posto potencijala. Zvuk koji se prenosi na televiziji je medvjeđa usluga glazbenicima koji tamo nastupaju. Voditelji se jednostavno moraju bolje pripremati. Mora biti jasnija vizija scenarija. U Hrvatskoj imamo genijalne zabavljače, komičare i voditelje i za Porin bi trebali angažirati najbolje od najboljeg a ne pokušavati se spasiti nekim opcijama koje možda ne bi trebale biti primarne. Daniela Trbović je fenomenalna voditeljica koja je spontana, inteligentna, humoristična i što se mene tiče ona bi trebala imati doživotnu pretplatu na vođenje Porina. Isto tako razumijem da se Porin želi otvoriti prema nekim drugim ljudima, da ne bude hermetički zatvoren samo za glazbenike. Ali ako želimo pozivati glumce onda ih ne treba ugostiti kao voditelje, nego im dati priliku da izvedu nešto u čemu su najbolji. Da glume nešto na sceni.

NACIONAL: Prošle godine ste osvojili čak četiri nominacije za Porina, jednu i za hit godine (“Prokleta ljubav”) i Porina za najbolji album klupske glazbe, za album “U redu je”. Koliko vam je važno osvojiti Porina i utječe li on na karijeru?

Utječe kao priznanje struke i na moj ego kao glazbenice. Utječe na biografiju benda i utječe na etabliranje benda kod Ministarstva kulture pri apliciranju za status slobodnog umjetnika. Reflektira se i na zaradu koju autor dobiva od ZAMP-a jer nominacija ili osvojeni Porin mogu značiti malo više vrćenja na radijskim postajama, što se reflektira kroz autorske naknade. Porin ne treba ukinuti jer glazbenicima može donijeti neke dobre stvari, ali ga se treba popraviti.

NACIONAL: Podižete li cijenu za nastup u godini u kojoj ste osvojili Porina?

Ne. To povećanje cijene ima veze s popularnošću. Porin je samo jedan mali djelić toga.

NACIONAL: Prije dvije godine ste proslavili 15 godina grupe Elemental velikom turnejom i rijetko viđenim koncertnim spektaklom u Tvornici kulture. Jeste li zadovoljni s prvih 15 godina rada ili mislite da ste mogli više i bolje?

Uzevši u obzir žanr unutar kojeg smo se izražavali, napravili smo dosta. Ipak smo “probili” regiju i sviramo doslovce od Vardara do Triglava i to mi je popriličan uspjeh. Nemojmo zanemariti činjenicu da je rap ipak alternativna forma nasuprot rocku ili popu koji ide tamo gdje rap ne može. Uzevši to u obzir, ja sam jako zadovoljna i ne žalim ni za čim. To je možda i povezano s mojim stavom o životu da ne žalim ni za čim.

NACIONAL: Vaš osnovni izvor prihoda osigurali ste vašim obrazovanjem, s obzirom na to da ste profesorica engleskog i španjolskog jezika pa zarađujete zahvaljujući prijevodima. Biste li mogli živjeti od glazbe?

Probala sam jedan period živjeti samo od glazbe, ali sam se brzo zasitila zato što sam bila toliko opterećena glazbom da sam prestala u njoj gledati ljepotu i postala mi je obaveza. Zabavnije mi je kad si razbijam monotoniju nekim drugim poslovima. Detektirala sam kroničnim proučavanjem same sebe, pogledavši u svoje djetinjstvo, da sam istovremeno išla u osnovnu glazbenu školu, osnovnu školu, ritmiku koja se pretvorila s vremenom u jazz dance pa gimnastiku i balet, na njemački, kasnije u klasičnu osnovnu školu, što znači da sam od petog razreda osnovne škole imala latinski i grčki… Istovremeno sam radila više stvari od kad znam za sebe. Modus u kojem bih radila samo jednu stvar je nešto najgore. Ja sam tako odgojena, to je moja jedina stvarnost od kad znam za sebe i normalno mi je da radim više stvari odjednom.

NACIONAL: Vidite li se u dogledno vrijeme kao supruga, majka, domaćica?

Apsolutno! Ja sam domaćica i ovako i onako. Majka još nisam, ali ću vjerojatno biti a kao supruga u onom klasičnom smislu možda ne, ali kao osoba koja je monogamna i koja ima drugu osobu koju voli, apsolutno da. Nije pitanje vidim li se kao majka, nego kad se vidim.

NACIONAL: I kad se vidite kao majka?

Ne znam, vidjet ćemo. Valjda kad završim novi album.

Komentiraj

PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.