Na ‘doušnik Udbe’ od Karamarka ni slova

Surova Politika

HDZ se prikazuje kao logička pogreška. U vlastitim njedrima skrivaju zmiju koju nastoje prebaciti u tuđu torbu. Ako je riječ o bilo kakvoj ‘crvenoj opasnosti’ – njihovoj notornoj izmišljotini, nota bene – oni su prvi na dnevnom redu.

Nije lijepo od HDZ-a što svoje obožavatelje ostavlja bez komentara poruke iz zadnjeg broja Nacionala da je njihov šef, gospodin Karamarko, svojedobno ostvarivao dopunsku zaradu djelujući za jugoslavensku tajnu službu, tj. Udbu, u statusu vanjskoga dojavnika. Informacija o vezama Udbe i Karamarka, koju je u intervjuu plasirao Josip Manolić – nekadašnja omega Hrvatske, uz Tuđmana kao alfu – izazvala je ogroman interes internetske publike, a svakako i šire. Ne zato što bi poslovno-ideološki odnos Udba-Karamarko bio nekakva velika tajna, već zato što se ovdje radi o profilu koji se danas agresivno predstavlja kao teški antikomunistički čistunac, i što su njegove nekadašnje veze s legendarnom, omniprezentnom jugo-agencijom za sigurnost /koja je u državi funkcionirala kao pravo vrelo nesigurnosti/, izravno potvrđene na kompetentnom mjestu.

Nema više izmotavanja. Gospodin Manolić svakako zna o čemu govori; bio je šef u toj Udbi, a kad su osnivali HDZ, “kooptirao” je u Tuđmanovu šaroliku partiju cijeli niz njezinih nekadašnjih tihotapaca i doušnika koji su početkom devedesetih, neki još i ranije, promijenili stranu brzinom svjetlosti. U spomenutom intervjuu Manolić je naveo još nekoliko imena iz tadašnjeg vodstva HDZ-a koja su imala čvrste veze s Udbom – “Sovu”, “Foruma” itd. – i predstavio stranku zapravo kao neku vrstu Udbinog obavještajnog proizvoda. U turbulentnim vremenima samo tajne službe od početka znaju svoj put.

Jasno je, da je za gospodina Karamarka stvar iznimno neugodna. Cijelu svoju političku reputaciju zasnovao je na izljevima mržnje prema svemu što bi imalo veze s komunizmom i Jugoslavijom. Zbližio se s nacionalističkim fanaticima i radikalima i nastupao kao oličenje protukomunističkih vrijednosti, uvijek spreman da političke protivnike proglasi crvenim jugofilima. Taj pogled na svijet proširio je među sljedbenicima, dramatično je polarizirao nacionalnu scenu zbog svojih interesa i ambicija, i stvorio novi pokret mržnje prema građanskim političkim opcijama. Tko nije tuđmanovski hadezeovac, taj je titoist /bez obzira na to što je i Tuđmana, kao odanoga sljedbenika, iznjedrio Brozov mrski milje/. S Manolićevom informacijom cijela ta bijesna domoljubna retorika postala je predstava za budale.

HDZ se prikazuje kao logička pogreška. U vlastitim njedrima skrivaju zmiju koju nastoje prebaciti u tuđu torbu. Ako je riječ o bilo kakvoj “crvenoj opasnosti” – njihovoj notornoj izmišljotini, nota bene – oni su prvi na dnevnom redu. Njihov šef radio je za one koje predstavlja kao manihejske hrvatske neprijatelje. Koliko su samo galamili na SDP i Vladu zbog oklijevanja s izručenjem Josipa Perkovića ! Iako je gospodina Perkovića, istaknutoga djelatnika Udbe, u život devedesete vratio Tuđman, i postavio ga za vođu svoje tajne službe, nastojali su preko njegovog slučaja sugerirati da je SDP nekakva udbofilska organizacija, za razliku od strogo državotvornog HDZ-a, dakako. HDZ-ova nacionalna politika, to je hrpa izvrnutih činjenica.

Iako je svima jasno što se zbiva, nitko u HDZ-u ne usuđuje se, dakako, ni beknuti o aferi “Visoki doušnik”, dok se o stanju stvari ne izjasni glavni faktor. On, međutim, šuti, i svoje članstvo drži u nedoumici. Kakva je sad generalna linija ? Jesmo li i dalje gorljivo protiv Udbe i svega što ona simbolizira, ili možda zauzimamo historijski stav da je u njoj bilo “i pozitivnih elemenata”? Gospodin Karamarko o temi šuti jer ne zna što bi rekao. Jasno mu je da bi paušalno opovrgavanje Manolića djelovalo poprilično neuvjerljivo. Na kraju krajeva, Manolić ga je izmislio u HDZ-u i otvorio mu vrata prema impresivnoj policijskoj karijeri. Osim toga, naveo je i razloge zbog kojih izlazi u javnost s podatkom o Karamarkovim vezama s Udbom: sadržani su u Karamarkovoj politici izmišljanja jugokomunističke opasnosti, kako bi njegov ultranacionalistički pokret dobio na težini.

Pokazuje se, kroz spomenarsko prebiranje po arhivama, da je gospodin Karamarko u objektivnoj stvarnosti jedan od zadnjih koji bi trebao galamiti na “jugokomuniste”, jer nema nažalost biografiju koja mu osigurava ekskluzivno pravo na status čuvara pečata, odnosno biografiju koja odgovara njegovim vlastitim pravilima političke korektnosti. Lider se pretvorio u hodajuću proturječnost. Pošto izjavi gospodina Manolića nema što ni dodati ni oduzeti, odlučio se za ignoriranje situacije u nadi da će Nacionalov intervju brzo pasti u zaborav. U situaciji kad partija i društvo potiho ali intenzivno raspravljaju o njegovoj aferi s Udbom – koja mu oduzima kredibilitet za političku retoriku na kojoj danas živi – gospodin Karamarko “pravi se Tošo” i napada Vladu zato što nije imala predstavnika u Bosni na dolasku Svetoga oca Franje.

Na djelu je providan pokušaj skretanja pažnje s kritične teme. Dok narod od Karamarka očekuje izjašnjavanje o Udbi, on mu nudi svoja kritička razmišljanja o Papinom protokolu.

Situacija je u fazi iščekivanja. Gospodin Karamarko nikako ne može nastupiti u pozi iskrenosti i reći, “Eto, radih malo za Udbu, ali ništa značajno, oprostite mi”. To bi ozbiljno uzdrmalo temelje cjelokupne njegove politike. Vjerojatnije je da će Manoliću zaprijetiti tužbom, ili podnijeti tužbu, i prebaciti stvar na politička podmetanja. To je standardan način obrane na ovim prostorima, a pored toga i značajan aspekt HDZ-ove tradicije. Za vrijeme Tuđmana svaki medijski demaskirani hadezeovac morao je po partijskome nalogu automatski podnijeti tužbu protiv ljudi i glasila koji su ga prikazali u realnome svjetlu, bez obzira na njezinu neopravdanost. Govore li činjenice protiv nas, tim gore po činjenice. Važno je djelovati na planu imagea i spasiti ono što se spasiti može, a tužba je ovdje nezamjenjiv instrument. Publika će registrirati da si je podnio, je li opravdana ili nije, to će se analizirati s historijske distance. Utopiti svoj problem u pravosudnoj birokraciji stari je san svih hrvatskih opsjenara.

Komentiraj

PODIJELI
Srećko Jurdana stalni je kolumnist Nacionala, politički komentator i filmski redatelj. Rođen u Zagrebu, studirao je više predmeta na Filozofskom fakultetu, diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti. Redovno je objavljivao političke kolumne u Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, povremeno u Vjesniku i drugim glasilima. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Film. U tjedniku Nacional radi od prvoga broja kao politički komentator. Za seriju kolumni u Nacionalu pod egidom Stupovi društva proglašen je za kolumnista godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva. Na Hrvatskom radiju pisao je oglede o filmu, znanosti i drugim temama. Pisao je i dramske scenarije. Autor je dvije knjige, "Stupovi društva" i "Surova politika".Režirao je niz kraćih i srednjemetražnih filmova, igranoga i dokumentarnoga žanra: Sporazumijevanje, Gospodar tijela, Kugla glumište, Mladi književnici, Nova godina kod građanke Ljubice, Ivan Šibl i dr. Režirao je i dugi igrani film Slučajna suputnica. Film je u dva navrata prikazan i kao mini-serija na HTV-u.