Žuti Renault 4, cipele, boce, kruh samo su neki od izložaka zbog kojih se mnogi posjetitelji Muzeja suvremene umjetnosti (MSU) znaju s čuđenjem, a ponekad i zgražanjem zapitati “Zar je to umjetnost?” – na to pitanje, koje je ujedno i naslov nove knjige muzejske biblioteke “Čitanje umjetnosti” MSU-a, njezine autorice Nada Beroš i Hanan EL Sayed daju stručan i konkretan odgovor.

 Na temelju iskustava u brojnim edukativnim programima Muzeja, radionicama, prezentacijama i stručnim vodstvima, realiziranima u suradnji s brojnim edukatorima, glumcima, piscima, umjetnicima, performerima, Beroš, muzejska savjetnica i voditeljica Pedagoškog odjela MSU-a i povjesničarka umjetnosti El Sayed, pripravnica u tom odjelu, donose svježi pogled na ‘stvari koje su postale umjetnost’.

Iako je objavljena kao drugo izdanje Biblioteke Čitanje umjetnosti, pokrenute u Pedagoškom odjelu MSU-a 2014., te inspirirana pitanjima djece, knjiga nije namijenjeno samo najmlađima, već svima koji žele naučiti ponešto o suvremenoj umjetnosti, o čemu svjedoči i njezin podnaslov – “Knjige za sve koji rastu”.

“Dugo smo pripremali knjigu jer nam je bilo stalo da ona uistinu ima odjeka kod najmlađih posjetitelja MSU-a, te da na neki način korespondira s njihovim doživljajem tzv. konceptualne umjetnosti, jer upravo je ovdje riječ o konceptualnoj umjetnosti, koja se u velikoj mjeri temelji na otkriću ready-madea Marcela Duchampa prije stotinjak godina” , rekla je Beroš za Hinu.

Duchampova ‘revolucija’ ima snažne učinke i danas, ‘obojila’ je mnoge muzejske postave, pa tako i MSU-ov, čija se jedna cjelina naziva ‘Duchampova kabanica’. Upravo pojam ready-madea, koji se opisuje kao “prethodno proizvedeni predmet koji je umjetnik izdvojio iz svakodnevna okruženja i smjestio u galerijski prostor”, povezuje djela opisana u knjizi.

Kroz program Zar je to umjetnost?, te partnerski program Djeca susreću umjetnost i brojne obiteljske radionice prošlo je nekoliko tisuća djece. “Upravo smo se kroz taj program uvjerili da moramo ostaviti i pisani trag o našim susretima i razgovorima u stalnom postavu. Knjiga je pionirski pokušaj, barem u Hrvatskoj, da se kroz pomalo neobaveznu formu interpretiraju za mnoge “teška” djela suvremene umjetnosti”, napomenula je.

Iako su ciljana skupina čitatelja djeca od 10 do 15 godina, pojasnila je, pojedine slojeve knjige razumjet će i mlađi, uz pomoć ilustracija i crteža triju mladih dizajnerica, NJI3, ali će štivo biti zanimljivo i starijim čitateljima, “osobito onima koji se usude priznati da nisu baš ‘na ti’ sa suvremenom umjetnošću”.

“Važan nam je neautoritaran pogled i poticaj da se ne samo umjetnička djela, nego i sve što nas okružuje, od najmlađih dana započne gledati na nov, drukčiji, pa i kritički način”, istaknula je Beroš.

“Stoga smo i samu knjigu zamislili kao vodič i radnu bilježnicu, koja od čitatelja, mladog i onog iskusnijeg, traži interakciju, baš kao što susret sa suvremenom umjetnošću općenito traži nedogmatski pogled i aktivno uključivanje”, dodala je.

Kako je žuti Renault 4 postao umjetnost i zašto jabuke ne trunu?

Knjiga “Zar je to umjetnost?” služi i kao mini-vodič po postavu MSU-a, objašnjavajući što je to umjetničko u izlošcima za koje se u prvi tren može pomisliti da su ondje ostavljeni greškom, poput cipela, ormara, kovčega, boca, kruha, košulja, vila, harmonike.

Vodstvo po postavu svojevrsno je putovanje koje započinje Renaultom 4 Ivana Kožarića, a nastavlja se iscrtanom putanjom do nekih od najzanimljivijih djela domaćih i stranih autora, od Josipa Vanište, Ivana Ladislava Galete, Vlade Marteka, Mladena Stilinovića do Drage Trumbetaša i Carstena Höllera.

Tako će čitatelji saznati, primjerice, kako je Kožarić prije dvadesetak godina u napuštenom automobillu uočio zanimljiv kiparski volumen i poželio ga predstaviti u galerijskom prostoru, gdje se promatra kao ‘pravo’ umjetniko djelo, kroz njegovu boju, liniju, oblik, površinu, materijal, ali prije svega kroz ideju premještanja tog predmeta u novi kontekst.

Braco Dimitrijević u svojoj je instalaciji, sastavljenoj od vila, jabuka i slike, u maniri mrtve prirode suprotstavio ono što je vječno – umjetnost, sa stvarima koje propadaju, poput vila i voća.

“Djeca u obilascima muzeja o tome djelu često pitaju – tko je ostavio jabuke u muzeju i kako to da one nikad ne istrunu – šaljivo, ali i istinito, objašnjeno je u komentaru, da ‘muzejska tehničarka Višnja jednom tjedno u susjednoj voćarnici kupuje jabuke i dotrajale zamijenjuje svježima’, te se na taj način demistificira ulogu umjetnika i muzeja”, napominje Beroš.

Galetin “Zrcalni ping-pong”, polovica stola za stolni tenis s ogledalom, ukazuje na umjetnikovo zanimanje za znanost, ostavljajući i gledatelje u nedoumici, što je s ove, a što s one strane, što je privid, a što stvarnost.

Podsjeća se i kako je Josip Vaništa putem novinskog oglasa šezdesetih kupio simbole tada nepoželjne, građanske kulture, cilindar, elegantni gospodski štap i pozlaćeni drveni stilski stolac, te izveo instalaciju “Beskonačni štap / U čast Manetu”.

U djelu francuskog umjetnika Bena Vautiera, harmonika, uže, drška spajajaju se s crtežom umjetnikova lica, a gledatelj može pokrenuti zvuk harmonike kao “Pjesmu umjetnika koji vapi za slavom”, sve u kritičkom i pomalo šaljivo-ironičnom duhu međunarodnog umjetničkog pokreta Fluxus kojemu je pripadao.

Knjiga otkriva i koja ideja stoji iza trošne sobe postavljene unutar Muzeja. Tom je prostornom kompozicijom Dragutin Trumbetaš otkrio kako je živio kao gastarbajter u Frankfurtu, izloživši predmete iz svog tadašnjeg skromnog, samačkog života.

Beroš ističe kako se “upravo u tom radu, u pitanjima koja se postavljaju čitateljima, uključuje aktualni pojam izbjeglištva i života bez sigurnog doma, te time djecu potiče na promatranje i povezivanje umjetnosti sa stvarnim životnim okruženjem”.

Da i običan kamen može biti umjetničko djelo pokazuje rad Jimmiea Durhama, američkog umjetnika indijanskih korijena, koji je s nekoliko kamenih blokova direktno postavljenih na pod, progovorio o važnosti pamćenja za sudbinu jednog naroda.

Knjiga otkriva i o čemu je razmišljao Carsten Höller, autor djeci omiljene skulpture MSU-a, dvadeset metara visokog i desetak tona teškog “Dvostrukog tobogana”, koji je u njegovoj izvedbi postao mjesto dvostrukog užitka, promatranja i korištenja, klizanja pogleda po njemu, ali i stvarnog klizanja do nekog cilja.

Knjižicu “Zar je to umjetnost?” oblikovao je dizajnerski tim NJI3, Tessa Bachrach Krištofić, Dina Milovčić i Franka Tretinjak, a predstavit će se u subotu, u 18 sati, u okviru proslave rođendana MSU-a i manifestacije “Dan na dar”.

Komentiraj

FOTO:FaH
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.