Predstava “Policija”, koju po predlošku istaknutog poljskog dramatičara Slawomira Mrožeka premijerno u petak 26. veljače u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh postavlja Miran Kurspahić, punokrvna je politička satira i svevremenska drama apsurda koja ispod slojeva subverzivnosti skriva pravo komediografsko blago.

 Tako redatelj i dramaturg Kurspahić najavljuje novu Kerempuhovu premijeru, svoju prvu suradnju s tim teatrom.
 “Riječ je o punokrvnoj satiri starog kova, kakva je potrebna i kakvu mislim da treba igrati u Satiričkom kazalištu Kerempuh”, kazao je Kurspahić u razgovoru za Hinu.
 Satira u sebi podrazumijeva i izrazit politički karakter i izravnu i relativno jasnu referencu na stvarnost, napomenuo je. “Taj je komad satirički usmjeren i satirički obojen; on sadrži određenu vrstu cinizma, gorkog humora, ali to nikako nije bulevarski komad i, koliko god s jedne strane zahtijeva koncentraciju kako bi se ta satira prepoznala, toliko s druge strane vraća, kvalitetnim sadržajem, publici koja to zna detektirati”, dodao je.
Bezvremenski klasik
 Apsurdistička Mrožekova komedija, napisana 1958., “Policija” je pravi bezvremenski klasik u kojemu, jednako kao i u njegovim kasnijim djelima, dolazi do izražaja licemjerje i glupost autoriteta kao zajednički nazivnik svih promišljanja jednog od najvažnijih poljskih dramatičara.
 Iako pisan prije gotovo 60 godina i u kontekstu ondašnje komunističke Poljske, taj tekst nikako nije anakron niti zastario, jer “napada na prava, točna mjesta”, istaknuo je nadalje Kurspahić, nagrađivani redatelj, glumac, scenarist, performer i TV voditelj.
 “U tekstualnom smislu, ta je drama općenita, sadrži jedan fini mehanizam svevremenskog ritma i logike, pa se, ovisno o redateljskoj interpretaciji i čitanju, u nju mogu upisivati razna nova značenja”, pojasnio je.
 Zahvaljujući redateljskim preinakama njezina vanjskog okvira, ta drama funkcionira kao da je pisana za današnja vremena, napomenuo je Kurspahić, “s tom malom razlikom da je ta stvarnost na koju se satirički referira danas često puno apsurdnija od samog tog teksta”.
 Za svoju ju je prvu suradnju s Kerempuhom predložio jer smatra da “ne samo situacija u našoj zemlji, nego i geopolitički, savršeno korespondira s glavnom sintagmom tog komada, a to je: Kad neprijatelja nema – treba ga izmisliti”, kazao je.
 “Mislim da je to vidljivo na više razina, s jednom generalnom atmosferom straha i paranoje koja se potencira, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, oko unutarnjih i vanjskih neprijatelja”, dodao je.
Policija kao metafora totalitarnog režima
 Duhovito pisana kratka drama – traje sat i pol vremena – neizravno je usmjerena protiv svakog totalitanog režima, naročito onog komunističkog, čiji su partijski funkcioneri, državnički aparat i svaka vrsta idolopoklonstva u središtu Mrožekova zanimanja.
 U izvorniku, radnja se odvija u mitskoj totalitarnoj državi u kojoj je posve istrijebljeno svako protivljenje vlastima i uskoro će biti oslobođen i posljednji preostali politički zatvorenik koji se, nakon deset godina u zatvoru, odlučio zakleti na lojalnost svojoj zemlji i njezinom vođi te, slijedom toga, mora biti oslobođen.
 Šef policije našao se suočen sa situacijom u kojoj više nema nikoga koga bi mogao uhititi, pa tako nestaje i svaki smisao njegova postojanja. Odlučuje se na radikalan potez – on izmišlja državnog neprijatelja naredivši jednom od svojih podređenih da igra ulogu agenta-provokatora i izazove nerede među stanovništvom.
 Nakon što sva njegova nastojanja ne urode plodom, jer ljudi uporno odbijaju kršiti zakon, šef policije natjeran je na posljednji očajnički čin: pokuša podmititi zatvorenika da ostane disident.
 Kurspahić je komad kontekstualizirao ne intervenirajući pritom u tekst, već je svojim redateljskim postupcima u njega “upisao sadašnjost” kojom se izravno povezuje s “trenutnim momentom paranoje, namjernog kreiranja atmosfere straha, koji savršeno odgovara tome komadu”.
Kritika Hrvatske, ali i Amerike
 Što se tiče Hrvatske, koja je trenutno politički izrazito polarizirana, taj komad savršeno korespondira aktualnom trendu “povrataka atavizama iz prošlosti, koji su odavno trebali biti prevladani, i to upravo radi fabrikacije straha, izmišljanja neprijatelja, bez obzira da li je to avet komunizma ili avet ustašluka, jer to je uvijek neka vrsta spina”, smatra Kurspahić.
 “U komadu postoje reference na sadašnjost u Hrvatskoj, ali ne u tekstualnom smislu; to su više neki redateljski postupci koji se primjenjuju i to ne samo vezano uz hrvatsku, nego i uz globalnu politiku”, napomenuo je.
 U kontekstu vanjskog okvira, predstava se referira na “krizu identiteta” koja je u 90-tim godinama prošloga stoljeća zahvatila Zapad, kada je Amerika, kao jedina preostala svjetska velesila, ostala u vakuumu, u potrazi za značenjem i novim neprijateljem.
 Kad neprijatelja nema, treba ga izmisliti, fabricirati, a terorizam se pojavio u ovo postmoderno doba kao idealan neprijatelj jer ga “ne možemo fiksno detektirati – kad on može biti ‘bilo kad, bilo gdje, bilo tko'”. “Islamski fundamentalizam je idealan neprijatelj jer se može neprekidno perpetuirati i implementirati u bilo kojoj sredini. Zbog toga je zanimljiv, jer se ta mašinerija straha može na taj način stalno samopogoniti”, smatra redatelj.
 Motiv apsurda provlači se u drami kroz viziju mračne buduće ali vjerojatno i realne slike čovječanstva: koga će policija uhićivati ako su svi lojalni i odani vlasti, ako nitko ništa ne govori protiv nje? Policija mora postojati, ona živi od zatvorenika, zavjerenika i revolucionara – ukoliko nema zločina i zločinaca, gubi se i smisao represivnog aparata.
 Na kraju se čitava farsa svodi na to da se svi međusobno uhite, iz potpune ludosti, gluposti i nemoći; apsurdnost drame kulminira kada se likovi opetovano počnu međusobno uhićivati, nastojeći vratiti red i pronaći smisao u svojem svijetu. Pitanje koje postavlja Mrožek je: Može li uopće postojati lojalnost, kada nema nelojalnosti?
“Veliki prasak” kao jedino rješenje
 Pored vanjskog okvira, ta drama ima i svoj unutarnji, “fini” mehanizam, koji “vrlo precizno i točno iščitava psihu državnih službenika i njihove odnose”, ističe Kurspahić, jer “koliko je taj komad vapaj protiv svih oblika totalitarizma, toliko je i vrhunski cinični obračun sa svim vrstama birokracije”. Upravo u tom “unutarnjem” mehanizmu iščitava se naša “unutarnja” svakodnevnica.
 Šefa policije glumi Vilim Matula, zatvorenik je Vedran Mlikota, a radišnog narednika uvučenog u šefov apsurdni plan Borko Perić. Njegovu ženu glumi Anita Matić Delić, Velimir Čokljat je general, a Damir Poljičak i Nikša Marinović policajci.
 Glumački ansambl još čine Andreja Mustač, Andreja Žarak, Kristina Čebić, Anamarija Kovačević, Lea Burcar i Tajana Bašić kao plesačice, te Tomislav Radić, Ivan Antončić i Goran Jambrečina kao teroristi i policajci.
 Kurspahić je u dramu uveo vlastite likove, te proširio vanjski okvir predstave tako da kroz “upliv realnosti” izazove efekt iznenađenja. U predstavu je uveo i ples, koji tu ima čisto dekorativni karakter, dok glazba Nikše Marinovića “prati kostimski i pisani sadržaj”, a “uglavnom su to lagano militante američke pjesme, ali nešto ritmičnije i raširenije”.
 Autorski tim još čine Katja Šunjić, koja je napravila kostime; Nina Mia Čikeš, koja potpisuje scenografiju; za pokret je odgovorna Lada Marinović, dok je oblikovatelj svjetla Aleksandar Mondecar.
 Sva bit te drame, ističe redatelj, odražava se u njezinu fatalnom svršetku, koji sugerira da je jedini način na koji se taj “i logički i faktički gordijski čvor jednog represivnog aparata može adekvatno razriješiti eksplozija, ili implozija, gdje dolazi do tolikog suficita znakova i značenja da je ‘big bang’ jedino moguće rješenje”.

Komentiraj

FOTO:FaH
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.