Monografija o slikaru Omeru Mujadžiću otkriva zanimljiv detalj – malo poznati prijateljski odnos slikara s poznatom zagrebačkom obitelji Hanžeković, o čemu za Nacional ekskluzivno govori poznati hrvatski odvjetnik i poduzetnik Marijan Hanžeković

rošlog tjedna u Zagrebu je promovirana dugo očekivana monografija značajnog hrvatskog modernog slikara Omera Mujadžića (Bosanska Gradiška, 1903. – Zagreb, 1991.), autora Frane Dulibića, povjesničara umjetnosti i profesora na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Osim što pomaže da se kvalitetnije sagleda vrijednost Mujadžićeva opusa i rada, knjiga je zanimljiva i zato što otkriva još jedan zanimljiv detalj – malo poznati prijateljski odnos slikara s poznatom zagrebačkom obitelji Hanžeković. U monografiji se nalazi nekoliko portreta članova te obitelji, uključujući i portret hrvatskoj javnosti danas poznatog odvjetnika i poduzetnika Marijana Hanžekovića, koji je ekskluzivno za Nacional progovorio o vezama svoje obitelji s Mujadžićem i tomu kako ga je Mujadžić portretirao.

IAKO ZNAČAJAN SLIKAR, koji je već krajem dvadesetih godina 20. stoljeća bio jedan od istaknutijih predvodnika hrvatskog modernog slikarskog izraza i kojeg je likovna kritika uvijek visoko pozicionirala, ljubitelji umjetnosti i kolekcionari jednako tako štovali, a Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu primila rano kao profesora – ipak je recepcija i kompleksna valorizacija Mujadžićeva opusa u široj kulturnoj javnosti do našeg vremena izostala. Naime, za života je imao tek tri samostalne izložbe, iako je bio uvršten i pozivan na sve relevantne skupne nastupe, od Proljetnog salona, autorskih kustoskih koncepcija do velikih državnih izložbi i godišnjih izložbi ULUPUH– a, dok je od 1978. godine bio dopisni član HAZU-a.

Frano Dulibić u tekstu monografije u tom kontekstu citira povjesničara umjetnosti Grgu Gamulina koji je napisao da će za slikarstvo Omera Mujadžića “neko neznano buduće vrijeme biti u svojoj ocjeni od nas pravednije i šire”. Frano Dulibić je na subotnjoj maloj izložbi slika Omera Mujadžića u zagrebačkoj Galeriji Deči, za Nacional izjavio kako možemo uzroke umjetnikove zapostavljenosti tražiti na različitim razinama. “Neki bi se mogli vezati i uz činjenicu njegova muslimanskog porijekla, ali možda je najvažniji njegov karakter. Slikari koji se posvete intimističkom slikarstvu često ne vole mnogo izlagati, ne vole istupanja u javnosti, vole svoj uredan atelje i rad u njemu. Koncentrirani su na rad, a ne na vanjske stvari pa ih takav život sam dovede u takvu izolaciju. To se dogodilo i slikaru Edi Kovačeviću”, napominje Dulibić.

U tom smislu, Mujadžić se nije previše inspirirao avangardom, već starim majstorima u Louvreu dok je boravio u Parizu, poput El Greca, Rembrandta, Velázqueza i to se, prema Dulibiću, vidi u njegovim slikama. “Bilo mi je lijepo istraživati opus koji ima logičnu putanju razvoja, od bavljenja čvrstim oblicima, neoplasticističkim tretmanom volumena, do boje, rafinirane tonske skale iz zadnjih desetljeća njegova stvaralaštva. Posebno mi je otkriće bilo njegovo sakralno slikarstvo koje je radio bez obzira na muslimansko porijeklo. To su iznimno produhovljene slike, a kada malo bolje pogledate, Mujadžić je jednako duhovan kada radi aktove i kada radi interijere ili mrtve prirode. On akt ne radi kao sirovi erotofil, pornograf, koji samo gleda žensko tijelo kao meso, nego zaista poštuje ženu. Gleda i prenosi ljepotu, senzualnost, erotičnost, ali čak ženu idealizira kao izvor života, ljubavi, radosti, majčinstva. U njegovim aktovima ima mnogo slojeva značenja. Mujadžić se s poštovanjem odnosi prema svemu što vidi u prirodi i svjestan je temeljne kategorije slikarstva: da slikar treba stvoriti slikarski prostor u slici. On realnosti daje poetičnu notu, tonsku i muzikalnu notu, i stvara prostor za svoje učenike, poput Miljenka Stančića, Josipa Vanište. On je karika u lancu nakon Josipa Račića i Ljube Babića po senzibilitetu. Iako anti-modernist, stvara visoko rafinirano slikarstvo”, pojasnio je za Nacional autor teksta Frano Dulibić.

NA GLASU KAO SAMOZATAJAN I SKROMAN UMJETNIK, bez sklonosti za nametanjem i samopromocijom, Omera Mujadžića je ta nezgodna sudbina pratila sve do izdavanja monografije, jer Ministarstvo kulture i Grad Zagreb nisu smatrali da je sufinanciranje njegove jedine i prve monografije od reprezentativne važnosti za nacionalnu umjetnost pa monografija ne bi vjerojatno nikada bila dovršena da nije bilo privatne financijske pomoći.

Među privatnim kolekcionarima hrvatskih slikara, Marijan Hanžeković, zagrebački odvjetnik, ujedno poduzetnik, investitor i većinski vlasnik velike hrvatske izdavačke kuće Europapress Holding, ima ne samo najveći broj Mujadžićevih slika, već je njegova obitelj na poseban način vezana uz ovog značajnog umjetnika. Omer Mujadžić naslikao je portrete njegovih roditelja, majke Nade Hanžeković (1950.), oca Marijana (1952.) te Marijana Hanžekovića kao dvanaestogodišnjeg dječaka (1964.).

I U MONOGRAFIJI SU UNUTAR POGLAVLJA o portretima te slike obrađene kao posebna cjelina građanskih portreta jer se radi o iznimno kvalitetno naslikanim djelima, visokog slikarskog rafinmana. Povjesničar umjetnosti Frano Dulibić u analizi tih triju portreta ističe “u kolikoj je mjeri Mujadžić bio sposoban proniknuti u psihu portretiranih i likovnim sredstvima interpretirati njihove karaktere”. Takvo umjetničko okruženje od djetinjstva – uz druge starije članove obitelji koji su uvijek pokazivali afinitet za umjetnost i slikarstvo – pridonijelo je formiranju senzibiliteta i kasnije znalačke procjene za dobro slikarstvo kod Marijana Hanžekovića.

U razgovoru za Nacional Marijan Hanžeković pojasnio je kontekst nastanka tih triju obiteljskih portreta, ali i nezahvalne pozicije Omera Mujadžića koja se prenosi i u naše vrijeme.

“Omer Mujadžić bio je prijatelj mojih roditelja, mame i tate. Moja majka bila je docentica Klinike za maksilofacijalnu kirurgiju i kliničku stomatologiju, a imala je zubarsku ordinaciju u kojoj je slikar bio pacijent. No družili su se izvan toga. Moj najbliskiji dodir sa slikarom bio je u vrijeme dok me portretirao, tada sam dolazio u njegov atelje na zagrebačku Akademiju, a taj je atelje kasnije naslijedio moj prijatelj, slikar Zlatko Kauzlarić Atač. Kao djetetu od dvanaest godina, to mi je bio prvi dodir s Likovnom akademijom i slikarstvom, iako ne i prvi dodir sa štafelajem i bojama jer je moja teta Ivana Tomljenović Meller također radila moj portret za koji danas ne znam gdje je završio. Gledao sam kod nje kao dijete boje i štafelaj i moji prvi dodiri sa slikarstvom zbili su se kod nje doma. Gospodin Omer Mujadžić imao je puno strpljenja sa mnom dok me portretirao jer mi se s dvanaest godina nije dalo mirno sjediti, mučio se s mojim portretom. Djecu je općenito jako teško portretirati i sjećam se da sam bio desetak puta kod njega u ateljeu. Išlo mi je to malo na živce – a mislim da malo i njemu – pa je smislio kako da me privuče na Akademiju. Tako su mi jednom rekli na porti da odem u risaonu i da me profesor tamo čeka. Ušao sam u risaonu, a tamo su studenti crtali ženski akt. Kad sam prvi put kao dječak vidio golu ženu, otvorile su mi se oči, prestao sam disati i bio sam jako impresioniran. Kasnije sam shvatio da je Mujadžić to namjerno napravio da me privuče i smiri za poziranje. Nakon toga sam jako rado dolazio na Akademiju, očekujući da će mi to ponovno prirediti, ali više nije”, prisjeća se Marijan Hanžeković.

MUJADŽIĆEVE SLIKE VISJELE SU U KUĆI HANŽEKOVIĆEVIH RODITELJA, bile su dio prirodnog okruženja u kojemu je odrastao, a kasnijom komparacijom sa slikama drugih umjetnika uočio je da su Mujadžićeve slike mnogo bolje od radova nekih razvikanijih imena hrvatske moderne. Zato ga djelomice frustrira ta nedovoljno jasna kvalitativna pozicija Mujadžićeva značaja za moderno hrvatsko slikarstvo u cjelini jer je umjetnik naslikao neke od najljepših ženskih aktova u hrvatskom modernom slikarstvu, s finim odjecima francuskih uzora, od Ingresa do Deraina i Lhotea.

“Nije shvaćeno da je Omer Mujadžić jedan od najvećih hrvatskih slikara i da bi svima trebala biti čast da mogu pridonijeti prezentaciji njegova opusa, ako izuzmemo njegovu retrospektivu u Umjetničkom paviljonu 2002. godine i moju malu izložbu u Galeriji Josip Račić 2012. godine s njegovim djelima iz moje zbirke. Danas mislim da je on iz meni razumljivih, ali neprihvatljivih razloga nedovoljno priznat jer Omer Mujadžić ide u sam vrh hrvatskog slikarstva. On je u klasi Bukovca i Medovića, a razlozi što je podcijenjen vjerojatno su dvojaki. Prvo, njegovo ime u jednoj zatvorenoj i klaustrofobičnoj sredini nije dovoljno prihvaćeno, iako je dovoljno veliki hrvatski slikar koji je tu djelovao i živio. Drugo, on je potpuno svjesno odredio svoj put i svoju estetiku, iako je tada bio okružen sasvim drugim utjecajima. Dok je boravio u Parizu između 1924. i 1926. godine, bio je u dodiru s kubizmom, Braqueom, vidio je da se Picasso ponovno vraća figuri i njegova je osobna estetika bila tzv. beaux-arts, odnosno, lijepa umjetnost i da razbijanje forme za njega nije prihvatljivo. U njegovu opusu ima crteža u kojima se vidi da on to s lakoćom može pratiti, ali ono što je njega cijelog života zanimalo bilo je slikarstvo. Tehnički on više nije imao što savladavati u slikarstvu, ali zanimali su ga boja, nijanse, tonovi, forma, svjetlo i ja do sada nisam vidio jednu njegovu lošu sliku. Prema tomu, u okruženju u kojemu je bilo ‘in’ biti moderan slikar – u Hrvatskoj se tada događaju EXAT 51, Gorgona i razni drugi pravci u kojima sudjeluju filozofi, arhitekti i razni drugi kojima nije mjesto u slikarstvu – Mujadžić je u svojem senzibilitetu i promišljanju bio vrstan slikar. Kada danas slušam kako je on neoklasicist ili neorealist, mislim da je to potpuno pogrešno. On je prije svega sjajan slikar koji je cijelog života istraživao slikarstvo i bio u raznim fazama, od kojih su neke bile bolje od drugih, ali sve što je radio bilo je na najvišoj razini. Mislim da to nije kod nas prepoznato, ali vjerujem da njegovo vrijeme tek dolazi. Sramotno je i što naši muzeji u svojim fundusima imaju vrlo malo Mujadžićevih slika, a ako i imaju, to su nereprezentativne slike”, ističe Marijan Hanžeković.

Marijan Hanžeković još po jednom detalju odskače od prosjeka i predodžbe koju imamo o današnjim hrvatskim kolekcionarima: njegova kolekcija nije sakupljana i birana da nekoga zadivi ili da stvara kapital, što potvrđuje odvjetnikove drugačije obiteljske građanske korijene, uz solidno umjetničko obrazovanje i znalački pristup slikama. “Uvijek biram samo slike koje se meni svide po nekom detalju, nekom mojem kriteriju koji je sasvim intiman i nema veze s bilo kakvim idejama o kolekciji. Jedina ideja je da su to hrvatski slikari. Svim slikarima izazov su neki motivi koji su vječni: cvijeće, vaza s cvijećem, voće… i radili su ih svi, od Picassa, Matissea… Ne znam jednog slikara koji se u tomu nije okušao, jer iako ti motivi na prvi tren izgledaju jednostavni, iznimno su zahtjevni, jer to nije samo forma. Trebate izvući i taj miris cvijeta, što rijetkima uspijeva”, navodi Marijan Hanžeković. Misli da bi privatne kolekcije trebale biti dostupne javnosti jer se radi o nacionalnoj kulturnoj baštini, iako to naša javnost baš ne prihvaća dobro nakon svih nedavnih afera sa slikama i zbirkama koje su sakupljane na razne neobične načine.

“ZA ZAGREB NIJE DOBRO TO ŠTO NEMA reprezentativan muzej moderne umjetnosti, jer u sadašnjem Muzeju suvremene umjetnosti, ali i Modernoj galeriji, 95 posto djela je u depoima. Samo je mali dio prikazan.

A hrvatsko slikarstvo između dvaju svjetskih ratova je reprezentativno slikarstvo koje se svima može pokazati. Hrvatska moderna ide u vrh najbolje europske moderne. Kada vodim prijatelje iz inozemstva u Modernu galeriju, uvijek mi je žao što tamo ima tako malo izloženih djela, iako me veseli što je sagrađen Muzej suvremene umjetnosti. Ali jednako tako mislim da bi Zagreb trebao imati jedan veliki muzej moderne umjetnosti da pokažemo kolika je bila snaga hrvatske moderne i koliko je Hrvatska bila značajna u tom razdoblju. Danas nažalost nije, ali rezultat školovanja naših slikara u Pragu, Beču, Parizu i Münchenu je hrvatsko slikarstvo na prijelazu 20. stoljeća i između dvaju ratova, koje je u samom europskom vrhu, a to se u sadašnjem postavu kod nas ne vidi”, ističe Marijan Hanžeković.

S obzirom na to da se u praksi vidi kako na domaćem tržištu umjetnina vlada kaos, a galeristima i kupcima ne ide u prilog ni porezna politika, Marijan Hanžeković slaže se s time da bi se za djela živućih slikara trebale uvesti porezne olakšice jer bi im se tako pomoglo, a stimuliralo bi se i kolekcionarstvo. “Jednako tako mislim i o sportu. Ulaganje u kulturu i sport bi trebalo biti oslobođeno poreza i trebalo bi biti stimulirano. Ali mi smo daleko još od toga jer su naš porezni sustav i društvo još daleko od jednog uljuđenog, civiliziranog građanskog društva”, zaključuje Marijan Hanžeković.

Komentiraj

FOTO:NACIONAL I PIXSELL
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.