Kada je prije četiri godine zagrebačka studentica Mirna Hermann otvorila na Facebooku grupu Prava šapa, jer je željela senzibilizirati javnosti za udomljavanje nezbrinutih i hendikepiranih gradskih uličnih mačaka lutalica te započeti akciju njihova hvatanja, kastracije i sterilizacije, nije ni mogla pretpostaviti da će tako napraviti malu urbanu revoluciju među ljubiteljima životinja. Tada u Zagrebu nije postojala niti jedna takva udruga, registrirana ili neregistrirana. Tako su Mirna Herman i njezina prijateljica, volonterka Katarina pokrenule Facebook stranicu koja danas ima 17.000 lajkova, ali i u stvarnosti neprestano djeluje iznimno velik broj njihovih simpatizera i donatora.

  • ‘Sve radimo volonterski, uz podršku ljudi koji nas prate na društvenim mrežama, iako nemamo ni službeno vozilo ni ambulantu ni azil, kao ni pomoć od Grada Zagreba’
  • ‘Puno malih stvari presudno je za naš rezultat, od teških stanja iz kojih su mačke spašene i fotografija koje stavljamo na Facebook do mačjih priča u prvom licu’

 

Mlade volonterke Prave šape u svom pristupu bile su sasvim drugačije jer su svakoj mački i mačiću pristupile kao jedinki, pa su oni odmah dobili svoje ime i priču, koju kao da je ispričala mačka u prvom licu, što je u vrlo kratkom vremenu potaknulo mnoge ljubitelje mačaka i izvan Zagreba da doniraju hranu i lijekove.

“Prije šest godina, kada sam počela zbrinjavati ozlijeđene ulične mačke, naišla sam na veliki zid. Tada se smatralo da je mačku s invaliditetom nemoguće udomiti i predlagali su mi da ih eutanaziram. Radilo se o macama bez jednog oka, bez noge ili onima koje su bile pozitivne na mačju leukemiju. Mi svakoj mački, pogotovo ozlijeđenoj, dajemo maksimalnu brigu – što je naravno skupo, ali ljudi su prepoznali našu predanost i očito im se sviđa što svakoj mački dajemo šansu, čak i kada je ona minimalna. Nakon toliko godina smo se specijalizirali za zbrinjavanje upravo invalidnih mačaka, a primjećujemo i da se trend širi i na druge udruge – naš uspjeh u udomljavanju ohrabrio je i druge da zbrinu takvu neudomljivu mačku. Nastala je još jedna udruga SOS Cat i bavi se samo udomljavanjem i povremeno liječenjem, ali ih još uvijek nitko osim nas ne hvata i kastrira”, navodi Mirna Hermann, koja je i dizajnirala vrlo prepoznatljiv logotip Prave šape, mačju šapu preko koje je zalijepljen ružičast flaster.

“NA PREDAVANJIMA NA GRAFIČKOM FAKULTETU na kojemu sam tada studirala, radila sam mačji logo umjesto nekog drugog zadatka”, pojašnjava Mirna, koja je u međuvremenu napustila taj studij sa željom da upiše studij veterine. “Nakon što sam vidjela da me život ozbiljno vuče na ‘mačju’ stranu, prekinula sam zadnju godinu diplomskog studija na Grafičkom fakultetu i planirala sam upisati Veterinarski fakultet. Međutim, s uvođenjem državne mature naišla sam na velike prepreke, jer mi nisu dali da uopće polažem državnu maturu za veterinu sa svojom tehničkom srednjom školom, niti su mi dali da polažem razliku od samo dva predmeta. Zato sam sad morala upisati ponovno odgovarajuću srednju školu – veterinarsku”, navodi Mirna Hermann.

Simpatizeri, potencijalni volonteri i udomitelji prepoznali su tu strast i potpunu posvećenost ‘’mačjim nevoljama’’ kod mlade studentice i nekolicine volonterki, pa su se vrlo često na Facebook statusima mogla pročitati prava natjecanja tko će u što kraćem roku pomoći da ranjenu mačku preveze veterinaru, jer Prava šapa još uvijek nema svoj automobil. “Najveći problem je što građani smatraju da je nama, kao i mnogim udrugama, ‘posao’ i dužnost da uzmemo mačku za koju su nam dojavili, kao da za to primamo plaću i da imamo službeno vozilo, ambulantu i azil. Nemamo ništa od toga, pa ni sredstva od Grada Zagreba. Sve radimo volonterski, uz podršku ljudi koji nas prate na društvenim mrežama. Svakodnevno djeluju tri volonterke – jedna na administraciji koja prosljeđuje dojave i dvije na terenu koje skupljaju ozlijeđene mačke ili ih hvataju mačke za kastracije. U travnju ove godine Prava šapa je ipak službeno registrirana kao udruga jer je tako lakše angažirati mnoge volontere i simpatizere za donacije koji se od tada mogu registrirati kao članovi udruge, s obzirom na to da se broj mačaka o kojima treba brinuti jako povećao”, pojašnjava Mirna Herman, sada i predsjednica udruge.

Prije toga su aktivno djelovali četiri godine kao neregistrirana udruga jer nisu htjeli postati servis za ostavljene kućne mačke, kako udruge veliki broj građana doživljava. Htjeli su proširiti rad udruge pa su se registrirali. Želja im je bila da aktiviraju i ljude koji nisu u udrugama, jer kažu da cilj ovoga ‘posla’ nije da se registrira što više udruga koje će skupljati ostavljene mačke, nego da se osvijesti građane o tom problemu. Potencijalni udomitelji prolaze sveobuhvatnu kontrolu volonterki Prave šape uz vodič za neiskusne “Kako pravilno brinuti o mački” koji je objavljen na Facebook stranici, što je posebno korisno ako se mačka smješta u stan ili kuću, bez mogućnosti da izlazi iz doma radi njenog fizičkog hendikepa.

VOLONTERKE PRAVE ŠAPE ZAPRIMAJU DOJAVE I POTOM SKUPLJAJU OZLIJEĐENE MAČKE ILI IH HVATAJU RADI KASTRACIJE FOTO: Josip Regović
VOLONTERKE PRAVE ŠAPE ZAPRIMAJU DOJAVE I POTOM SKUPLJAJU OZLIJEĐENE MAČKE ILI IH HVATAJU RADI KASTRACIJE
FOTO: Josip Regović

“VELIKIH PROBLEMA IMAMO I U KOMUNIKACIJI s potencijalnim udomiteljima – za svaku mačku želimo što osigurati bolji dom, ali minimalni uvjet na koje pristajemo jest da je mačka na sigurnom – da ju ne pogazi auto, ne otruje susjed ili ne napadne pas te da naravno ne završi ponovno na ulici. Osim što je to moralno opravdano, imamo i veliku odgovornost prema našim donatorima koji nam omogućuju rad – ako doniraju novac da se spasi određena mačka, mi smo odgovorni za to da ta mačka i sigurno poživi u svom novom domu”, smatra Mirna Herman.

Udruga Prava šapa od svih poznatih gradskih neregistriranih ili registriranih udruga mjesečno udomi najviše mačaka, između dvadeset i trideset, ali i u tomu je ova udruga specifična. “Gradske udruge ovog tipa baš i ne postoje, jer se nitko ne bavi isključivo mačkama pa je rezultate nerealno uspoređivati. Vjerujem da je puno malih stvari presudno, od teških stanja iz kojih su mačke spašene i čije fotografije stavljamo na Facebook da se mogu pratiti faze oporavka, preko mačjih priča iz prvog lica, kvalitetnih fotografija do onog najvažnijeg – naše mačke u novi dom najčešće (ako nisu premlade) dolaze i cijepljene i kastrirane te su naučene na uvjete u stanu i suživot s drugim životinjama”, pojašnjava Mirna Herman.

MEĐU SIMPATIZERIMA, DONATORIMA I VOLONTERIMA Prave šape mnogobrojni su zagrebački umjetnici, dizajneri i glazbenici, od kojih su neki i udomili zdravu ili hendikepiranu mačku. Tako su u klubu KSET tri godine za redom u proljeće organizirali dobrotvorne koncerte mladih urbanih rock i punk bendova koji su svirali za Pravu šapu i gdje se prodavala zdrava veganska hrana i kolači koje su radile volonterke i simpatizerke Prave šape. Prošle godine poznati hrvatski ilustrator dječjih knjiga i grafički dizajner Tomislav Torjanac odlučio je za akciju u KSET-u donirati svoj rad, a studio Pitsome Merchandising print za seriju majici “Gledaj srcem”, s vrlo maštovitim crtežima slijepih ili hendikepiranih mačaka u kojima, primjerice, mačka nosi preko jednog oka gusarski povez u obliku srca ili se čudi svojem udomitelju da može funkcionirati sa samo dvije noge. Prava šapa kontinuirano radi i na mijenjanju svijesti da crne mačke donose nesreću, pa je jedan od motiva Tomislava Torjanca bila art déco crna maca na barskom stolcu, sa slikarskim kistom u šapi, u sklopu stalne kampanje “Udomi crnu macu”, što je teško povjerovati na početku trećeg tisućljeća, ali još nije iskorijenjeno na našim prostorima. Veliki problem s kojim se gotovo svakodnevno susreću na terenu jest neprijateljstvo nekih stanara ili susjeda. “Za prikupljanje mačaka koristimo mreže i humane lovke na javnim površinama Zagreba, ali svejedno svaki put naiđemo na barem jednog problematičnog stanara koji nam ‘ne dopušta’ da steriliziramo mačke jer tvrde da radimo ‘pokuse na njima’ i slično, a većina stanara koji hrane mačke ne žele surađivati s nama. Kada nakon kastracija vratimo mačke žive i zdrave, onda nam počnu vjerovati, ali se s druge strane bune stanari koji mrze mačke i napadaju nas jer smo ih vratili”, pojašnjava apsurdnost situacije mlada predsjednica udruge, koja ustraje u tomu da se moraju kastrirati sve ulične mačke kako bi se znatno smanjio broj mačaka na ulicama Zagreba.

“Dugoročni planovi su da promijenimo stav građana prema udrugama i napuštenim životinjama i da se oni sami aktiviraju, barem kako bi kastrirali vlastite životinje. Kad bi svi vlasnici svoje životinje na vrijeme kastrirali, a mi sve one ulične, tijekom nekoliko godina nestao bi problem prenapučenosti mačaka. I one ne bi izumrle, samo bi se ljudi malo više brinuli o njima kada ih ne bi nalazili na svakom uglu”, ističe Mirna Hermann. Veliku pomoć Pravoj šapi svakodnevno pruža nekoliko veterinara koji strpljivo čekaju da im uplate novac od donacija i daju im velike popuste na broj steriliziranih, kastriranih i ponekad iznimno složenih operativnih zahvata.

“MNOGI GRAĐANI, PA ČAK I UDRUGE, negoduju zbog toga što ne postoji gradski azil za mačke. Ipak, iako se čini kao dobra ideja, azil bi bio jako loša opcija za ulične mačke. Ako bi se nekim čudom i otvorio, gradski azil bi funkcionirao po principu azila po Europi – iako se čine kao idealni, to nije baš tako. Alternativa azilu koju mi zagovaramo su hranilišta – umjesto da se neudomljive mačke hvataju i ubijaju po azilima, takve mačke treba kastrirati i vratiti na slobodu te im omogućiti što ugodniji život.

U Europi postoje uspješna mačja hranilišta koja su puno humanije i ekonomičnije rješenje, jer ne možemo zaboraviti da mačke štite grad od miševa i štakora. Azili imaju vrlo stroge kriterije za mačke koje su udomljive, a sve ostale se uspavljuju. Tako se u njima ne mogu pronaći mačke bez jednog oka, one koje imaju bilo kakve posebne potrebe poput bubrežnih bolesnika ili kroničnog rinitisa, onih koje su preplahe ili su pozitivne na mačju sidu ili leukemiju, jer bi odavno bile uspavane. A stotinu takvih mačaka zbog Prave šape danas normalno žive”, zaključila je Mirna Hermann.

Komentiraj

FOTO:Josip Regović
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.