Uoči premijere predstave ‘Policija’, redatelj Miran Kurspahić priča o prikrivenim totalitarizmima koji su zavladali svijetom, a osvrnuo se i na političku situaciju u Hrvatskoj. S obzirom na to da uskoro počinje raditi predstavu o padu Vukovara, priča i o Domovinskom ratu te percepciji tog dijela povijesti u hrvatskom društvu

Kazališni redatelj i glumac Miran Kurspahić prvi put radi u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh, i to predstavu “Policija” prema istoimenom tekstu Sławomira Mrożeka koja će se premijerno izvesti 26. veljače. Kurspahić svojim predstavama, koje uglavnom radi u zagrebačkom Teatru &TD, ne samo da oštro kritizira društvenu situaciju u Hrvatskoj, nego se i zbog svojih stavova i djela mnogima zamjerio. S kolegama studentima s Odsjeka za režiju, Oliverom Frljićem i Sašom Božićem, 2004. pismeno je zatražio reformu Akademije dramske umjetnosti jer su tada smatrali da Akademija “funkcionira kao mala incestuozna zajednica”, da su program i pristup kazalištu zastarjeli, a većina profesora, pogotovo Branko Brezovec i Ozren Prohić, služe se neadekvatnim pedagoškim metodama i ne pojavljuju se na predavanjima. I u novoj predstavi “Policija” 36-godišnji Kurspahić „obračunava” se s mnogim lošim društvenim pojavama, a u razgovoru za Nacional komentira i tešku situaciju u Hrvatskoj.

“Tekst ‘Policija’ predložio sam Kerempuhu zato što mi se danas, uslijed recentnih globalnih događanja, čini jako aktualan, a teza ‘kad nema neprijatelja, treba ga izmisliti’ danas savršeno funkcionira, možda čak i bolje nego 1958. kad je Mrożek napisao tekst. “Policija” je usmjerena protiv totalitarizama, a oni su u današnje vrijeme vrlo često prikriveni, osim možda u Sjevernoj Koreji. Danas je neukusno reći da živiš u totalitarizmu, ali mnoge zemlje zaista tako žive, a pravni i represivni aparati održavaju takav sustav pa se on nominalno takvim ne naziva”, rekao je Kurspahić i dodao da u Hrvatskoj situacija nije nimalo bolja, ali da za to postoji više faktora. Sustavno se, kaže, u nedostatku sadržaja radilo na polarizaciji društva i na velikom spinu, skretanju s bitnih tema.

“TAKO SE STVARA NAJPLODNIJE tlo za nacionalizme koji su zadnja iskra koja može zapaliti naš anemičan i impotentan narod, uz svjetska prvenstva u nogometu, ćirilicu te ustaše i partizane. To je zadnji eros koji se može dogoditi ovom narodu pa valjda treba drilati po tim pitanjima do boli. Tako je i posljednjih nekoliko mjeseci prije izbora i nakon izbora. Tekst ‘Policije’ usmjeren je i protiv birokracije i tu se radi o slobodi govora, što je danas vrlo klizak teren jer se u atmosferi paranoje i straha uspostavlja situacija da su se ljudi spremni odreći svojih teško stečenih sloboda nauštrb sigurnosti jer smo paranoični da smo ugroženi od nekoga ili nečega. U posljednje vrijeme radi se o izbjegličkom valu i poticanju ksenofobije i šovinizma diljem Europe, a to je sve posljedica fabriciranog Arapskog proljeća i geopolitičkih manipulacija koje Amerika provodi već skoro cijelo stoljeće i načina na koji, iz vlastite koristi, implementiraju svoju politiku u te zemlje”, govori redatelj koji smatra da SAD stvara geopolitičku situaciju koja njima odgovara, a posebno se to vidi u vezi prema Rusiji.

“To se odražava i na situaciju u Ukrajini i Siriji, da ne pričam o Tunisu, Libiji, Egiptu, o infrastrukturno i ljudski uništenim zemljama, što je rezultiralo izbjegličkom krizom koja nije nimalo slučajna te prelazi preko ove regije, kao i općom atmosferom paranoje i straha od nepoznatog, u ovom slučaju to su arapski emigranti koji su idealni za stvaranje takve atmosfere u Europi. Tu se vraćam na sintagmu ‘kad neprijatelja nema, treba ga izmisliti’ u Mrożekovu tekstu. Nevjerojatno je da je zapravo stvarnost puno apsurdnija od komada koji postavljamo na scenu i tekst ispada gotovo kao realizam”, pojašnjava redatelj koji se osvrnuo na hrvatski politički apsurd – ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Kurspahić smatra da je Hasanbegovićev izbor za ministra kulture jedan veliki spin sadašnje vlade.

“Ovaj narod ne zanima kultura, političare ne zanima kultura, tim ministarstvom se šutava s jednog ministra na drugog. Izbor tog i takvog ministra, s takvim ideološkim predznakom koji je radikalan i koji nema nikakve veze s kulturom, nije nimalo slučajan. Zašto? Zato što je on crvena krpa za kulturnjake i on služi za diverziju, preusmjerevanje pozornosti s nekih drugih tema kao što su nova zaduživanja, ili s novog ministra financija koji je direktan predstavnik krupnog kapitala. Sad više nemamo posrednika, njih smo imali mnogo, sad imamo predstavnike! Imamo predstavnika krupnog kapitala za premijera, koji siroče ne zna ni hrvatski, što je još veći apsurd, i da sam to postavio u kazalištu, ljudi bi se smijali, a sad imamo i ministra financija. Zdravko Marić otišao je od Todorića, dobio je neke naputke, obavit će to i vratit će se Todoriću. Ta stvar je jasna. Ali ne bavimo se time, nego se bavimo ministrom kulture koji je samo provokacija”, smatra Kurspahić. Iako misli da su kulturnjaci trebali reagirati, tvrdi da se neće puno postići.

  • ‘BOŽI PETROVU je ćaća rekao da se ne vraća kući ako će potpisati s crvenima, a i svećenik mu je zaprijetio na misi istu stvar pa se usrao i odlučio ih poslušati. Ne možeš protiv Crkve’

“HASANBEGOVIĆ JE POTPUNO nekompetentna osoba, nema nikakve veze s kulturom osim što je rođak nepravomoćno osuđenog Ozrena Prohića koji je već ostavio pogubne tragove u nekoliko hrvatskih kazališta. Njegov izbor je namjeran, a pogotovo s njegovim ideološkim gledištima s kojima se ne moramo slagati, ali on na njih ima pravo. Vjerujem u slobodu govora i mišljenja i smatram da on ima pravo biti klerofašist i ustaša ako to želi. Ali ako želi dosljedno igrati uloge koju mu je Karamarko preko Tima dodijelio – one ustaškog ministra kultureNDH – onda mora sukladno tome gledati na kulturu, ali tu je u opreci sam sa sobom jer je temelj kulture sloboda”, objasnio je Kurspahić kojeg nije začudila šutnja vodećih ljudi kulturnih institucija. Nije se ni moglo očekivati da itko reagira, dodaje, jer svi su usrani s obzirom na to da su skoro svi na pozicije došli političkim putem. Šutnja se u Hrvatskoj podrazumijeva, to je ta famozna ”ne talasaj” politika, imanentna Hrvatima, a svako izražavanje stava je nepoželjno.

“KOD NAS SE NEPRIJATELJ mijenja svakodnevno, a s obzirom na to da smo inertan narod i da imamo memoriju vinske mušice, onda je perpetuirano ponavljanje obrasca ustaše-partizani idealno, ne može se iscrpiti. Ili se prijeti crvenim vragovima ili crnim i fašističkim đavlima. Meni je indikativno da je Hasanbegović povjesničar, kao i potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš. To je ključni problem, moramo se zapitati tko nam odgaja djecu. Neki profesori povijesti očito su si uzeli slobodu da naprave kompletan povijesni revizionizam, pa onda nije čudno da nam je društvo ovakvo. Faktografija postoji i mislim da je dovoljno vremena prošlo za jedan kvalitetan kritički odmak, postoji dovoljno materijala da se zauzme stav koji je zauzeo čitav civilizirani svijet, o tome što se događalo tijekom i nakon Drugog svjetskog rata”, kaže redatelj koji takvu situaciju smatra zabrinjavajućom i opasnom jer su mnoge generacije odgojene na potpuno pogrešnim premisama. Povijest je bitna, kaže, jer ako ne poznajemo povijest, onda smo skloni ponavljati iste greške i imamo ovo što se nama u Hrvatskoj događa.

“Društvena erozija, erozija vrijednosti ne događa se preko noći, to se radilo sustavno i onda zavlada socijalni darvinizam, kad stvari izmiču kontroli, a nema odgovornosti i svatko može postati role-model. Kod nas je to bilo potencirano ratom i tranzicijskom krizom pa nam zato društvo tako izgleda, ali u našem susjedstvu je još gore. I onda takvom pogrešnom edukacijom činimo još gore”, veli Kurspahić.

EDUKACIJA JE BITNA i za još jednu predstavu koju Kurspahić počinje raditi nakon “Policije” u ZeKaeM-u – autorski projekt “Pad”, o padu Vukovara. Predstava je sastavljena od dvaju dijelova – prvi je transkript Dedaković-Tuđman koji je tekstualni predložak, a drugi posve fabriciran dramski tekst o tome da Hrvatska gubi rat, Zagreb je u okruženju i Predsjednički ured smješten je u podrume ispod Gornjeg grada. U “Padu” će se, najavljuje redatelj, postaviti pitanja izdaje, vođenja politike, pada moralnih vrijednosti.

“Predstava će otvoriti mnoga pitanja, a s obzirom na to da smo svakodnevno svjedoci povijesnog revizionizma, i ako kažemo da je Domovinski rat temelj države i nulta godina, kao što je to Hasanbegović rekao, onda ćemo vidjeti što se tada događalo. Pitanje Vukovara je užasno važno jer je to nikad zacijeljena rana i nikad otvoreno pitanje, jedna tabu tema, a za to nema razloga i ne možemo dalje ako ne budemo o tome razgovarali na sve načine, pa i umjetnički. Iako sam tad bio klinac od 12 godina, pad Vukovara me zaista potresao. Vukovar i pogotovo napaćeni stanovnici toga grada, zaslužuju da se o njima priča, i to ne samo na godišnjicama i prigodnim proslavama, i ne samo ‘u rukavicama’, nego zaslužuju da se otvore neka pitanja koja su davno trebala biti otvorena”, govori Kurspahić koji smatra da je Vukovar tabu zbog političke situacije i zbog načina na koji je taj grad pao, jer se postavlja pitanje je li se ikako mogao obraniti te koliko je tu bilo zakulisnih igara u kojima su ulogu odigrali i Tuđman i njegovi suradnici. U predstavi će otvoriti i pitanje je li se Vukovar žrtvovao.

  • ‘HASANBEGOVIĆ je crvena krpa za kulturnjake i služi za preusmjeravanje fokusa s činjenice da je ministar Marić otišao od Todorića, dobio naputke, obavit će to i vratit se Todoriću’

“Radim to s punim pijetetom, ne prema Tuđmanu i njegovoj ekipi, nego prema tom gradu i ljudima koji su ondje ostavili kosti i čije su obitelji izginule. Ali pitam se za koga ili za što. To njima posvećujem. O Domovinskom ratu moramo razgovarati na smislen način. Nisam od onih koji vjeruju da se rat na Balkanu mogao izbjeći. Tko god poznaje ekonomske prilike u ondašnjoj Jugoslaviji, a da ne ulazim u ideološki i geopolitički dio, zna da je bilo prilično jasno da se rat teško mogao izbjeći. Moglo se to pametnije odigrati i bez tolikih žrtava. Prilično je jasno tko je rat započeo i tko ga je vodio. To su povijesne činjenice. U te vrste polemika često sam ulazio s nekim srpskim kolegama i bio vrlo čvrstog stava – nijedan crijep nije stradao u Srbiji, a vodio se agresivni rat u nekoliko država, Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Kosovu. Stvar je prilično jasna”, kaže Kurspahić i tvrdi da se u Srbiji nije desio katarzični trenutak koji se morao desiti.

“VELIKI DIO SRPSKOG NARODA tu katarzu nije proživio. Za to su krivi njihovi političari i impotentna inteligencija, ali ni naši nisu ništa bolji. Trebalo bi više potencirati otvaranje pitanja tih neuralgičnih točaka, jer ako se stvari guraju pod tepih, ako se preko njih prelazi, one postaju maligne i moraju eksplodirati. Baš kao što je i taj rat eksplodirao jer su se neke stvari gurale pod tepih. Krenuli smo tim putem zastrašivanjem komunizmom i novom Jugoslavijom, što je potpuno smiješno. Ionako smo svojevoljno ušli u proširenu Habsburšku Monarhiju, nitko nas ništa ne pita, samo nas guze i još smo jako sretni zbog toga”, govori redatelj koji se osvrnuo i na vladajuću koaliciju.

“Domoljubna koalicija, odnosno HDZ i razni lažni i pravi klerofašisti, u suradnji s Mostićem, to je jedna opća travestija. Boži Petrovu je ćaća rekao da se ne vraća kući ako će potpisati s crvenima, a i svećenik mu je zaprijetio na misi istu stvar pa se usrao i odlučio ih poslušati. Ne možeš protiv Crkve. Kler je sad napokon došao na svoje, ušli su u politiku na velika vrata, a s time imam ozbiljan problem u jednom nominalno sekularnom društvu. Ta organizacija i količina licemjerja u njoj izaziva mi mučninu”, zaključio je Kurspahić. Dodao je da, unatoč svemu, svi moramo plivati u tome, raditi ono što najbolje znamo, obrazovati i educirati mlade ljude za kritičko razmišljanje jer nam se u suprotnom crno piše.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture