Nova dramska premijera Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) Zagreb “Kralj Lear”, premijerno postavljena u petak u režiji Janusza Kice, moćna je interpretacija jedne od najmračnijih tragedija Williama Shakespearea na čelu s beogradskim glumcem Predragom Mikijem Manojlovićem, koji je oduševio u ulozi ostarjeloga kralja kojega gubitak statusa i identiteta vodi u postupno ludilo i smrt.

Shakespeareova priča o kralju i njegove tri kćeri, praizvedena u Londonu 1606., brutalna je povijesna drama prepuna okrutnosti, spletki i naizgled besmislenih tragedija u čijem je središtu propitivanje političkog autoriteta kretanjem kroz stratosferu obiteljskih odnosa.

U najnovijoj produkciji središnjeg nacionalnog teatra ta se mračna geneza društvenog i moralnog rasapa odvija unutar ogoljele scene (Numen i Ivana Jonke), u modernim kostimima (Eva Dessecker), a nepregledne razine značenja Shakespeareovih nenadmašnih dijaloških razmjena (u prijevodu i dramaturgiji Lade Kaštelan) dodatno su potencirane chiuro-schiaro rasvjetom (Aleksandar Čavlek) i diskretnom glazbom Tamare Obrovac koja dopire odnekud iz dubine.

U “Kralju Learu” figura kralja isprepliće se s ulogom oca, pa tako, kad se kralj odluči povući i kraljevstvo podijeliti među svojim kćerima, taj njegov čin istodobno je čin roditelja koji se odriče kontrole nad vlastitim usudom i čin vladara koji sudbinu čitave monarhije prepušta kaosu.

Okvir Kicina čitanja Leara postavlja se uvodnom scenom u kojoj Luda (Krešimir Mikić) – jedan od rijetkih likova u čitavoj drami koji od početka do kraja zadržava zdrav razum – upućuje kralju mračno upozorenje: doći će kaos, i to baš onda kad sve bude idealno i baš tako kako treba biti. Opremljen proročanskim izrekama mudrosti, Luda je antipod kraljevu ludilu.

Već u sljedećoj sceni, u kojoj nasumično dijeli kartu britanskog kraljevstva među svojim kćerima, Lear se pokazuje kao kapriciozni despotski vladar, ogorčeni stari narcis koji, zahtijevajući od kćeri izraze ljubavi u zamjenu za vlast, nasilno traži potvrdu svoje obiteljske suverenosti.

Prva progovara najstarija Goneril (Ana Begić), laskajući kralju deklaracijskom patetikom, i smjesta dobiva dio kraljevstva. Slijedi Regan (Iva Mihalić), koja čini isto i također dobiva svoj dio. Međutim, najmlađa, Cordelia (Jadranka Đokić), koja jedina oca iskreno voli, odbija svoje osjećaje opisati kao išta više od osjećaja kćeri prema ocu, što kralj pogrešno interpretira kao nelojalnost i neposluh. Odmah ju odluči razbaštiniti i, u činu bijesa, protjerati.

Lear planira ostatak života provesti živeći malo kod jedne a malo kod druge od preostalih kćeri, no one se vrlo brzo umore od njegove razmažene prisutnosti, pa briga za bivšega suverena postaje predmetom prebacivanja odgovornosti s jedne na drugu. Izgubivši ne samo društveni status već i svoje mjesto unutar obitelji, kralj polako zapada u ludilo.

S promjenom obiteljske i vladajuće paradigme, dolazi do postupne promjene odnosa među likovima; sad kad je postala vladarica, Goneril se užasava svojeg moralnog i umjerenog supruga vojvode od Albanyja (Ivan Glowatzky), dok Regan i njezina supruga, vojvodu od Cornwalla (Luka Dragić) nasilje seksualno uzbuđuje.

Paralelno se odvija još jedna obiteljska drama, između grofa od Gloucestera (Milan Pleština) i njegova sina Edgara (Mislav Čavajda), kojeg Gloucesterov nezakoniti sin Edmund (Bojan Navojec) lažno optuži za planiranje očeva ubojstva. Kica je na predstavi okupio perjanice Drame HNK Zagreb – u središnjim su ulogama još Goran Grgić i Alen Šalinović, te Damir Markovina, a pojavljuju se i Ivan Jončić, Silvio Vovk, Ivan Colarić i Ugo Korani.

Spletke kopileta Edmunda, jednog od najstrašnijih i najhladnokrvnijih Shakespeareovih zločinaca, u kombinaciji s dijaboličnom pohlepom dviju kraljevih kćeri, odvest će gotovo sve protagoniste toga komada ravno u smrt.

Lik duše rastrgane spoznajom o strašnoj grešci koja je počinjena i čije se posljedice više ne mogu ispraviti Manojlović igra suvereno preskačući tijekom čitave trosatne predstave iz ludila u trenutke potpune lucidnosti, sve do tragičnoga svršetka u kojemu se, kao u nekoj vježbi društvene, obiteljske i moralne vivisekcije, jedan po jedan, gotovo svi likovi strmoglavljuju u ništavilo.

Komentiraj