Otvaranje izložbe Matka Trebotića 15. travnja u Zaprešiću

Matka Trebotića se smatra jednim od najvećih živućih hrvatskih umjetnika. Koncem 2014. objavio je do sada najopsežniju monografiju o svojem opusu “Summa Mediterranea 1968. – 2014.” na više od 400 stranica.

Slikar s diplomom arhitekta, ali i crtač koji se voli baviti različitim likovnim disciplinama, Trebotić ne odgovara tipičnim hrvatskim predodžbama o umjetnicima svoje generacije. U svojem radu pokazao je više vitalnosti, eksperimenta, otvorenosti i zaigranosti od mnogih umjetnika mlade generacije. Pa ipak, iako su o njemu nadahnuto pisala najveća imena naše povijesti umjetnosti i likovne kritike, ispisujući beskrajne nizove tekstova, eseja i knjiga, kolege umjetnici baš ga ne vole i to ne skrivaju. Moguće i zato što se Trebotićevi uspjesi u inozemstvu nikada nisu mogli dovesti u pitanje ili potpuno prešutjeti.

Danas je on u inozemnoj likovnoj percepciji gotovo međunarodni umjetnik, s obzirom na to da je dugo živio i radio u Düsseldorfu i Bochumu, a za njemački prostor i kulturu veže ga i brak s Njemicom Hannelore i kontakt s njemačkom likovnom scenom sedamdesetih godina. Nakon Splita i Mostara, Matko Trebotić zaokružuje niz izložbom u Zaprešiću, 15.travnja, u muzeju „Matija Skurjeni“. U povodu otvaranja izložbe porazgovarali smo s umjetnikom.

NACIONAL: Po čemu je značajna ova vaša izložba?

Mogli bismo reći da je ona „točka na i“, to je triptih koji je započeo retrospektivom u Splitu, gradu u kojem živim, da bi nastavila svoj put u Mostar u organizaciji tamošnjeg sveučilišta, u kultnoj galeriji Aluminij. U Zaprešiću će, dakle, u čast pokojnog umjetnika Matija Skurjenija, zaključiti taj put. Veseli me ta izložba, ona će pokazati nešto novo ovom djelu Hrvatske u kojem nisam izlagao od izložbe u Radićevoj galeriji u Zagrebu prije godinu i pol.

NACIONAL: Hoćete li se predstaviti najnovijim radovima? Kojim motivima se bavite?

Riječ je o radovima nastalima 2016. To je, na neki način, uvijek ista priča koja se samo proširuje i likovno produbljuje. Riječ je o vječnoj temi Mediterana i konstantnom traženju bijele slike. U tom traganju za apsolutom dolazi do izjednačavanja s glazbom koja je za mene vrh umjetnosti i tu je jedina dodirna točka u kojoj se ukrštavaju slikarstvo i glazba. Tako se slikarstvo dematerijalizira te se pretvara u samu ideju.

NACIONAL: U posljednjih nekoliko godina gotovo ste u potpunosti prešli na apstraktni izričaj, no kritika je primijetila da ste sačuvali duh i energiju Mediterana.

Za mene ne postoji apstraktno slikarstvo. Boje, materijali, platna i namazi već predstavljaju nešto što se događa, pogotovo zato što je tematika kod mene ostala uvijek ista. To je bijeli Mediteran kontemplacije i otočkih zima, kamena i gomile.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da je jedna vaša slika poklonjena u Zagrebu, u Uredu predsjednice, princu Charlesu, imate li neke povratne informacije u vezi te slike?

Normalno je da ćete ako vam dolazi u goste netko koga zanima likovna umjetnost, posegnuti za bogatim fundusom suvremene hrvatske umjetnosti. To je mogao biti i neki drugi umjetnik, ali dogodilo se da je poklonjena moja slika. Ured predsjednice otkupio je tu sliku i darovao je princu Charlesu kojem sam je osobno darovao u nazočnosti predsjednice. Zainteresirali su ga neklasični materijali, a kada je vidio glagoljicu, zanimalo ga je koje je to pismo. Začudilo me to što je rekao da već poznaje moje slikarstvo. Naime, prije večere i prijema kod predsjednice bio je u njezinu uredu i prošao pored moja tri velika formata. Odmah je povezao da je riječ o istom umjetniku. To pokazuje da nije bilo površnog pristupa jednog uglednika, nego je postojao stvarni kontakt između njega i slike koja mu je darovana.

Komentiraj