Na 66. dubrovačkim ljetnim igrama proteklog vikenda premijerno je izvedena drama Ive Vojnovića “Dubrovačka trilogija” u režiji Staše Zurovca i dramaturgiji Mani Gotovac, za koju je glazbu skladao Matej Meštrović koji ujedno istu u predstavi i izvodi. Taj svestrani skladatelj i pijanist imat će čast otvoriti i novu koncertnu sezonu KD Vatroslava Lisinskog. Meštrović će uz Sudar Percussion, Zagrebačke soliste i Stefana Milenkovića, 26. rujna premijerno izvesti “Vivalthis”, praizvedbu obrade “Četiri godišnja doba” Antonija Vivaldija.

Matej Meštrović ostvario je svoj prvi nastup već sa šest godina u Hrvatskom glazbenom zavodu. Na Danima hrvatske glazbe 1985. sudjelovao je kao 16-godišnjak i bio najmlađi skladatelj. Osvojio je brojne nagrade i priznanja u Hrvatskoj i svijetu. Skladao je glazbu za brojne dokumentarne filmove i TV serije, a 2009. osnovao je Orient Expresto s kojim nastupa u Beču i Tokiju. Tri godine kasnije započeo je suradnju s udaraljkaškim ansamblom Sudar Percussion, s kojim prošle godine objavljuje i prvi album “Eat Suite”. Obradio je “Četiri godišnja doba” Antonija Vivaldija i to u suradnji sa spomenutim udaraljkaškim ansamblom Sudar Percussion, zagrebačkim solistima te proslavljenim violinistom Stefanom Milenkovićem.

Matej Meštrović će sa spomenutim suradnicima i pod imenom “Vivalthis” premijerno izvesti remiks Vivaldija u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog 26. rujna, što će ujedno biti i početak nove koncertne sezone Lisinskog. O radu na “Četiri godišnja doba”, suradnji sa Sudar Percussionom, Dubrovačkim ljetnim igrama i planovima za budućnost, Meštrović je pričao u intervjuu za Nacional.

NACIONAL: Odakle uopće ideja da obradite upravo “Četiri godišnja doba” Antonija Vivaldija?

Bitno je spomenuti jednu jako važnu stvar. Dugo me je “vukao” povratak klasici. Cijelo vrijeme sam na tom nekom rubu i koketiram sa svim mogućim stilovima. I kao autor i kroz svoj rad. Kad pogledam malo unatrag i sjetim se albuma “Eat Suite” sa Sudar Percussionom, koji smo snimili u dvorcu Sv. Križ Začretje, već tada imao sam namjeru okrenuti se klasici. Na tom albumu je bonus pjesma Mozartov “Turski marš”, koji je u mojoj obradi u nekakvim nepravilnim mjerama i svemu čime se ja intenzivno bavim i što me zapravo, na neki način, proganja. To je bila najava; tada sam znao da će sljedeći projekt koji budem radio, biti klasika. Zato je Mozart na tom albumu bio kao neki putokaz i meni i svima, neka sljedeća stanica i poveznica. Prema Vivaldiju, koji ipak nije neka minijatura. Rekao sam sebi da mi je to strahovito velik izazov i otklon od svega što sam do sada radio.

NACIONAL: Sigurno će se nakon što s tim djelom izađete van, pojaviti i kritike da je to skrnavljenje klasičnog djela, dok će neki to uspoređivati s remiksom pop glazbe.

Dobro ste to usporedili. Možda se može to nazvati i remiksom. Tu je jako bitno znati sljedeće: da sam ja gotovo u cijelosti poštovao formu. Ona ide točno istim redoslijedom i scenoslijedom koje je Vivaldi odredio. Jedino što je unutar svakog stavka, ako ćemo ulaziti u detalje, nešto malo dodano ili oduzeto.

NACIONAL: Na obradi i izvedbi vašeg Vivaldija sudjeluje i Stefan Milenkovich, violinist svjetskog glasa koji nikada do sada još nije izlazio izvan okvira klasike. Kako je on prihvatio vašu ideju i vaš poziv da sudjeluje u tom projektu?

U prosincu prošle godine je Sudar Percussion bio ansambl iznenađenja na Vip-ovu Božićnom koncertu u zagrebačkom HNK-u. Oni uvijek na kraju koncerta imaju iznenađenje u vidu nastupa nekoga tko nije najavljen. Prošle godine smo to bili mi. Na koncertu je nastupao Stefan Milenkovich i bilo je jako puno naših estradnih zvijezda. Između ostalog, već tradicionalno i Zagrebački solisti. Ideja je bila da se Sudar pojavi na kraju programa i napravi ludilo. Ja sam uzeo dvije autorske kompozicije s “Eat Suite” albuma i dodatno napisao partituru za soliste. Solisti su prije nastupa u HNK, na našoj probi, odvalili na to. Tu se stvorila jedna fenomenalna pozitivna energija između mene i Solista. Kad je završila proba, ja sam Solistima rekao da ako im je to sve tako super, sljedeći projekt koji ću raditi s njima i Sudarom bit će Vivaldi u 35 osmina. Cijeli ansambl je počeo lupkati gudalima po pultovima i rekli su da tu ideju uopće neće slati na svoje vijeće, već su odmah svi složni i prihvaćaju projekt. Dva dana nakon te probe, na samom koncertu, dolaze mi doslovce jedan po jedan glazbenik iz Solista i govore mi da sam zainteresirao kompletan ansambl i da su oni unutra. O tome više nije bilo potrebno razgovarati. Prije tog koncerta nisam se nikada osobno upoznao sa Stefanom Milenkovićem. Kad je završio koncert, prišao sam mu i rekao da sam sa Solistima i njegovom menadžericom dogovorio, bez njegova znanja, suradnju na projektu Vivaldi u 35 osmina. Stefan me pogledao i rekao: “Može, samo neka su bugarski ritmovi, dosta mi je više klasičnih.” Slično je reagirao i Dražen Siriščević kada sam ga nazvao i rekao kakva ekipa i kakav projekt su u pitanju. Već sutradan dogovorili smo sastanak.

NACIONAL: To je sve vaša vlastita produkcija?

Ne, na kraju je dogovoreno da to bude u produkciji Velike dvorane Vatroslava Lisinskog i to službeno otvaranje nove koncertne sezone.

NACIONAL: Jeste li planirali prije same izvedbe već i snimiti to djelo, kako biste istoga dana predstavili i diskografsko izdanje?

Odlučio sam ići obrnutim putem. Put je Velika dvorana “Lisinski” gdje je paralelno Hrvatska televizija pokazala izuzetan interes za koncert. I Hrvatski radio je također pokazao interes, tako da će koncert biti snimljen na svim mogućim medijima. Moja ideja je da ako to bude izvedeno bez nekih većih grešaka, bude objavljeno kao live album. S druge strane, ono što je sigurno je da ću imati tu kvalitetnu snimku koju kanim nuditi i van granica Hrvatske u nadi da će i neka veća diskografska kuća poželjeti imati takvo izdanje pa da se možda i cijelo djelo snimi ponovo studijski.

NACIONAL: Koliko je cijelu tu ideju potaknula vaša dosadašnja suradnja s udaraljkaškim ansamblom Sudar Percussion, s obzirom na to da ste s njima, na neki način, i ušli u jednu novu fazu vašeg stvaralaštva?

Ono što je tu neupitno jest da se ja sa Sudarom mogu iživljavati u ritmičkom smislu kako god želim. To su sve sjajni glazbenici i uopće nema pitanja je li nešto moguće odsvirati ili ne ili koliko je nešto teško ili kako sam ja nešto zamislio. S obzirom na to da su to ipak udaraljkaši i da oni nemaju nikakvih problema s nepravilnim ritmovima i mjerama, kao i s cijelom tom mojom igrom, oni će sigurno potegnuti i soliste gdje neće biti nikakvih problema u kompliciranim dionicama. Dionice u kojima nema toliko ritma, uvijek će voditi Stefan ili ću ih sve zajedno voditi ja.

NACIONAL: Drugim riječima, u ansamblu imate stalni metronom koji otkucava ritam.

Već sam rekao i Stefanu i Solistima da kod mene sve funkcionira na tu osminku i na metronom. On konstantno radi, kuca. Čak i u sporim dijelovima bez obzira na to koliko ima udaha, glazbe i agogike. Taj metronom uvijek negdje tiho kuca i uvijek se na kraju negdje nađemo.

NACIONAL: Prije vaše suradnje sa Sudar Percussionom realizirali ste projekt “Orient Expresto” s kojim ste 2009. godine nastupili i u Japanu. Koliko u tom projektu leži neki korijen ideje koju ste poslije razvili sa Sudar Percussionom?

“Orient Expresto” je bio moj prvi projekt u kojem sam javno počeo svirati vlastite kompozicije. Pisao sam ih za mali ansambl u kojem je postojao drugi klavir, koji je svirala Kristina Bjelopavlović, i udaraljke koje je svirao Borna Šercar. Nisam prije imao alata i glazbenika s kojima bih tako nešto mogao početi raditi. U tom kontekstu je definitivno taj moj neki novi val počeo s “Orient Exprestom”.

NACIONAL: Koliko je tom svojevrsnom crossoveru pripomogla vaša suradnja s Maksimom Mrvicom kojemu ste radili aranžmane na albumima?

Iskreno, uopće nije. Ovo što ja radim nije crossover. U crossoveru postoje dva načina razmišljanja. Jedan je uzeti originalno djelo, kao što je radila Vanessa Mae, čiji je producent isti kao i Maksima Mrvice, gdje se uzme Vivaldijeva “Zima” i gdje se ni jedna nota ne mijenja, ali se ispod toga stavlja ritam mašina. Druga vrsta crossovera je ono što su napravili grupa Queen i Montserrat Caballe u pjesmi “Barcelona”. Sve što sam radio za Maksima su aranžmani koji su morali biti poštivani po njihovim kriterijima. Ja tu nisam imao velike autorske slobode. Pogotovo nikakvo diranje u ritmiku. S te strane, taj segment sam ja odradio profesionalno, ali nema tu nekog mog autorskog upliva. Iz tog cijelog žanra nisam ni u jednom trenutku dobio poticaj da bih povukao neku paralelu ili inspiraciju. Puno prije sam inspiraciju dobio kada sam čuo Freddiea Mercuryja i Montserrat Caballe.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni koliko vas publika i mediji u Hrvatskoj prepoznaju kao autora, skladatelja, pijanistu?

Sve što radim u životu, odnosno, glazba kojom se čitav život bavim, tu je prvenstveno zato što je to jedan konstantni sat koji kuca u meni i koji mi ne daje mira. To je taj nemir, u pozitivnom smislu te riječi. Kad odem na more sa svojom obitelji, nakon deset dana ja više ne mogu izdržati ako nemam instrument. To stalno titra u meni i to je jedini razlog zašto ja radim glazbu. S druge strane, svaka poruka na bilo kojoj društvenoj mreži, na e-mailu ili bilo kojoj vrsti komunikacije, od publike koja dolazi do mene, iskreno me razveseli i uvijek pokušavam svima odgovoriti. Kada se pojavim na koncertu i kada ljudi na koncertima posljednjih godina stoje na nogama, plješću i ne puštaju nas s pozornice, to je osjećaj koji je zaista neusporediv s ičime u tom poslu i životu. To mi definitivno daje vjeru i snagu, kao i svojevrsnu potvrdu da ljudi prepoznaju ono što radim. Ja u glazbi nisam proračunat. Na pozornici sam potpuno iskren i otvoren. Nisam namješten, ne glumim, nemam poze… Uvijek pokušavam komunicirati s publikom i reći nekoliko rečenica na pozornici. Želim da se publika osjeća ugodno.

JRE_2155NACIONAL: Koliko su taj vaš glazbeni nemir i strast prema glazbi gensko nasljeđe, s obzirom na to da je vaša majka pijanistica Sretna Meštrović?

Sigurno na određeni način jesu. Moja majka je 39. godište. Neki dan smo se čuli i ona kaže da razmišlja o još jednom svom oproštajnom koncertu, ali da ima jako puno problema s leđima. To je taj jedan nevjerojatan gen i energija koju ona sa svojih 76 godina nosi u sebi. Imam dojam da je to više-manje slučaj sa svim klasičnim glazbenicima. Kad se jednom zaraziš tom glazbom, ona te ne pušta čitav život. Ja sam u njezinom trbuhu slušao Mozarta, njezin klavirski koncert u Lisinskom. Već sam onda, i prije nego sam se rodio, bio u glazbi. I od prvog dana kad sam se vratio iz rodilišta pa sve dok se nisam odselio od roditelja, živio sam uz klavir, uz njezino vježbanje, uz svoje sviranje i improviziranje.

NACIONAL: Prošle godine ste sa Sudar Percussionom otvorili Dubrovačke ljetne igre. Ove godine, pak, sudjelujete na Dubrovačkim ljetnim igrama u jednoj novoj ulozi. O čemu se radi?

Dvije godine sam sa Sudarom otvarao Dubrovačke ljetne igre. S glazbom koju sam napisao za čitav orkestar, za linđo. Dva zbora… to je bilo senzacionalno. Krešo Dolenčić je tu napravio jedan potpuni odmak od svih dosadašnjih otvaranja jer je skratio otvaranje na samo 30 minuta.

Prošle godine smo u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara dan nakon otvaranja imali naš solistički koncert u Dubrovniku i jedno predivno iskustvo.

Publika ima potpuno pravo bacati povrće na glumce i zviždati na otvaranju Igara, ali sam dobio velik pljesak. Poigrao sam se motivima Đele Jusića i još nekim drugim hrvatskim glazbenim motivima. Preorkestrirao sam linđo za koji sam napisao orkestralnu pratnju koja nije u tom duhu, ali je bila dobar spoj. Jako puno starih Dubrovčana mi je osobno čestitalo na toj glazbi koja je bila jedna desetominutna eksplozija. Ove godine radi se velika dramska premijera Ive Vojnovića “Dubrovačka trilogija”, u režiji Staše Zurovca i dramaturgiji Mani Gotovac. Prihvatio sam s velikom časti i srećom pisanje autorske glazbe za cijelu “Trilogiju” koju je Staša postavio u jednom potpuno novom vremenu i na jedan potpuno drugačiji način od svih “Trilogija” koje su dodad postavljene. Na kraju se iskristaliziralo meni nešto posebno drago, na što sam dodatno ponosan, što sam dobio mogućnost da kompletnu autorsku glazbu sviram uživo na klaviru u predstavi.

NACIONAL: Nakon 65 godina Dubrovačkih ljetnih igara, smatrate li da ih je kao takve pregazilo vrijeme i da zaslužuju jedan potpuno novi koncept i pristup umjetnosti i umjetnicima?

Dubrovnik ima jedan jako veliki problem prostora. Čitav Dubrovnik je za jako puno turista jedna velika filmska maketa. Oni to doista misle. Stranci dođu u Dubrovnik i misle da se taj grad 1. listopada ili ruši ili zaključava i da ne živi kao grad. Jako mi je puno Dubrovčana pričalo o tome. To je jedna činjenica. Druga činjenica je da taj jedan suživot masovnog turizma i velike tradicije u kulturi, ima jedan dosta velik problem. Ja ne znam kako se ti problemi rješavaju.
Čitao sam neki dan da postoji neka nova studija o tome kako će se graditi ogroman brod koji bi na sebi imao i koncertnu dvoranu i koji bi bio jedna vrsta aduta u smislu dubrovačke kandidature za europsku prijestolnicu kulture. To meni na prvu loptu zvuči genijalno. Kad već ne možemo imati prostor u gradu, imat ćemo brod s pogledom na grad i ogromne dvorane. Hoće li to zaživjeti, ne znam. Sigurno su se Igre mijenjale s vremenom. Znamo da vuku korijene iz Jugoslavije i iz doba Tita, koji je pozivao svjetske državnike. Zašto su se dramske premijere radile tako kasno? Zato da bi razni državnici otišli na razna ljetovanja, a na kraju došli Titu koji bi ih odveo na dramsku premijeru koja se održavala 15. kolovoza. To su neka druga vremena. S druge strane, imamo Edinburgh koji u to vrijeme najviše živi. Kako pomiriti turizam i kulturu? Postoje stručnjaci koji će možda jednog dana pronaći neko rješenje za taj dubrovački problem.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni svojim statusom samostalnog umjetnika danas u Hrvatskoj?

Nisam. Umjetnost u Hrvatskoj je dovedena, neću reći na rub egzistencije, ali… U današnje doba, kad se svi okrećemo nekoj prošlosti, kad se svi svađamo zbog politike, kad je društvo podijeljeno, radnička prava nikakva, a socijalna situacija katastrofalna, kultura bi trebala biti jedan od prioriteta te bi uz velike, kvalitetne i sjajne projekte, na neki način povukla narod iz depresije. Ne u smislu kruha i igara, nego jedne dugotrajne strategije. Nažalost, realnost je takva da je kultura na zadnjem mjestu u Hrvatskoj. Kao slobodni umjetnik, koji istovremeno obnaša slobodnu djelatnost, kada mi Fina blokira račun, ja ne mogu imati zaštićeni račun, odnosno, dio zaštićenih primanja. Meni ako sjedne ovrha, ta ovrha mi sjedne sto posto na račun. To je apsolutno pokazatelj položaja kulture u Hrvatskoj danas.

NACIONAL: Drugim riječima, kulturna politika ove vlade zapravo ne postoji?

Ne volim govoriti o tim stvarima, ali moram biti iskren i reći da ne postoji. To je sve još uvijek u povojima. Čini mi se po svemu što vidim, da nema kulturne politike i ono što je puno gore, nema kulturne strategije. Nema ciljeva i nema dugoročnih ideja. Sve je nešto na brzaka. Održavanje na aparatima.

NACIONAL: U Amsterdamu ste prije dosta godina skladali operu “Gipsy Girl” za talijanskog dirigenta i producenta operne glazbe Giuseppea Raffu. Mislite li da je takav jedan projekt u Hrvatskoj danas nemoguć?

Iskreno, meni je jedna od velikih neostvarenih želja. Sve ovo što ja radim, ako čovjek malo bolje pogleda, ima jednu tendenciju širenja zvuka, odnosno, širenja ansambla i ljudi s kojima radim. Prvo je bio “Orient Expresto” pa je došao Sudar Percussion, sad su tu i Zagrebački solisti… Meni je definitivno želja, osim u slučaju Dubrovačkih ljetnih igara, da sa Sudar Percussionom radim veliko djelo ili veliki projekt sa Simfonijskim orkestrom, s dvije električne gitare. Hoće li to biti opera, mjuzikl, neka simfonija ili nešto skroz deseto… ne znam. To je definitivno nešto što me čeka u sljedećih godinu ili dvije dana i to mi je velika želja i neki cilj nakon Vivaldija.

NACIONAL: Da dobijete ponudu nekog inozemnog producenta ili da vam vlada neke druge države ponudi pokroviteljstvo, biste li prihvatili ponudu?

Odmah bih otišao! Bez razmišljanja.

NACIONAL: Je li ideja s projektom “Vivalthis” nekoliko izvedbi u Hrvatskoj pa kraj ili ćete pokušati ostvariti i neku inozemnu karijeru i predstaviti projekt širom svijeta?

Ono što nismo rekli, a vezano je uz Vivaldija, jest da ja u taj projekt zaista vjerujem. Kad čovjek radi razne projekte u životu, u svaki vjeruje podjednako. A u taj na kojem trenutno radi, najviše i vjeruje. Ja vjerujem u ovog Vivaldija i sam sebi sam obećao da ću kompletnu svoju autorsku obradu Vivaldija napraviti u nekoliko različitih verzija.

Točnije, izvedbenih verzija. Glazba će uvijek ostati ista. Sad ću vam nabrojati različite verzije; verzija na kojoj paralelno radim i koja je prva logična verzija, jest Vivaldi za četiri ruke. Klavir četveroručno. Poznajući sve moguće prilike u svijetu i u Hrvatskoj, što se tiče budžeta i organizacije, s obzirom na to da sam pijanist i da sve radim na klaviru, prva verzija bit će klavir četveroručno, druga verzija klavir i Sudar ansambl. Treća verzija, koju upravo gradimo, jest klavir, Sudar i Stefan Milenković, odnosno, solo violina, a četvrta verzija je nadgradnja uz komorni orkestar, odnosno, Zagrebački solisti. Uvjeren sam na određeni način da će taj Vivaldi imati svoj život i da neće trajati samo jednu sezonu. To je i razlog što sam odlučio napraviti sve verzije kako bi postojale različite izvedbe i različiti načini da se te note izvedu. Plan mi je pustiti note na internet. Za klavir četveroručno ću ih u potpunosti pustiti u neku javnu domenu ili ću ih dati nekom izdavaču ako pokaže interes.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.