SEKSOTEKA JE projekt Marine Krleže, književnice i profesorice hrvatskog jezika, kojim želi detabuizirati seks u Hrvatskoj. Prva akcija bit će Sekstinovo, čitanje erotske i pornografske poezije na Valentinovo, nakon čega slijedi borba za prava seksualnih manjina i razbijanje licemjerja, a sve u nadi da će im i Crkva pomoći

oliko god mnogi smatrali da je seks svugdje oko nas, Marina Krleža ipak se neće s tim do kraja složiti. Ova 38-godišnja profesorica hrvatskog jezika i književnica koja odnedavno radi u digitalnom marketingu, smatra da u Hrvatskoj seksualnost treba detabuizirati i relativizirati. Zato je prije dva tjedna pokrenula Facebook stranicu Seksoteka, a prvu javnu akciju imat će na Valentinovo, 14. veljače. Tada će u zagrebačkom caffeu Kolding biti održano čitanje erotske i pornografske poezije i proze, pod nazivom Seksotinovo, koje Marina Krleža organizira s kolegicom književnicom Rosie Kugli.

Seksotinovo će biti prvi korak u radu Seksoteke, a Marina Krleža rekla nam je da je potvrđen i dolazak mlade riječke književnice Doris Pandžić, dok će uskoro biti objavljena imena ostalih manje ili više poznatih autora, od kojih neki do sada još nisu javno predstavljali takvu književnost. Razloga za tako nešto, smatra Marina Krleža, ima jako puno jer Hrvati seksualnost poimaju na pogrešan način, bilo kod heteroseksualnih, bilo kod homoseksualnih ili biseksualnih osoba.

NACIONAL: Koliko je pokretanje Seksoteke vaša reakcija na poimanje seksa u Hrvata i je li to bunt spram konzervativnog morala?

Apsolutno je tako. Moj cilj najprije je bio pokrenuti internetsku stranicu, a nakon toga i Facebook grupu, ali sam išla suprotnim putem jer je Facebook oglašavanje u međuvremenu postalo pravi mainstream, a i isplativije je jer su ljudi neprestano prisutni na društvenim mrežama. Tema seksa oduvijek me zanima. Roman „Žena robot“ koji sam napisala 2009. godine ide u tom smjeru. Voljela bih detabuizirati i relativizirati seksualnost u hrvatskom društvu. S obzirom na to da sam donedavno radila u prosvjeti, nisam se time mogla javno baviti jer prosvjeta još uvijek seksualnosti ne pristupa dovoljno otvoreno. Bilo je nekih dobronamjernih upozorenja od kolega i nadređenih da ne pretjerujem s tom temom u pisanju i javnom zagovaranju svih seksualnih orijentacija, pa sam se toga i pridržavala jer mi je važna pozitivna radna atmosfera na poslu. No sad sam se prekvalificirala iz prosvjete u digitalni marketing, radim s liberalnim i modernim ljudima, pa više nemam takvih dvojbi. Hrvatskom društvu potrebna je neka vrsta edukacije o seksualnosti. Ne mislim na rigidnu edukaciju koja bi govorila što netko mora ili ne mora napraviti niti želim davati savjete u stilu Cosmopolitana ili ženskih časopisa. Moj pristup je vrlo uniseks jer je svaka osoba drugačija. U Seksoteci ćemo pozivati stručnjake, psihologe, filozofe, ljude iz medicine i umjetnosti. Voljela bih da se o seksu počne progovarati iz svih mogućih aspekata. Prvo s čime krećemo je umjetnost – pisanje i čitanje pornografskih i erotskih književnih djela koje ćemo upriličiti kao Seksotinovo, neku vrstu književnog antivalentinova.

NACIONAL: Tko su ljudi koji su aktivno uključeni u Seksoteku, jesu li to oni čije erotske priče objavljujete na Facebook stranici?

Za početak će biti tako. S obzirom na to da sam Seksoteku pokrenula prije dva tjedna, teško je govoriti o aktivnim članovima. Dobrodošli su svi ljudi svih dobnih skupina. Želim pokrenuti i mlade ljude da objavljuju takve priče. Sjećam se sebe u vrijeme srednje škole i fakulteta kad sam se, kao žena, plašila izaći u javnost s erotiziranim pričama da ne bih bila osuđena. Voljela bih da se to danas ne događa mladim djevojkama. Želim ohrabriti ljude da se otvore. Ne želim da Seksoteka bude internetski portal koji nudi seksualne usluge, nego da ide u smjeru edukacije, saznanja, spoznaje samog sebe. S vremenom će možda postati uslužni servis, vidjet ćemo.

NACIONAL: S obzirom na to da vam je namjera detabuizirati seks i pornografiju u Hrvatskoj, kako biste opisali to tabuiziranje?

To se najbolje ocrtava kroz seksualne manjine, odnosno kroz zakone koje sprovode političari. U Hrvatskoj je pretprošle godine brak uveden u zakon. Uveli smo istospolnu zajednicu kao mogućnost suživota, ali ne i kao brak. Ne vrednujemo sve seksualne orijentacije na jednak način. Još više se šuti o biseksualnoj orijentaciji, a ja vjerujem u Kinseyjevu teoriju da smo svi biseksualni. Trenutno najveću borbu vode ljudi homoseksualne orijentacije. Još sam tijekom fakulteta pisala kolumne na tu temu i redovito posjećujem Gay Pride jer smatram da ti ljudi trebaju imati apsolutno jednaka prava kao i svi ostali, od mogućnosti legalnog braka do usvajanja djece. To nisu osobe koje idu na ulicu zato da bi se mogle zabavljati s nekim u javnosti, nego zato što traže osnovna ljudska prava te da budu priznati prema svojem radu i sposobnostima, a ne prema seksualnoj orijentaciji. Tu je i Katolička crkva, odnosno kršćanstvo, koja, primjerice, masturbaciju smatra činom koji nije dobrodošao ni u medicinskom ni u duhovnom smislu. O tome se u školama malo progovara. Zdravstveni odgoj u školama ne postoji jer ga posljednja vlada nije uspjela uvesti kao predmet zbog spornog četvrtog modula u kojem se spominjala homoseksualnost. To je veliki gaf prošle vlade koja je, s obzirom na to da je bila lijeva, morala to sprovesti.

NACIONAL: Govorite o seksualnim manjinama, ali što je sa seksualnom većinom koja također rijetko otvoreno progovara o seksu i pornografiji?

Jako dobro pitanje. Ta većina je zanimljiva jer svi žive praksu, ali u teoriji nitko o tome ne govori. Muškarci misle da o seksu znaju puno i rijetko će koji reći da ne zna dovoljno. Da bi se razumjelo ženu u seksualnom smislu, muškarac najprije treba priznati da ne zna mnogo jer se ženska seksualnost puno razlikuje od muške. Tu činjenicu potrebno je osvijestiti. Ono što mene, recimo, zanima je otvorena veza koja se u Hrvatskoj vrlo malo prakticira. Rijetko tko je želi jer nedajbože da svoju ljubav okaljate seksualnim činom s trećom osobom. No u praksi preljub je vrlo učestala pojava i zbog toga se apsolutno nitko ne zgraža. Takva licemjernost društva silno me rastužuje. U svijetu postoje parovi koji o tome otvoreno govore, postoje natruhe da i mnoge slavne osobe tako funkcioniraju, poput Willa Smitha i njegove supruge Jade Pinkett-Smith. Osobno se mogu zamisliti u takvoj vezi, ali to je u Hrvatskoj jako teško. Još nisam upoznala muškarca koji bi takvo što tolerirao, a u isto vrijeme bio dugoročno zreo partner u ostalim aspektima veze.

NACIONAL: Što je uzrok seksualnom konzervativizmu u Hrvata? Je li to utjecaj Crkve ili političke desnice koja je dolaskom na vlast devedesetih gurnula seks prema tabuiziranju? U osamdesetima se išlo u smjeru liberalizacije seksa, što je presječeno dolaskom nove vlasti.

U pravu ste. Ne zaboravite da su osamdesete bile nastavak sedamdesetih koje su bile vrlo liberalne po pitanju seksualnosti. I dok je svijet išao dalje, naša nova država je radikalizirala čitavu stvar i dovela nas do nacionalizacije svega, pa i seksualnosti, što je strašno. Tome su težili i država i Crkva jer je naprosto bio takav trenutak. Crkva je u vrijeme i nakon rata itekako bila potrebna ljudima, a politika pak nije uspjela nastavni plan i program u školama denacionalizirati i odmaknuti od nepotrebnih purizama. Lijeva vlada je u svoja dva mandata mogla više napraviti. Nešto je napravila, ali nedovoljno. Djecu se od osnovne škole treba postepeno upoznavati sa seksualnošću i to na pozitivan način jer je to sastavni dio života. Mladi se danas obrazuju preko interneta, pornografija im je udaljena jedan klik mišem, ali s njima nitko ne razgovara. Ne kažem da bi to trebala biti zadaća roditelja, ali bi trebala biti barem zadaća škole. S obzirom na to da sam osam godina radila u osnovnim i srednjim školama, znam da je program iz biologije prilično štur. Vjeroučitelji rade po svome, mnogi od njih još uvijek se zgražaju nad masturbacijom i seksom, iako vjerojatno u svojim domovima prakticiraju oboje. Psiholozi i pedagozi nemaju vremena baviti se tom tematikom jer moraju rješavati stotine drugih stvari. Predstavnik Ministarstva zdravstva dolazi u svaki razred jednom u četiri godine, govori o spolnim bolestima i na dijapozitivima prikazuje najstrašnije slikovne primjere. Sve djeluje isforsirano, nimalo pozitivno i opušteno.

NACIONAL: Nove države u istočnoj Europi ipak nisu bile toliko konzervativne, što se vidi i po broju porno glumica koje dolaze iz tih zemalja, dok je Hrvatska iznjedrila samo dvije.

Nisam znala ni za te dvije. Hrvatska ima čudan odnos prema pornografiji. Govoreći pak o filmu i umjetnosti općenito, u posljednjih 25 godina, osim nekih iznimaka, nismo dali velika imena. Danas produkcija porno filmova čak i nije toliko „in“, nego su popularne snimke seksa koje ljudi sami snime i stave na internet. Znam za takve slučajeve u Hrvatskoj, ali sve je to prilično sramežljivo. Jugoslavija je ipak bila erotičnija i otvorenija prema pornografiji, što je posebno vidljivo u filmskoj industriji.

NACIONAL: Nacional je prije godinu dana u suradnji s najpopularnijim porno portalom Pornhub objavio rezultate o navikama Hrvata spram pornografije na internetu i pokazalo se da se ne razlikujemo previše od drugih zemalja i njihovih navika, ali se o tome ne govori. Znači li to da u Hrvatskoj pornografija pripada undergroundu?

Da, potpuno. Bila je to zanimljiva anketa, sjećam se. Vjerujem da postoji mogućnost da se pornografija izvuče iz undergrounda na površinu. No potrebno je vrijeme i time se trebaju baviti osobe koje će znati tematiku približiti ljudima i educirati ih. Nije dovoljno biti samo korisnik pornografije i govoriti o svojim afinitetima, nego ljudima treba prići s prosvjetiteljske strane i osvijestiti ih. Ne treba prići samo ljudima, nego i Crkvi za koju sam sigurna da će se uskoro morati modernizirati i liberalizirati ako ne želi početi gubiti mlade naraštaje. Problem je u tome što u praksi ima sve više pornografije i seksa, a u teoriji se sve više o tome šuti, što mi je nedavno na jednoj kavi potvrdio i kolega Pero Kvesić. Hrvatska je država koja nije hedonistička poput, recimo, Francuske ili Italije. Nedostaje mi hedonizam u Hrvata, prerigidni smo.

NACIONAL: Naveli ste da se Seksotinovo organizira pod ženskom ingerencijom. Smatrate li da će biti lakše seksualno osvijestiti i liberalizirati javnost ako na tome rade žene?

Nadam se i voljela bih da je tako. Mene je u mom projektu podržala kolegica Rosie Kugli koja se u svojem pisanju također često dotiče seksualne tematike, a voljela bih da nam se pridruži još žena. Dosad su se time bavili uglavnom muškarci. Književnici poput Sime Mraovića, Milka Valenta i drugih pisali su o seksu, Goran Tribuson se doticao seksa, Milan Begović je bio prvi pisac u hrvatskoj književnosti koji je slobodnije počeo pisati o tome. Tu su i Boro Radaković, Drago Glamuzina, Zoran Ferić, Pero Kvesić, da ne nabrajam… Mislim da je vrijeme da sad i žene učestalije krenu s tim. Ne mislim da će to učiniti bolje ili lošije od muškaraca, nego jednostavno ih još nismo čuli u svim varijacijama na tu temu. Kada razgovaram s deset godina mlađim djevojkama od sebe, puno su otvorenije. Nije im problem reći da su dan prije gledale pornić i s njima mogu opušteno o tome razgovarati kao i o svemu drugom. Sa svojom generacijom žena baš i nemam tu naviku. Sve u svemu, mislim da su sada žene na redu.

NACIONAL: Međutim, vi ste radeći kao profesorica u školi imali problema zbog svojih tekstova na internetu?

Nije to bilo ništa strašno, ali me kao umjetnika ipak zateklo i silno pogodilo, odnosno rastužilo. Prije nekoliko godina u jednom je tjedniku izašao tekst o meni, a u povodu mog romana „Žena robot“ koji je tada bio objavljen na Facebooku. Profil mi je bio zatvoren pa ga nitko, osim mojih tisuću Facebook prijatelja, nije mogao vidjeti. To mi je bilo važno kako se s tekstom ne bi susretali učenici i njihovi roditelji, bez obzira na to što bi se i jednima i drugima djelo vjerojatno svidjelo.

Nisam imala vremena ikome se opravdavati, željela sam samo predavati bez pritiska jer volim taj posao. I onda mi je ravnateljica škole u kojoj sam radila sugerirala da svoj erotski i pornografski materijal objavljen na internetu uklonim dok sam god na tom radnom mjestu, valjda da njoj i njezinoj školi ne činim neugodnosti. Njoj je „navodni problem“ prijavila jedna profesorica koja njeguje kršćanske vrijednosti, ali u isto vrijeme vrlo nekvalitetno odrađuje nastavu i na meti je konstantnih inspekcija koje joj šalju roditelji i kolege nastavnici. Kako bih sve zadovoljila, uklonila sam materijal s interneta, zajedno s tekstom iz tjednika. Uskoro će knjiga biti objavljena u papirnatom izdanju, a ja sam ljetos iz školstva prešla u digitalni marketing. Stvar je u tome da u bavljenju seksualnošću ne želim proklamirati sebe, nego želim okupljati istomišljenike koji su skloni konstruktivnom dijalogu kako bi seksualnost postala normalna i poželjna tema u društvu. Voljela bih da je zdravstveni odgoj ušao u škole, ali polažem nade u Jokićev skorašnji kurikulum.

NACIONAL: Ako Ladislav Iličić postane ministar, kao što se najavljuje, teško da možemo očekivati da će nova vlada uvesti zdravstveni odgoj u škole.

Reforma školstva ne radi se pod ingerencijom ijedne političke frakcije i ona bi trebala biti djelomično sprovedena već nagodinu. No još uvijek mi nije poznato u kojoj su mjeri u reformi zastupljeni zdravstveni i građanski odgoj koji su vrlo važni za razvoj mladih ljudi i stvaranje civilnog društva. Sklona sam lijevim liberalnim vrijednostima, ali svjedoci smo da posljednjih godinu dana i ljevica i desnica u Hrvatskoj kroče prema centru.

NACIONAL: Zanimljivo je da vi želite dati šansu i Crkvi, iako se to čini utopističkim.

Naše crkvene vlasti trebaju se povesti za papom Franjom koji je u posljednjih godinu dana izjavio da se homoseksualci nemaju razloga osjećati izdvojenima, a ispričao se i zbog crkvene pedofilije u prošlosti, što ni jedan papa do sada nije učinio. Crkva u razvijenim europskim zemljama ne gura prste tamo gdje joj nije mjesto. Proklamira duhovne vrijednosti i ne upliće se u političke. Takav model trebala bi pomalo usvajati i hrvatska Crkva. Postoje pomaci na bolje, ali još uvijek kasnimo desetak godina za modernim svijetom. Agnostik sam, ali tu smo da u sinergiji pomažemo jedni drugima. Iako me neki doživljavaju idealistom, optimistom i utopistom, smatram se realistom koji sâm sebe konstantno izaziva i vjeruje u zajednički rast čovječanstva, prije svega polazeći od sebe.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
Dean Sinovčić već 20 godina obilazi najveće svjetske filmske festivale, intervjuira filmske zvijezde, a kad ne gleda filmove prati sport o čemu također piše.