SLOVAČKA SLIKARICA SA ZAGREBAČKOM ADRESOM LYDIA PATAFTA organizirala je izložbu hrvatskih slikara u Bratislavi. Priprema i samostalnu izložbu u zagrebačkoj galeriji Laval Nugent, a potom samostalnu izložbu u Beču 2016.

Slovačka slikarica s dugogodišnjom zagrebačkom adresom Lydia Patafta upravo je organizirala izložbu hrvatskih slikara u Bratislavi na kojoj će, uz njezine slike, u reprezentativnoj gradskoj galeriji biti predstavljeni slikari Tomislav Buntak, Gordana Bakić, Danko Friščić i fotograf Mio Vesović. Iako danas pripada hrvatskom slikarskom krugu, Lydia Patafta završila je Srednju školu za primijenjenu umjetnost u Bratislavi, odjel grafike, te diplomirala u klasi profesora Rona Arada na Sveučilištu za primijenjenu umjetnost u Beču. Nakon završetka studija 1998. preselila se u Zagreb i sa suprugom arhitektom osnovala Veronica dizajn studio.

Nakon izložbe u Bratislavi, Lydia Patafta u listopadu priprema samostalnu izložbu u zagrebačkoj galeriji Laval Nugent, u kojoj će izlagati crteže i manje formate slika, a zatim joj predstoje velike pripreme za samostalnu izložbu u Beču, u proljeće 2016. U međuvremenu će u studenom organizirati 3. Dane slovačke kulture u Zagrebu, koji će se ove godine održati u prostorima Matice hrvatske, kinu Grič te na Filozofskom fakultetu. Za Nacional je pojasnila zašto smatra da treba pomoći i drugim kolegama umjetnicima u međunarodnoj afirmaciji, zašto ne pati od profesionalne ljubomore te koje su razlike između hrvatske i slovačke umjetničke, ali i galerijske scene i tržišta umjetnina.

“Rođena sam za ‘multitasking’ i ne osjećam se dobro u izolaciji slikarskog ateljea. Imam dosta kontakata na slovačkoj umjetničkoj sceni i ovu izložbu dogovorili smo u jednoj od najljepših galerija u Bratislavi, u Galeriji Umelka, koja se nalazi u blizini Dunava, u samom centru grada. Surađivala sam s Feđom Gavrilovićem, kustosom ove izložbe, i zaključili smo da bi bilo lijepo prezentirati dio recentnog hrvatskog slikarstva u Bratislavi, s obzirom na to da radim kao članica i tajnica udruge Os, koju sam osnovala s prijateljicom Tugom Tarle, diplomatkinjom koja je radila u hrvatskom veleposlanstvu u Bratislavi. Tugu Tarle upoznala sam na svojoj samostalnoj izložbi u Bratislavi, a 2013. osnovale smo udrugu koja promovira hrvatski kulturni identitet. U sklopu 3. Dana slovačke kulture dovest ćemo 14 slovačkih umjetnika u Zagreb, finaliste Bijenala suvremene umjetnosti u Bratislavi i dvije slovačke kustosice. Prikazat ćemo i nagrađivane suvremene slovačke filmove, a na Filozofskom fakultetu prezentirat ćemo našu književnost. Jako me veseli organizacija takvih događaja i smatram da treba raditi na razmjeni kontakata, tako da zaista funkcioniram kao most između dviju država”, tumači Lydia Patafta.

Slaže se s tvrdnjom da vrlo često takve suradnje i razmjene brže i adekvatnije funkcioniraju preko privatnih veza i poznanstava, nego preko službenih protokolarnih kanala i institucija. “Primijetila sam u nekoliko slučajeva da sve zapravo tako funkcionira. Uvijek postoji neka interna mreža, a ako tako možemo pridonijeti boljoj kulturnoj razmjeni između zemalja, zašto ne bismo radili na tomu da se te mreže šire same od sebe? Tu su institucije više-manje bonus kojemu se veselimo ako pomognu financijski ili se na otvorenju pojave njihovi predstavnici, ali glavni dio posla odrađuje se preko privatnih poznanstava i dogovara usmeno. Zašto ne bih onda bila poveznica između hrvatskih i slovačkih slikara?” pojašnjava slikarica, bez obzira na to što umjetnička scena u istočnoj Europi danas postaje sve zanimljivija zapadnim kustosima i kolekcionarima. Ona smatra da Europa ima iznimno kvalitetne i autentične umjetnike koji nisu do sada imali priliku izlagati izvan svojih granica. “Ja tomu već dugo svjedočim, idem po izložbama i sajmovima umjetnosti i vidim da se nemamo čega sramiti. Mnogi europski umjetnici imaju jedinu prednost što iza njih stoji jaki promidžbeni aparat i znaju se prodati na tržištu, imaju kapital koji je uložen u njih. Naučeni su da budu samouvjereni, a i galerijsko-kolekcionarski sustav ih podržava. Umjetnici iz istočne Europe imaju veliki naboj i energiju koju ulažu u stvaranje, manje se troše na verbalne prezentacije, ali nipošto ne kaskamo za zapadnom umjetničkom scenom. Samo smo bili iza ‘zavjese’, što je utjecalo i na mentalitet i ponašanje prema javnosti”, smatra Lydia Patafta.

ističe značaj toga što je današnja srednja generacija osjetila “čeličnu čizmu” komunizma i svjedočila tranzicijskom periodu, sa svim obilježjima nove revolucije i prevrata na svim razinama društva. “Mi smo bili direktni svjedoci povijesti i to je za umjetničku inspiraciju, ali i naše sazrijevanje, bilo jako važno. Sva ta iskustva ugrađena su kroz slikarstvo. Zato i moj opus nije uvijek veseo, površan ili dopadljiv, bavim se složenim emotivnim i mentalnim procesima generacije koju je nakon oskudice zahvatilo potrošačko, odnosno, konzumerističko društvo i obilje. Smatram da smo obogaćeni time što smo prošli kroz takvo odrastanje jer je bilo turbulentno. Kod nas u Slovačkoj pad komunizma bio je još žešći nego kod vas, iako ste ratovali. Otvorio nam se novi svijet kad su pale granice jer nismo uopće mogli putovati izvan države. Nosimo tu baštinu u sebi; ljudi su razvijali svoj unutarnji svijet da bi uopće preživjeli u tim uvjetima, ne samo egzistencijalno, nego i mentalno”, tumači slikarica koja je prvi put s osamnaest godina došla u Beč 1990. na studij. “Tada sam prvi put popila dobar, pravi sok, jer su u Slovačkoj postojali samo ruski proizvodi koji su bili grozni. Mislim da zato danas više poštujem neke stvari koje su drugima, na zapadu, sasvim obične i normalne. To je sve bonus koji istočni umjetnici nose u sebi”, smatra Lydia Patafta.

Kada uspoređuje Bratislavu i Zagreb, primjećuje da u Bratislavi postoji puno više privatnih galerija, državne galerije imaju mnogo veće izlagačke prostore i godišnji budžet, a Slovaci su vrlo dobro upućeni u modernu i suvremenu umjetnost. “Bratislava je udaljena od Beča samo pedeset minuta vožnje automobilom i građani često posjećuju velike izložbe svjetskih imena. Više su educirani o umjetnosti, mnogo više od Hrvata putuju po svijetu i Europskoj uniji, dosta Slovaka studira u Londonu, što je čak postao i trend. Vrlo su otvoreni prema umjetničkom svijetu i edukaciji, a tome je pridonio mnogo bolji životni standard. Slovaci su već preko desetak godina u Uniji i to se vidi po kupovnoj moći. Umjetnost je također tako došla u središte interesa. Galerije ne propadaju i ne zatvaraju se kao u Hrvatskoj, a mnoge se industrijske hale ili stari objekti preuređuju u izlagačke prostore”, otkriva Lydia Patafta.

U Zagrebu živi već sedamnaest godina, gotovo isto onoliko koliko je živjela u rodnoj Bratislavi, gdje je bila okružena umjetnošću i književnošću u obiteljskom krugu. Otac joj je književnik i novinar, a suprug njezine sestre jedan je od najpoznatijih slovačkih suvremenih slikara, Marek Ormandik, koji također nije nepoznat hrvatskoj likovnoj javnosti. “Do petnaeste godine mnogo sam pisala, uvijek mi je bila važna priča koja je spojena sa slikom. A Marek je jako poznat i etabliran u Slovačkoj, mogu reći i na europskoj likovnoj sceni. On jako voli Hrvatsku, izlagao je u Zagrebu, Šibeniku, Rijeci, na Rabu, obožava hrvatsko more i vaš mentalitet, a njegova teta – koja je također Slovakinja – udala se na Hvaru i živi na tom otoku. Marek govori i hrvatski te također smatra da se umjetnici različitih zemalja moraju povezivati”, ističe slikarica.

Slikarstvo Lydie Patafte dobro su prihvatili hrvatska likovna kritika i mladi kustosi jer analitički progovara o lošim stranama današnjeg društva te poremećajima koji se preslikavaju na obitelj i međuljudske odnose. “Volim slušati i promatrati ljude i funkcioniram kao promatrač društva i svijeta oko sebe. Sve pohranjujem u vizualnu memoriju, a one slike i teme koje mi se češće pojavljuju, želim slikarski prezentirati. Ne volim klasične slikarske teme, volim inserte iz filmova, a već nekoliko godina okupira me tema terapije, odnosno, mentalne higijene i čišćenja, povratka u duhovnu sferu, suočavanja s problemima. Poanta je u tome da čovjek mora raditi na sebi i rješavati svoje probleme, a ja to prebacujem u likovnost”, tumači Lydia Patafta.

Njezine slike promatrača ne ostavljaju ravnodušnim i iskaču iz još uvijek postojećeg trenda, po kojemu one moraju mirno upotpunjavati neki javni ili privatni interijer, biti tek dio ambijenta. “Da, imam baš taj osjećaj. Ja ne radim dekore i lijepe male zgodne sličice za dnevni boravak. Uvijek me pitaju zašto radim tako velike slike i tko će to kupiti?! Naprosto imam taj unutarnji osjećaj da se moram izraziti na velikom platnu i veliki formati mi leže. Definitivno se slažem s time da moje slike nisu prikladne za tipične hrvatske stanove. Dosta kolega dijeli moje moj dojam da se Hrvati boje velikih slika i snažnih boja, a velika slika ima moć mijenjati prostor, otvoriti ga, povećati, dati mu potpuno novu dimenziju. Jedna prava slika dovoljna je da poboljša prostor, a ne dvadesetak malih sličica u lijepim okvirima. No to je povezano s edukacijom o umjetnosti. Ljudi moraju promijeniti način razmišljanja. Vjerujem da će se to jednog dana desiti”, zaključila je Lydia Patafta.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.