Ludi tulum u uredu bivšeg predsjednika

Nacionalna groupie

Iz taksija je izašao Milan Bandić. Nitko nije pripadao ovdje više od njega: sud mu je zabranio da radi, a plaća mu je išla i dalje. I sad je, kao i dva bivša predsjednika – Mesić i Josipović – imao i vremena i lovu. Kružio je po gradu tražeći zabavu.

Bližio se kraj moje smjene u saborskom kafiću. Po zapjenjenom sam sudoperu lovio prljave čaše i ispod oka pogledavao Dragu Prgometa koji je za šankom već pet sati pokušavao sastaviti novi provokativni tekst za svoj blog. Svi su drugi bili unutra, na sjednici. Hrvanje s inspiracijom izmorilo je Dragu. Uz tresak je zaklopio laptop i duboko uzdahnuo.

“Mali, oćeš sa mnom u Grškovićevu?“, pitao me, kao kulerski, ali sam mu u glasu čuo molećivi ton. Podsjetio me na mene samoga kad sam pao razred u gimnaziji; dok su moji šulkolege bili na nastavi, ja sam isto tako đonjao za šankom u kafiću preko puta gimnazije i zabrijavao da ću se svojim pisanjem osvetiti profesorima koji su me uništili svojim ubuđalim, čobanskim autoritetom.

Rekao je da ide u ured bivšeg predsjednika. Čuo je da su tamo najbolji after partiji za političare, Mesić je tamo glavni partijaner, on ima pravo doživotno koristiti taj ured i tamo je napravio pravu malu komunu za buntovne političare kojima je dopizdila stranačka stega, puhanje u isti rog s čitavim, poslušnim stadom. Kad tulumi u Grškovićevoj dostignu vrhunac, Mesić kao Veliki Gatsby baca kroz prozor sve što dohvati, čak i ordenje koje je dobio dok je bio predsjednik.

“Ludo. Želim to vidjet. Jel trebamo prije uzet neku cugu?“, pitao sam.

“Ne treba, ima on tamo sve.”

Više pročitajte u novom broju Nacionala

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.