“Audicija“ je autorski projekt redatelja Andrása Urbána koji će se 17. studenog premijerno izvesti u Kazalištu Kerempuh, gdje Urbán radi prvi put. Kakav je osjećaj biti na audiciji i jesmo li svakodnevno dio jedne velike selekcije? Osjećamo li se kao pojedinci odbačeni i nepotrebni?, pitanja su koja postavlja Urbán. Rođen 1970. u vojvođanskoj Senti, Urbán se kritički postavlja prema društvu u kojem živi i tako radi i kazališne predstave. Za Nacional govori o situaciji u Srbiji, odnosu centra i provincije te o planovima Srbije kad je riječ o Europskoj uniji.

NACIONAL: U Kerempuhu radite prvi put, i to režirate autorski projekt „Audicija“, iako ste krenuli od teksta Aleksandra Gallina. Zašto ste odustali od tog teksta i krenuli u nesigurno?

Zato što nas je taj tekst u jednom trenutku prestao zanimati, a i bilo je problema s autorskim pravima. Sama riječ audicija bila mi je fascinantna jer je audicija trenutak kad neki kandidat pokušava biti prihvaćen, a zanimao me i odlazak iz zemlje, iz domovine. Iako neki ljudi odlaze zbog egzistencijalnih problema, ipak je to skup problema koji čovjeka natjeraju da ode. Već se govori da svatko tko je znao ukucati čavao u zid već radi u Londonu, do te mjere je to izraženo na ovim prostorima. Ali nisu samo ti razlozi. Čovjek se ne osjeća sigurno kad je politička situacija u pitanju i ne vidi budućnost. Ne samo da ljudi žele otići, nego ih politički sustav tjera. ‘’Ako ti se ne sviđa, odi u p… materinu!’’ rečenica je koja se stalno čuje. Ta politička arogancija uzima svoj danak kad tad.

NACIONAL: Spominjete lošu političku situaciju koja je pozadina svih ovih problema. Kakva je situacija u Srbiji? Kako se u Srbiji gleda na činjenicu da hrvatski političari sve češće Aleksandra Vučića nazivaju četnikom?

Nikad se ne bavim s političarima poimence, ali mogu reći da nam slijedi isto ono što i u zemljama u okruženju. Jasno je, međutim, i moram to reći otvoreno – Srbija ima vlast rođenu 90-ih, imamo aktivne političare koji su tih godina predstavljali puno ekstremnije stavove, a sad na to sve gledamo u salonskoj europskoj maniri. Ali ovo tko kako govori i o kome, to je zanimljivo jer doslovce nailazite na to da u mozgovima u cijeloj regiji radi isti klik, ista ideologija je u pitanju, samo s druge strane. Ono što je ovdje crno tamo je bijelo i obratno. Stalno imamo neprijatelje kojih se treba bojati. I čim napravimo korak ka boljem životu, odmah se pronađe neki unutarnji problem ili problem sa susjedima, pa se zvecka oružjem, pa će opet netko kupiti tomahawk i dobiti MiG na dar. Trebamo zauzeti stav da nisu Tuđman, Milošević ili Izetbegović krivi, pa netko ih je izabrao. Netko je glasovao za njih. A to stalno zaboravljamo.

NACIONAL: Predstava se bavi i odnosom provincije i centra. Je li Subotica u kojoj živite i vodite kazalište provincija u odnosu na Beograd?

Centar je uvijek uvredljiv i uvijek drži do sebe, rijetko kad može zamisliti da se izvan njega može dogoditi nešto značajno pa čak i radi na tome da do toga ne dođe. Kad govorimo o Vojvodini, tužno je zbog odlaska ljudi. O tome se ne govori, a ni u Hrvatskoj se o tome baš ne priča. Ako taj problem služi samo kao instrument protiv neke vlasti, onda ništa ne činimo. Nije veselo u Subotici kad je to u pitanju. Beograd je veliko gradilište, ali nitko ne brine zato što drugi gradovi u Srbiji to nisu.

NACIONAL: Često kažete da je Vojvodina daleko od onoga što ljudi očekuju jer ju promatraju iz vizure bivše Jugoslavije, u kojoj je bila razvijena. Kakva je danas situacija?

Dugo već nije razvijena i najbolnije je to što od 1989. cijela ta priča o autonomiji pada u provaliju. To nerado kažem, ali ne vidim da postoji vojvođanski identitet koji je, na kraju krajeva, posljednji geografski teritorij kao ostatak jugoslavenske multikulturalnosti. Sastav stanovništva se promijenio, a s obzirom na to da je Vojvodina oduvijek predstavljala autonomašku priču, to se centralnoj vlasti u Srbiji ne sviđa.

NACIONAL: Kad govorimo o autonomiji, kakva je situacija s Kosovom? Kosovo je u poziciji da je priznanje dobilo zbog američke potpore, kako na to gleda Srbija? Mogu li se pomiriti s time ili su odnosi još uvijek zaoštreni?

Ovako vam to mogu najbolje dočarati: kad prelazite granicu, odnosno administrativnu liniju Srbije prema Kosovu, prestanu raditi sve srpske mobilne mreže, ne možete se nikako priključiti na roaming. I u Srbiji je ista situacija kad dođete iz Kosova. Ako idete putevima kojim jedva možete hodati a kamoli voziti, onda se zamislite i nad tim i pitate se misli li se na neki razvitak i spajanje dvaju prostora. U Beogradu se ne zna što se događa u Prištini i obratno, nema komunikacije. Nikome nije u interesu da postoji komunikacija, bilo kakva.

NACIONAL: Novi Sad će 2021. biti Europska prijestolnica kulture, koliko je taj pojam Europe blizak Srbiji? Često se može čuti da je ‘’zatočena’’ između europskog i ruskog utjecaja, a nedavno su čelnici dobili američku packu da se ne može sjediti na dvije stolice.

U Srbiji postoji jedna snaga koja svoju budućnost vidi u Europi. Neki od nas, uključujući i mene, u Srbiji smo ostali upravo zbog toga što se nadamo da ćemo uskoro ući u EU. Dosad smo tu Europu doživljavali kao utopijski prostor, ali sad se slika Europe mijenja pa se s tim spina. Neki govore da Europa nema alternative, a svi se kur.. u Bruxellesu i uvijek se ispod stola podržava nacionalistički koncept koji nam uvijek može poslužiti da se drugačije artikuliramo. Osobno ne znam koja bi Srbiji alternativa bila osim Europe.

Kad se govori o vezi Srbije i Rusije, tu je više riječ o emocijama i folkloru. Ali nitko ne vidi stvarni utjecaj Rusije u pomoći. Uglavnom se vidi ideologija, ističe se Rusija kao bratska zemlja, ali redovito više pomoći, primjerice, dolazi iz zemalja zapadne Europe. Sve se politizira na ovom jeb… Balkanu. Dok se jedni ograđuju od tog mentaliteta, drugi ga s ponosom ističu, a zapravo je istina da svi volimo prostor gdje ništa nije regulirano, gdje je sivo. Volimo tu sivu zonu života i rasporeda sredstava i to kumstvo, rodijački način poslovanja zovemo slobodom i čak se pozivamo na neki europski način razmišljanja, što je problematično.

NACIONAL: Spomenuli ste nacionalizam. Što mislite o rečenici episkopa Irineja koji je nedavno rekao ‘’gdje su Srbi, tu je Srbija’’?

SPC-u mislim to da je jedan od faktora koji se rado upliće u sve, od političkog života i kulture do raspodjele novca. Džaba mi govorimo o slobodi jer mi točno znamo da će oni odrediti ono što mogu odrediti. Ne možemo se stalno, kao što je to slučaj, pozivati na to da to nije crkva ni religija, nego deset budala koje tako pričaju. Upravo tih deset budala kroji sudbinu društva i tih deset budala glasnogovornici su jednog dijela društva. Čelnici crkve zaista bi morali imati odgovornost za ono što kažu jer imaju moć. To nije samo njihov osobni stav kad se izrekne javno, pa bi morali biti pažljiviji.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture