Svježe objavljena svjedočenja Martine Dalić sugeriraju njenu jaku zainteresiranost da se bivši vlasnik Ivica Todorić ne dogovori sa svojim vjerovnicima. Lagao je i Zdravko Marić. Ministar financija, prodajući fake o vlastitom izuzimanju iz cijelog slučaja, zatajio je fakte koji ga demantiraju. Muljao je vrlo vjerojatno i aktualni ministar unutarnjih poslova Božinović

Ako me smijene, srušit će se burze i svi će biti vrlo siromašni, rekao je Donald Trump suočen s malverzacijama najbližih suradnika u predizbornoj kampanji te novim indicijama o utjecaju Rusije na američke predsjedničke izbore. Opasnosti pokretanja impeachmenta američki se predsjednik suprotstavlja, s jedne strane, izmišljanjem katastrofa koje će se navodno u slučaju njegova opoziva sručiti na SAD, a s druge strane taktikom usta-moja-hvalite-me, tvrdeći da mu po rezultatima nijedan prethodnik u Bijeloj kući nije ravan. “Dajem si 5+… ekonomija je najbolja u povijesti”, reda zasluge, priznajući samo jedno jedino slabo mjesto: „Jedina stvar koja mi loše ide je činjenica da me mediji ne pokrivaju pošteno”, požalio se.

AGROKOR NIJE ZAVRŠENA PRIČA

Nekako istodobno i Andrej Plenković konstatira da su mu novinari jedini problem. Sve je ostalo navodno bajno. Suočen s novim krugom otkrića o prirodi intervencije svoje vlade u slučaju Agrokor, otkrića koja impliciraju da nije govorio istinu, hrvatski premijer odgovara da bi mu građani morali biti zahvalni za sve što je učinio, ali mu, Tuđmanovim rječnikom, medijski smutljivci onemogućavaju relaks na lovorikama. Novinare optužuje da se postavljajući legitimna pitanja o Pinokio ponašanju njegova kabineta, stavljaju u funkciju nekih, po njemu, klauna strančica: „Morate znati da zastupate interese nekih političkih stranaka.” Premijer očito preferira novinare koji ga ne muče neugodnim pitanjima, što upućuje na dubinsko neshvaćanje ili neprihvaćanje uloge medija u demokratskoj državi i društvu. Agrokor je, reći će, „završena priča”, za čije recikliranje on nema vremena. Još gore, njeno reaktualiziranje novim podacima koji cure u javnost proglasio je dijelom politički orkestrirane zavjere širih razmjera. Nije, tvrdi, slučajno da je svjedočenje Martine Dalić u USKOK-u objavljeno „na prvi radni dan Vlade nakon ljetnih odmora, u krizi Uljanika i krizi oko ministra Kujundžića… ” Plenkovićeva reakcija na novi zaplet oko slučaja Agrokor ne pokazuje samo veliku nervozu, nego i neke vrlo problematične tendencije njegove vlasti.

Svjedočenje bivše potpredsjednice Vlade Martine Dalić – do kojeg je došla N1 televizija – otkriva da je vrh aktualne vlasti jako sklon lažima. Odnosno da su u Banskim dvorima, kako bi to Dalija Orešković rekla, „bjesomučno govorili neistine”, i to ne samo javnosti, nego su lažna očitovanja plasirali i drugim tijelima države. Kompletno je čvrsto jezgro Vlade, počevši od glave, sudjelovalo u zamračivanju istine. Pokazuje se da je premijer znao mnogo više nego što je dosad priznavao. Pred Saborom je prešutio neke bitne detalje cijele priče. Bio je uključen u kompletan tijek formiranja i funkcioniranja sada već zloglasne skupine Borg, faktički privatne interesne grupe koja je po Agrokoru ordinirala u privatnom interesu. Da je Martina Dalić, premijerova ovlaštenica za navodno spašavanje posrnule firme, skrivala i izvrtala činjenice, da ni pred saborskim povjerenstvom nije govorila istinu, to nije iznenađenje. Iznenađenje može biti nešto drugo. Svježe objavljena svjedočenja sugeriraju njenu jaku zainteresiranost da se bivši vlasnik Ivica Todorić ne dogovori sa svojim vjerovnicima. Lagao je i Zdravko Marić. Ministar financija, prodajući fake o vlastitom izuzimanju iz cijelog slučaja, zatajio je fakte koji ga demantiraju. Muljao je vrlo vjerojatno i aktualni ministar unutarnjih poslova Božinović, koji je u kritičnom vremenu obnašao ulogu šefa premijerova ureda.

PREMIJEROV PREZIR PREMA JAVNOSTI

Ne samo da su lagali, nego su u više navrata prekoračili ovlasti i zloupotrijebili vlast kako bi instrumentalizirali druge, neovisne institucije. Potpredsjednica Dalić, kako se sama pohvalila, dogovorila je s direktorom Fine da joj dostavlja povjerljive informacije o poslovanju Agrokora. Od tajne službe SOA-e neovlašteno je tražila provjeru nekih osoba. Također je, prema vlastitim riječima, osobno u nekim medijima zaustavila objavljivanje nekih joj nepoželjnih činjenica. Novopublicirana svjedočenja neminovno otvaraju i pitanje funkcioniranja Državnog odvjetništva i njegova ekspresnog odbacivanja kaznene prijave protiv trojca Plenković, Dalić i Zdravko Marić u slučaju Hotmail. Umjesto da se ogradi od možebitne zloporabe vlasti i udara na pravni poredak, umjesto da najavi otvaranje istrage o navodnom pritisku svojih suradnika na druge grane vlasti i državne institucije, poput DORH-a ili Fine, premijer se arogantno odbija inkomodirati uznemirujućim podacima koji su isplivali u javnost. Umjesto da se ispriča medijima jer je njegova bivša desna ruka, potpredsjednica Vlade, tražila cenzuru, bacajući pod noge medijske slobode, Andrej Plenković napada novinare, kao da su mu njihova pitanja sasvim nepotrebna gnjavaža.

Što govori premijerova reakcija? Govori, prvo, o potpunom neuvažavanju, zapravo preziru prema javnosti. Plenković očito ne smatra da ima neke obaveze prema javnosti. Ne osjeća se – vidimo – obaveznim govoriti istinu. Ne osjeća potrebnim razjasniti svoje postupke ni kad je evidentno uhvaćen u laži. Ne smatra se dužnim pružiti objašnjenja ni odgovore. Ne vidi da je morao izaći pred kamere i naciji ponuditi neku suvislu interpretaciju svoga skandaloznog ponašanja.

Drugo, optuživanje novinara da su u službi opozicije otkriva da premijer politiku shvaća isključivo kao prostor nadmetanja političkih stranaka, borbe između vladajućeg i opozicijskog bloka. Potpuno mu nedostaje relacija prema građanima. Novinari su dužni postavljati pitanja i čačkati po svim intrigantnim temama ne radi interesa ove ili one stranke, nego radi interesa javnosti. Kad premijeru postavljaju pitanja koja ga jako gnjave i ljute, ne čine to zato što bi možda radili za konkurenciju, nego zato što rade svoj posao služenja javnosti.

Treće, svojom reakcijom premijer pokazuje neugodan osobni karakter, ali i zabrinjavajući karakter svoje vlasti. Na pitanje što se dogodilo s čovjekom koji je prije dvije godine dočekan s nadom da će nakon političkih hahara povesti Hrvatsku u normalizaciju, jedna istaknuta političarka, koja jako dobro poznaje Andreja Plenkovića, odgovara: „Ništa se nije dogodilo. On je oduvijek bio kalkulant i lažni demokrat. Samo je to sada postalo vidljivo široj javnosti.” A visokopozicionirani član HDZ-a nakon Plenkovićeva reaktiviranja korupcijskim aferama opterećenog Kalmete, vidljivo razočarano dijagnosticira: „Nema mu spasa. Takvu spremnost za kalkulantsko ponašanje još ni jedan predsjednik HDZ-a nije pokazao.”

Žalosno držanje Andreja Plenkovića u slučaju Agrokor – formiranje i funkcioniranje skupine Borg, koja je kolaps jedne firme iskoristila kao priliku za brzu i masnu zaradu, ali još više premijerovo prikrivanje istine, varanje i Sabora i javnosti – nije tek usamljeni incident koji se, možda, dogodio spletom nekih čudnih, izvanrednih okolnosti. Neugodna gvalja koja je iz USKOK-ovih ladica izronila u javnost zakoniti je rezultat njegova načina vladanja i njegovih sve izraženijih autokratskih sklonosti. Profesor Ivo Bićanić analizirajući ovih dana recentne postupke vlasti u najavljenoj godini reformi, konstatira da, suprotno općem uvjerenju, Vlada zaista provodi ozbiljne i duboke reforme, ali ne onakve kakve je obećavala i kakve se očekuju, nego upravo suprotne, one koje zemlju vode unatrag, u državni kapitalizam. Između ostalog dokazuje to i nedavnom presedanskom sudskom zabranom štrajka u Croatia Airlinesu, koja je u hrvatskoj javnosti prilično tiho prošla.

ŠAKA JADA UMJESTO VJERODOSTOJNOSTI

Dok je najveći europski niskobudžetni zračni prijevoznik Ryanair usred ljeta proveo najveći štrajk u povijesti te kompanije, otkazujući oko 400 letova, Hrvatska je svojim pilotima i drugom zrakoplovnom osoblju zabranila obustavu rada, sudskom odlukom propisujući da ne smiju štrajkati ako to nekome šteti. Premda je teško zamisliti uspješnost štrajka koji nikome ne bi štetio. Bićanić zaključuje da se odlukom suda, koja je donesena prema pismu-naputku ministra Olega Butkovića, eklatantnom primjeru pritiska na neovisnost sudstva, značajno uvjetuje u svim civiliziranim zemljama neupitno pravo na štrajk, što „ruši temelje modernog kapitalističkog gospodarstva”. Jesmo li podcijenili premijerovu volju za moć, retorički u svojoj analizi, satu anatomije funkcioniranja Plenkovićeve vlasti, pita profesor ekonomije, upozoravajući na centralizaciju moći u premijerovim rukama te njegovo „zarobljavanje države”, odnosno ovladavanje institucijama koje bi morale funkcionirati autonomno.

Otkriće da je premijer s ključnim suradnicima lagao javnosti, prvorazredna je politička tema u svakoj ozbiljnijoj demokratskoj državi. Osim, izgleda, u Hrvatskoj. Mnogo masivnije države tresle su se kad bi se našle u sličnoj situaciji i mnogo su važniji političari bili na teškoj kušnji i visili na tankom koncu. Hrvatska se – što je vjerojatno najporaznije – navikla na laganje. Plenkovićevo zaobilaženje istine nije zatreslo državu niti se nacija digla na noge. Mediji – vjerojatno isti oni koje je Martina Dalić svojedobno zauzdala – sramotu uglavnom minoriziraju. Premda je smjena ili povlačenje s funkcije u ovakvim situacijama pitanje elementarne političke higijene. Premijer Plenković morao bi ponuditi ostavku, ali on to neće učiniti, cijelom se aferom uopće ne želi zamarati, kao da ne postoji. Njegova VJERODOSTOJNOST pretvorila se u šaku jada. Od lažljivih političara strašnije je samo pristajanje javnosti na takvo stanje stvari. Hrvatska se, izgleda, pomirila s tim da joj političari lažu u lice i još to prikazuju kao nacionalni interes.

Komentiraj