Kalmetin comeback jasnije od bilo koje deklaracije govori o premijerovom odnosu prema kriminalu i pravnoj državi. Jako je vjerodostojno kad istodobno s takvim akvizicijama kao jedan od prioriteta tek započetog hrvatskog predsjedanja Vijećem Europe istakne borbu protiv korupcije. Ruga li se Andrej Plenković hrvatskoj državi?

Oluja” je prije svega bila jedna ogromna, katarzična kolektivna emocija. A nipošto samo vojna operacija. Kada je u prvim danima kolovoza 1995. Hrvatska vojska slomila srpsku pobunu i okupirani teritorij vratila u krilo Hrvatske, sva je zemlja eksplodirala srećom. Opstanak hrvatske države više se nije činio ugroženim i nesigurnim. Hrvatska zastava u Kninu, dotad prijestolnici balvana, označila je kraj rata.

Gotovo četvrt stoljeća kasnije Hrvatska je ponovno uronjena u snagu velikih emocija. Ali su one danas, posve razumljivo, drugačijeg karaktera. Premda nemaju sudbinski značaj, ali veliki uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije bacio je cijelu zemlju u silnu radost, a smrt pjevača, princa srca, u more tuge. U sva tri slučaja, u osloboditeljskoj “Oluji” nekada, a danas u oluji sportskog slavlja i oluji žalovanja i suza, Hrvatska se čini većom i boljom od sebe same. Ljekoviti optimizam i odjednom probuđeno samopouzdanje, rezultat nogometnih uspjeha, okupali su naciju, pa se ni juriš na nebo više ne čini nemogućim. Masovna zahvalnost kojom je na dosad neviđen, dirljiv način ispraćen jedan umjetnik pokazuje da je narod, svemu unatoč, sposoban za plemenite osjećaje. Nije ovdje riječ o zajedništvu, barem ne onakvom kakvo iz politike verbalno zazivaju, a praktično opstruiraju. Riječ je o dosad rijetko viđenom trenutku u kojem Hrvatska, ogrijana emocijama, izlazi iz rovova i često nametnutih, neproduktivnih sukoba, odjednom otkrivajući da je više toga spaja nego što je dijeli. A i ono što je razlikuje i dijeli ne mora biti razlog za potezanje oružja.

Što je u međuvremenu ostalo od “Oluje”? Ostala je činjenica da je Hrvatska posve legitimno skršila unutarnju pobunu, orkestriranu i sponzoriranu izvana, iz Beograda, onog službenog, ali i onog koji je cvijećem ispraćao tenkove. Oslobađanje Hrvatske imalo je šire konzekvence. Omogućilo je završavanje rata i u susjednoj Bosni i Hercegovini. Velikosrpska je politika doživjela povijesni poraz, pa će na koncu Slobodan Milošević kao balkanski krvnik skončati u Haagu. Nažalost, okončanje rata nije se pretvorilo u građenje mira. Jer mir nije samo odsustvo rata, on je mnogo više. Kao da od “Oluje” nisu prošle pune 23 godine, slavlje u Hrvatskoj početkom svakog kolovoza, ali mnogo više komemoriranje žrtava u Srbiji zaoštrava odnose između dvije države i obnavlja atmosferu rata. Optužbe Aleksandra Vučića koji je “Oluju” našao uspoređivati s Hitlerovim holokaustom zaista prelaze sve granice. Svojom huškačkom retorikom predsjednik Srbije vraća svoju zemlju u devedesete. Bez obzira što prekomjernim granatiranjem Hrvatske vrlo vjerojatno pokušava kamuflirati povijesne gubitke na Kosovu.

Premda s tim nepodnošljivo uvredljivim lupetanjem neusporedivo, ali i Hrvatska svojim trijumfalističkim, ni u primisli samokritičkim diviniziranjem “Oluje” također ostaje u sferi ratnog ozračja. Proslava se ove godine, kao nikada dosad, jako militarizirala. Državni vrh uključivanje izraelskih aviona predstavlja kao svoju veliku pobjedu, pumpajući javnost pričama o nekakvom strateškom partnerstvu s Amerikom i Izraelom. Argumente za tvrdnju o strateškom partnerstvu nismo vidjeli. Ali i golim se okom vidi da je zapravo riječ o banalnoj trgovini. Hrvatska je odlučila da će od Izraela kupiti stare vojne avione, za što će iskrcati brdo milijuna, pa prodavač časti preletom preko slavlja u Kninu. Sitnica s obzirom na cijenu i očekivanu zaradu! Ali državni su se poglavari Hrvatske raspametili od sreće, pa je premijer i osobno dočekao izraelske avione kad su sletjeli u Zagreb. Kao da ih je Benjamin Netanyahu vlastitom rukom dovezao. Plenković očito prihvaća logiku ministra obrane Damira Krstičevića, koji sav uzdrhtao u borbenoj ognjici sam sebe stilizira kao ministra rata. U Kninu je slaveći “Oluju” izjavio kako je Domovinski rat nešto najbolje što nam se dogodilo. Možda je rat nešto najbolje što se njemu osobno dogodilo, ali s obzirom na žrtve, masovna stradanja, grobove i razaranja, ministrova lauda u slavu rata potpuno je iracionalna i šokantna.

SVIJEĆE ZA ŽRTVE U VARIVODAMA

Umjesto borbenih aviona iz Izraela, Hrvatskoj bi bilo mnogo korisnije da je državni vrh u obilježavanje “Oluje” uključio predstavnike ratnim događanjima desetkovane srpske zajednice. Za njih, međutim, u govorima na kninskom trgu nije bilo mjesta. Još manje je bilo mjesta za priznavanje njihovog stradanja. Olako izrečena tvrdnja premijera Plenkovića da na “Oluji” nema nikakve mrlje ne odgovara činjenicama. Odmah nakon oslobađanja Krajine horde pljačkaša opustošile su srpsku imovinu. Dok je vlast u Zagrebu okretala glavu na drugu stranu, nestalo je sve što se moglo odnijeti. Kuće su gorjele, ljudi likvidirani, u tolikom broju da se to nikako ne može smatrati pojedinačnim incidentima. Hrvatski su generali oslobođeni u Haagu, ali je Tribunal istom prilikom konstatirao da su počinjeni brojni zločini, delegirajući Hrvatskoj obavezu da ih procesuira, što sve do danas ostaje mrtvo slovo na papiru.

Hrvatska je bila velika u pobjedi, tvrdi Plenković, ali da bi to bilo točno, državni bi čelnici nakon slavljenja “Oluje” morali naći načina da se poklone i zapale svijeću žrtvama u Varivodama ili nekom drugom mjestu zločina počinjenog nad Srbima. Sve dok u Kninu ne bude volje za komemoriranje srpskih žrtava, koje su – treba li uopće podsjećati – hrvatski državljani, ratnohuškački će Vučić profitirati. Hrvatska to mora napraviti sebe radi, da bi postala normalna država. Nažalost, stvari se kreću u posve suprotnom smjeru. Obilježavanju “Oluje” ove je godine prvi put nazočio i Mirko Norac, svojedobno osuđen za teški ratni zločin. Kaznu je izdržao, danas uživa slobodu kretanja, ali njegovo pojavljivanje u ovakvoj prilici nije moralno neutralno. Pogotovo jer ga neki Plenkovićevi ministri sa svečane govornice počastiše vatrenim pozdravima! Hrvatska se s pravom ljuti kad se na sličan način po Srbiji eksponira Veselin Šljivančanin, koji je zbog zločina u Vukovaru odležao višegodišnju kaznu zatvora.

NOGOMET IM UDARIO U GLAVU

Hrvatska je iznevjerila svoje ratne pobjede jer okončanje rata nikad nije ni pokušala iskoristiti na produktivan način, za građenje države koja će biti vrijedna žrtava koje su za nju položene. Ante Gotovina kaže da su “Olujom” stvorene pretpostavke za mir. Vojnici su svoje odradili. Političari nisu. Za Hrvatsku kao da danas vrijedi ono što su Srbi svojedobno govorili o svojoj lošoj karmi: pobjednici u ratu, gubitnici u miru. Ne bismo se ovdje bavili procjenom osnovanosti tih velikosrpskih jadikovki, ali Hrvatska je sasvim sigurno pobijedila u ratu. U miru su, međutim, pobjednički rezultati izostajali. Ratne pobjede pretvarale su se u mirnodopske poraze. Predsjednica u Kninu tvrdi da Hrvatska igra iznad kategorije takozvane male zemlje. Premijer da država postiže sve bolje rezultate i sve brojnije uspjehe. Izgleda da im je nogomet udario u glavu. Ali od srebra na Mundijalu se ne živi. Država može živjeti od rada, gospodarskog razvoja i ekonomskih rezultata. A u tom pogledu Hrvatska igra u kategoriji koja je daleko ispod njenih mogućnosti. Od BDP-a do životnog standarda. Cvjeta samo iseljavanje ljudi.

Politika nije iskoristila šansu koju je okončanjem rata dobila – da gradi Hrvatsku kao modernu i za život ljudi poželjnu zemlju. Izgleda da se u tom pogledu i dalje ništa ne mijenja. Godine cure, vlasti se smjenjuju, propuštene prilike gomilaju. Premijer se baš ovih dana hvali kako je u dvije godine svoga mandata za pedeset posto povećao veteranski proračun, nekoliko puta ponavljajući da sredstava ima. Istodobno za povećanje najnižih plaća para nema. Vlada je upravo izignorirala prijedlog svojih koalicijskih partnera da se radnici s primanjima do 5000 kuna oslobode plaćanja dijela doprinosa, kako bi im se crkavica barem malo mogla podebljati. Premijer Plenković cinično i blefirajući tvrdi kako su u njegovom fokusu najslabije plaćeni, pa će – kako bi im pomogao – smanjiti PDV na hranu. Ali od te promjene neće profitirati samo sirotinja, nego svi koji kupuju meso, bogati vjerojatno više od onih koji moraju štedjeti i na jelu. Povrh toga, za dvadesetak tisuća najbolje plaćenih poreznim će se preslagivanjem značajno, u tisućama kuna, povećati plaće. Naravno, premijer se nalazi u krugu onih koje će takva fiskalna sreća pomilovati. Rast osobnih dohodaka svakako je dobrodošao, ako ne ostavlja gorak okus nepravednosti. Na sličan način o karakteru Plenkovićeve države govori povratak Božidara Kalmete u vrh HDZ-a, na mjesto jednoga od tri pomoćnika glavnog tajnika stranke. Čovjek je opterećen s dvije prilično ozbiljne optužnice, ali predsjednik Sabora Gordan Jandroković tu činjenicu relativizira izjavljujući da protiv odabranika, ubuduće njegove desne ruke, nema nijedne presude. Tako vlastitu, mnogo puta spominjanu vjerodostojnost, Andrej Plenković demonstrira kompletirajući listu svojih suradnika i koalicijskih partnera DORH-ovim klijentima. Moje su ruke čiste, stalno tvrdi. Možda, ali pod krilom mu rastu i takvi za koje se to evidentno ne može reći. Očito ga takvi suspektni i kompromitirani tipovi uopće ne žuljaju. Kalmetin comeback jasnije od bilo koje deklaracije govori o premijerovom odnosu prema kriminalu i pravnoj državi. Jako je vjerodostojno kad istodobno s takvim akvizicijama kao jedan od prioriteta tek započetog hrvatskog predsjedanja Vijećem Europe istakne borbu protiv korupcije. Ruga li se Andrej Plenković hrvatskoj državi? Logično je očekivati da slijedi pozivnica Ivi Sanaderu. Ni on nema još nijednu presudu i također može biti koristan u upravljanju HDZ-om i državom. Čini se da u Hrvatskoj zgađenost političkom klasom i dalje ostaje najraširenija kolektivna emocija.

Komentiraj