Aktualna vlada utrla je put kojim je Hrvatska odšetala tamo gdje od rata još nije bila. Ponovo je potonula do toga da se javna televizija postrojava prema instrukcijama ustašolikih udruga, a usred Zagreba javno se predstavlja knjiga kojom se praktički divinizira Maksa Luburića. To Jandroković naziva odgovornim rješavanjem naslijeđenih problema?

U HDZ-u vole tvrditi da su oni cvijet nacije, nekakva super stranka, jedina sposobna upravljati Hrvatskom. Sami sebe vide kao političku avangardu, navika vjerojatno naslijeđena od pramajke, nekadašnje Komunističke partije. Premijer Andrej Plenković tako ne prestaje ponavljati da se njegovo jato razlikuje od drugih po tome što su “ozbiljna, konsolidirana stranka koja rješava ključne probleme hrvatskog društva”. Proteklog vikenda, zagovarajući bojkot najavljenog prosvjeda u Vukovaru, stranački veteranski kružok pozvao je da budu “glas razuma i odgovornosti”, tvrdeći da su to – dakle, razum i odgovornost – odlike koje ih “razlikuju od svih drugih političkih stranaka”. Uglavnom, sretna je zemlja koja ih ima!

Za sličnom retorikom samoudivljenja posegnuo je i Gordan Jandroković. Kad je nedavno zakukao da izvjesne “političke snage i neki tipovi” HDZ-u nameću prebrojavanje “jesmo li mi dovoljno Hrvati i katolici”, što je običaj koji je baš njegova partija izmislila i prakticirala, predsjednik višestranačkog Sabora ustvrdio je da je “HDZ jedina ozbiljna stranka u Hrvatskoj koja se ozbiljno može nositi s izazovima vremena, jedina kapacitirana za rješavanje naslijeđenih problema, od Agrokora i Ine do brodogradilišta”.

TAJNE SLUŽBE U OBRAČUNIMA

Dobro, narodna mudrost veli da svaki Cigo svoga konja hvali. Istina je također da HDZ-ova konkurencija trenutno ne izgleda dobro. U usporedbi s raspadajućim SDP-om i ostatkom jako fragmentirane, zapravo razbijene opozicije, možda vladajući HDZ zaista može djelovati kao snažna i organizirana stranka. Ali laude o ozbiljnosti i odgovornosti jako su daleko od istine. Kao i spinovi da je HDZ jedini sposoban voditi Hrvatsku i rješavati probleme. Jer, iskustvo govori da HDZ ne rješava, nego proizvodi probleme. Sve ono što Jandroković nabraja kao negativno naslijeđe, s kojim se oni sada, kao, moraju mučiti, HDZ je naslijedio od HDZ-a. I Agrokor, i Ina, pa i brodogradilišta, sve je to HDZ-ova ostavština. Kao stranka koja je vladala državom od devedesetih, s dvama četverogodišnjim prekidima, HDZ je oblikovao današnju Hrvatsku. Nije stvorio državu, kako se HDZ-ovi šefovi, od Franje Tuđmana do Andreja Plenkovića, vole hvaliti, ali je skrojio suvremenu Hrvatsku koja se, nažalost, pokazuje kao vrlo neuspješna država.

Da HDZ funkcionira kao rasadnik problema, a ne kao njihovo rješenje, dokazuje i najnovija afera iz vladajućeg miljea koja potpuno striptizira umreženost njihove stranačke vrhuške s obavještajnim podzemljem. Sve je tu čvrsto isprepleteno. Formalno drugi čovjek HDZ-a, kojega je Plenković počastio funkcijom potpredsjednika Sabora, u prijateljskoj i kumovskoj vezi – ostale aspekte njihove povezanosti tek treba istražiti – s čovjekom koji piscu lažnih SMS poruka, literaturi koja se pojavljuje u nekim kapitalnim sudskim postupcima, dojavljuje da je provaljen. Dojavljivač je inače na problematičan način, uz braniteljsku mirovinu, zaposlen kao vozač potpredsjednika Vlade, a provaljeni je opet u redovitoj komunikaciji s bivšim šefom HDZ-a i nekim još aktualnim stranačkim glavešinama. Na stranu sada pitanje kako jedan šofer može raspolagati informacijama koje bi morale biti u sferi maksimalne tajnosti, koje bi čak i njegovom kumu Milijanu Brkiću ili nadređenom Tomislavu Tolušiću morale biti nedostupne. Ali nesporno je da slučaj upućuje na veliko srastanje između političke elite i kriminalnih krugova.

Jandroković će to nazvati zloupotrebom sustava. Afera SMS pokazala je, kaže, da postoje ljudi koji zloupotrebljavaju sustav. Ali nije tu riječ o ljudima, pojedincima. Zloupotreba je dio sustava. Nije tek njegovo iščašenje ni izuzetak. Običaj je HDZ-a da obavještajni aparat nakrcava opskurnim tipovima. U službama koje bi trebale čuvati sigurnost države, često angažira sigurnosno problematične likove. Svaki pokušaj čišćenja tih struktura rezultira snaženjem obavještajnog podzemlja, na koje je HDZ oduvijek jako navezan. Čini se da taj kanal i Plenkovićevi odličnici prilično frekventno koriste. HDZ je navikao zloupotrebljavati tajne službe u političkim obračunima. U svojim unutarstranačkim ratovima, u okršajima s opozicijom, nevladinim udrugama, čak i medijima.

VLADARI HDZ-a NE ŽELE OTKRIVANJE ISTINE

Danas će ih čak i šef antisistemskog Živog zida s razlogom prozvati za destrukciju sustava. Upozoravajući na ulogu HDZ-ovih kapitalaca u curenju informacija iz istrage o lažnim SMS-ovima, Ivan Vilibor Sinčić prema vladajućima odapinje ubojitu strelicu: “Ti i takvi prozivaju Živi zid za anarhiju. Što ste učinili od institucija, može vas biti sram, jasno je tko je uveo anarhiju – i u kaznene procese, i u policiju, i na sudove”, zagrmio je. Lako je moguće da raščišćavanje i sada zapne i ostane na pola puta. Ne samo da Andrej Plenković vrlo vjerojatno neće temeljito pomesti naslijeđene slojeve smeća iz HDZ-ovih Augijevih štala, nego bi slučaj mogao iskoristiti samo za pacificiranje svojih unutarstranačkih oponenata. Zavrnut će im ruku, povaditi zube da ne grizu, prešutno prelazeći preko njihovih šporkih veza s obavještajnim Hadom.

Slični procesi mogu se pratiti i kad je riječ o, kako će to Jandroković formulirati, rješavanju naslijeđenih problema Agrokora i Ine. Predsjednik Sabora morao bi se sjetiti da je te probleme proizveo HDZ. Bivšeg HDZ-ova šefa Ivu Sanadera sud tereti za korupcijom motivirano izručenje Ine Mađarima. Jedan od njegovih nasljednika, nesretni Tomislav Karamarko, uhvaćen je u obiteljskoj povezanosti s MOL-ovim interesima. Agrokor je čedo Tuđmanova HDZ-a, koje je svaka sljedeća vlast nastavljala tetošiti. Zato je saborsko povjerenstvo, koje je trebalo rasvijetliti barem neke aspekte nastanka i funkcioniranja Todorićeva imperija, brzopotezno ugašeno. Aktualni vladari HDZ-a očito ne žele otkrivanje istine. Draže im je da neke mračne tajne zauvijek ostanu skrivene od javnosti. Čak je i Plenkovićevo rješavanje Agrokora bilo natopljeno sumnjivim privatnim interesima, što bi vjerojatno moglo govoriti da se vlasti mijenjaju, ali hobotnica živi vječno.

HDZ ne može pobjeći od toga da je svaka velika, sistemska pljačka u Hrvatskoj izvedena u njihovoj režiji. Od privatizacije nadalje. Ni kad je mogao, u ona dva kratka intervala u kojima je vladao državom, SDP ništa nije napravio da to razgrne, još manje inkriminira i sankcionira. Ivica Račan je 2000. došao na vlast na krilima obećanja da će revidirati lopovsku privatizaciju. Na koncu je podvio rep i praktično nedirnutima ostavio HDZ-ove strukture, koje su nakon isteka njegova mandata komotno mogle nastaviti tamo gdje su stale. Slično danas Plenkovićeva družba kreće u restituiranje nekadašnjeg, Sanaderova HDZ-a. Božidar Kalmeta, jedan od simbola koruptivne prakse “bojenja tunela”, opet postaje jedna od HDZ-ovih ključnih ličnosti. Sve je izglednije da će praktična politička rehabilitacija jako, možda i presudno utjecati na tijek sudskih procesa koji se protiv njega vode. Odluka ministra branitelja Medveda da stanom u centru Zagreba počasti prijatelja koji za takav darak nema baš nikakve osnove, strašno podsjeća na HDZ-ovu praksu uzurpacije i otimačine svake poželjne im imovine. Vladajući se danas, baš kao i devedesetih, ponašaju kao da je Hrvatska njihovo privatno vlasništvo. Na skandaloznu i protuzakonitu hajdučiju svog ministra premijer Plenković ne reagira, šaljući tako poruku da pretvaranje Hrvatske u Divlji zapad ne smatra problematičnim.

PRETVARANJE HRVATSKE U DIVLJI ZAPAD

Za razliku od Ive Sanadera koji je HDZ korumpirao materijalno, prljavim parama i crnim fondovima, Andrej Plenković to radi uglavnom politički, hraneći vlastitu stranku tihim usvajanjem prljavih politika i crnih sentimenata. Milorada Pupovca danas gađaju ostacima gableca kao što su ga devedesetih strijeljali hračkanjem. Premijer ustaje u zaštitu svog koalicijskog saveznika i traži preveniranje govora mržnje. Šefica je države iskrenija. U povodu napada na prvog među Srbima uopće se nije oglasila, što je posve u skladu s njenim praktičnim podupiranjem političkog radikaliziranja Hrvatske. Plenkovićevi ministri se odjednom, kao po komandi, izjašnjavaju protiv nasilja, premda je atak na Pupovca samo praktična konzekvenca politike koju prakticiraju.

A ta je politika s jedne strane omeđena premijerovom benevolentnošću prema ustaškim pozdravom zatrovanoj ploči, koja je smještena nadomak Jasenovcu. S druge strane, određuje je odluka ministra Krstičevića da javno pozdravi i kao čovjeka koji “nosi svoj križ” politički beatificira osuđenog ratnog zločinca, koji je jednoj starijoj ženi pogrešne nacionalnosti osobno pucao u glavu. Svejedno, Plenković će za ministrovo iskazivanje počasti ubojici pokazati mnogo razumijevanja, proglašavajući ga “pozdravom suborcu”. S treće strane, ta je politika zacrtana višekratnim povlađivanjem ministra Medveda raznim vrstama ultradesničarenja i ustašluka – od financiranja udruge koja niječe karakter jasenovačke tvornice smrti, preko javnog komemoriranja ukopa vojnika koji su u Drugom svjetskom ratu ratovali na nacističkoj strani do posredovanja kako bi se ratnom zločincu Tomislavu Merčepu omogućilo da svoju kaznu, umjesto u zatvoru, izdržava u komforu običnim hrvatskim smrtnicima uglavnom teško dostupnih toplica.

DESNA MARGINA U MAINSTREAMU

Aktualna vlada utrla je put kojim je Hrvatska odšetala tamo gdje od rata još nije bila. Ponovo je potonula do toga da se javna televizija postrojava prema instrukcijama ustašolikih udruga, a usred Zagreba javno se predstavlja knjiga kojom se praktički divinizira Maksa Luburića, jednog od najstrašnijih ustaških zločinaca. To Gordan Jandroković naziva ozbiljnim suočavanjem s izazovima vremena i odgovornim rješavanjem naslijeđenih problema?

Andrej Plenković svoj premijerski mandat vidi kao bitku za jačanje političkog mainstreama. Barem tako voli tvrditi. Ali u politički mainstream danas su prodrli desna margina i političko podzemlje: paraobavještajni kriminalci, junaci skupine Borg, rehabilitatori i ljubitelji crnokošuljaških strahota… Hoće li uvođenje perifernog i ekstremnog u samo političko središte, ostati glavni rezultat vlasti navodno umivenog i umjerenog Andreja Plenkovića?