LINIJA ŽIVOTA Pet gigantskih laži o haaškim presudama

U potpunoj moralnoj konfuziji Hrvatska bi svojim anticivilizacijskim tretmanom haaških presuda mogla pasti još niže od Srbije. Tamo šefovi države javno više ne osporavaju odluke Haaga niti parlament minutom šutnje ispraća haaške zatvorenike

Haaška presuda šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata nije potakla samo osuđenog Slobodana Praljka na to da u teatralnom prosvjedu, pred očima cijelog svijeta, popije otrov i ode u smrt. Još neshvatljivije suicidalne porive pokazuje državno rukovodstvo Hrvatske.

Baš kao što je Franjo Tuđman svojedobno, svojom ratnom avanturom u Bosni i Hercegovini, hrvatsku državu doveo do toga da izgubi status žrtve agresije i počne se jednačiti sa Srbijom, tako se i današnja Hrvatska odnosom prema Haaškom sudu, bučnim odbijanjem presuda i negiranjem činjenica, pokazuje posestrimom Beogradu. Žrtve se prešućuju, kao da ih nema, a osuđeni ratni zločinci i ovdje i ondje slave se kao sveci. U potpunoj moralnoj konfuziji Hrvatska bi svojim anticivilizacijskim tretmanom haaških presuda mogla pasti još niže od Srbije. Tamo šefovi države javno više ne osporavaju odluke Haaga niti parlament minutom šutnje ispraća haaške zatvorenike. Guardian piše da je Andrej Plenković jedini europski premijer koji povlađuje osuđenom ratnom zločincu.

Izjave s čela države intoniraju upravo nevjerojatnu perverziju da se u hrvatskoj javnosti žrtve zločina uopće ne spominju. U javnim medijima gotovo ni riječi o užasima koji su detaljno evidentirani haaškim presudama. Nema svjedočenja, nema Bošnjaka koji su prošli kroz hercegovačke logore ni onih koji su u istočnom Mostaru bili izloženi opsadi po svemu sličnoj blokadi u kojoj je zločinac Karadžić držao Sarajevo. Umjesto onih nad kojima je počinjen zločin, kao žrtve se tretiraju oni koji su, prema haaškoj presudi, počinitelji zločina. Javnim prostorom širi se lelek zbog tragične sudbine haaških uznika. Svijeće u grozdovima za samoubijenog Praljka, ni molitve ni lampiona za one koji su likvidirani u snopovima, u kampanji etničkog čišćenja. Nitko da bi Bošnjacima izrazio žaljenje zbog svega što se u ratu dogodilo. Samo se Mostaru šalju poruke: Ne bojte se, s vama smo. S kim se to u susjednoj zemlji solidariziraju šefovi hrvatske države? S protagonistima za zločin osuđene Herceg Bosne ili njihovim žrtvama?

Hrvatska javnost hrani se neistinama, čak lažima, pokušava se kapacitirati zamjenom teza, sijanjem straha i huškačkim provalama. Prvo, potpuni je fake, serviran odmah nakon haaškog trenutka istine, da će Hrvatska pokrenuti reviziju presude. Hrvatska to ne može učiniti, mogu samo osuđeni, pronađu li neke posve nove dokaze o vlastitoj nedužnosti. Što u proteklom desetljeću nisu uspjeli. Predsjednica već ovoga tjedna pred Vijećem sigurnosti UN-a drži govor u kojem će, kako je najavila, razbucati Haaški sud te dokazati da je Franjo Tuđman iz rata u Bosni i Hercegovini izašao čistih ruku. Tamo je, međutim, mogu poklopiti svojom rezolucijom iz 1993. kojom se od Hrvatske pod prijetnjom sankcija traži da obustavi rat s Bošnjacima i svoje snage odmah povuče iz susjedne države. Hrvatska nema saveznike za osporavanje haaške presude. SAD, kao i Europska unija, već je poslao poruke da od Zagreba očekuju poštovanje žrtava i prihvaćanje odluke Haaškog suda. Ukopavanjem u stav o neprihvatljivosti presude ništa se neće postići, samo će se Hrvatska predstaviti kao zemlja koja nojevski bježi od suočavanja s realnošću.

Drugo, potpuni je voluntarizam kad se s vrha države haaška presuda proglašava neprihvatljivom, neutemeljenom i suprotnom povijesnim istinama, jer, kao, na pogrešan način aludira na ulogu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u ratnoj Bosni i Hercegovini. Reducirajući fakte, šefica države i premijer tvrde da je Hrvatska susjednoj BiH kontinuirano pomagala i spašavala je. Jest, pomagala je, ali je u jednom trenutku i jako odmagala. Među prvima je priznala BiH, po američkom diktatu, pružila je ruku u naoružavanju i obrani, primala izbjeglice, sudjelovala u oslobađanju zemlje.

Ali gotovo svi potezi koji su išli u korist opstojnosti BiH, morali su biti iznuđeni teškim međunarodnim pritiscima. Istodobno, Tuđman je ostavio mnogo tragova o svojoj fiksaciji da zapasavanjem dijela Bosne i aneksijom Hercegovine podeblja, po njemu, neprirodan i neodrživ oblik hrvatske države. Kombinirao je obnavljanje Banovine i to uvećane, hvalio se da će ostvariti „nikad veću Hrvatsku“, u jeku hrvatsko-bošnjačkog rata tvrdio da se u tom trenutku u Bosni i Hercegovini kroje granice hrvatske države. Samoproglašena Herceg Bosna nije samo funkcionirala kao legitimno sredstvo obrane hrvatskog naroda, nego i kao instrument ostvarenja Tuđmanovih velikohrvatskih opsesija.

U svojoj bosanskoj politici prvi hrvatski predsjednik griješio je u nekoliko bitnih aspekata. Pogriješio je misleći da se pitanje Bosne i Hercegovine može riješiti hrvatsko-srpskom nagodbom, njegovim dogovorom sa Slobodanom Miloševićem. Falio je kad je Bosnu i Hercegovinu smatrao nepovijesnom državom, konstruktom Titova komunizma, provizorijem koji će se lako razmontirati. Griješio je kad je Muslimane, odnosno Bošnjake, tretirao kao izmišljenu naciju, čak ih proglašavao dijelom hrvatskog naroda koji će se uz malo inženjeringa vratiti u krilo svoje navodne matice. Njegova politika doživjela je debakl još onda kad je morao donijeti odluku o ukidanju Herceg Bosne. Haaškom presudom njena je promašenost i štetnost samo potvrđena. Svojim prekograničnim aspiracijama hrvatski predsjednik je jako naštetio i Hrvatskoj i hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini. Bez hrabrosti da iz prošlosti odvoje žito od kukolja, evidentnim zaobilaženjem istine, čak eksplicitnim lažima o Tuđmanovom navodno vazda ispravnom odnosu prema Bosni i Hercegovini, Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković pristaju da današnju Hrvatsku i dalje drže taocem jedne katastrofalne ratne politike.

Treće, teška je neistina da haaška presuda šestorci ide na dušu hrvatskoj državi i cijelom hrvatskom narodu. Haaška presuda ide na dušu osuđenim počiniteljima zločina i politici kojoj su služili. Hrvatski sabor nikada nije donio odluku da se Hrvatska vojska šalje u Bosnu i Hercegovinu, pogotovo ne u rat s Bošnjacima. Bila je to autonomna odluka Pantovčaka, koja se i od vlastitog naroda pokušavala sakriti. Tuđmanova politika prema BiH uvijek je u javnosti izazivala velike prijepore i otpore. U samom HDZ-u, hrvatskom i bosanskohercegovačkom, rezultirala je dramatičnim lomovima. Kritikom su je šibale oporbene stranke, intelektualni bardovi, mediji, Crkva – od Vatikana koji je Zagrebu slao poruke da ne dira u susjednu državu jer u suprotnom ugrožava vlastite granice, preko Kaptola, odakle se kardinal Kuharić javnim pismima suprotstavljao državnom vrhu, pozivajući da ne srljaju u sukob s Bošnjacima kao guske u maglu, do bosanskih fratara koji su onda, kao i sada, stajali na braniku teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.

Danas tih otpora kao da nije bilo. Ako bi se sudilo po recentnim reakcijama, politika koja ni u najtežim, ratnim vremenima nije mogla računati na većinsku podršku, sada gotovo da je bez izuzetka, jednodušno usvojena. Stvara se dojam da se kompletna Hrvatska posve nekritički postrojila iza tvorbe kojoj tragovi, kako prilično dokumentirano tvrdi haaška presuda, smrde po zločinu. S odmakom od četvrt stoljeća nacija se suicidalno gura u homogenizaciju oko jedne propale politike. Sramotno SDP-ovo svrstavanje u osporavatelje haaške presude govori da Hrvatska nema političku alternativu. Braneći neobranjivo, Davor Bernardić tragično reprizira Zorana Milanovića, koji je u predvečerje izbora, udvarajući se šatorašima, ukinuo razliku između SDP-a i HDZ-a.

Četvrto, prijesna je laž i podmetanje da bi za haašku presudu bili krivi nekakvi domaći izdajnici, kako se to sada pokušava imputirati: bivši predsjednik Stipe Mesić ili bivša ministrica Vesna Pusić, za koje se priziva suđenje, čak i javno vješanje na Jelačić placu. Politička se rulja raspojasala, ali u loženju histerije sudjeluju i najviši predstavnici vlasti. Polemizirajući s haaškom presudom, šefica države spominje neke, kako je rekla, neprimjerene izjave bivših dužnosnika koje su, kao, štetile Hrvatskoj. Svojedobni glasnogovornik lova na generala Gotovinu po špranci: locirati, identificirati, uhititi, transferirati, hiperaktivni Vladimir Šeks, trenutno vjerojatno posve izbezumljen vlastitim repovima iz Udbinih dosjea, posve neodgovorno pokreće linč, proglašavajući Mesića osobno odgovornim za Praljkovu smrt.

Takve optužbe svojevrsno su priznanje da se Hrvatska ne može braniti istinom, da se Tuđmanovi transkripti moraju skrivati, da nitko nikakvom kritikom ne smije šušnuti, još manje da bi paradu političkog autizma suočio s činjenicom da je car odavno, još od rata u Bosni i Hercegovini, potpuno gol. Stvaranje atmosfere hajke, s optuživanjem onih koji su samo poštovali hrvatske zakone o suradnji s Haaškim sudom, izraz je panike. Akteri pogrešne politike prema Bosni i Hercegovini dižu halabuku, svoju odgovornost prebacujući na druge. Strepe. Haaška presuda cijena je politike u kojoj su participirali. U strahu da će im ceh doći na naplatu, pokušavaju pilu okrenuti naopako. Po njima, nisu krivi oni koji su zločine počinili, nego oni koji su na pogubne učinke Tuđmanove strategije prema BiH oduvijek upozoravali. Tako Dragan Čović, jedan od većih profitera politike koja je njegov narod zavaljala u belaj, haašku presudu proglašava zločinačkom, vabeći hrvatski državni vrh da uđe u sukob s međunarodnom zajednicom, solidarizirajući se s ostacima kriminalnih hercegbosanskih struktura. Šefica države i premijer dužni su ohladiti i urazumiti situaciju u Hrvatskoj, a ne svojim izjavama i postupcima ohrabrivati prijetnje i nasilje.

Peto, umjesto da se poklone žrtvama zločina i tako pošalju nedvosmislenu poruku o svojim vrijednosnim sidrima, hrvatski državni vrh svojim kontroverznim postupcima unosi pometnju u javnost. S jedne strane, osporava sadržaj haaških presuda i tvrdi da se Hrvatska nije involvirala u ratnu dramu u Bosni i Hercegovini, s druge strane, donosi zakon kojim se Hrvatskom vijeću obrane priznaje status hrvatskih branitelja i njegovi se pripadnici u pravima izjednačavaju s Hrvatskom vojskom. Ako ima za mirovine i ostale benefite HVO-u, kako bi se Hrvatska mogla braniti od zahtjeva da participira u plaćanju odštete žrtvama njihovih zločina?! Aktualna je politika nekonzistentna, proturječna i nesposobna vidjeti i dva koraka unaprijed. Zato je na događaje u Haagu reagirala katastrofalno. Prošlost je nemoguće promijeniti. Poricanjem činjenica na status Franje Tuđmana ne može utjecati. Ali može utjecati na poziciju Hrvatske u međunarodnoj zajednici. Svojim odnosom prema haaškoj presudi predsjednica i premijer pokazuju karakter vlastite politike. O njima danas priča govori.

Komentiraj