U zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt otvorena je izložba “Pokrenuto oko – talijanska kinetička umjetnost od 1950-ih do 1970-ih” na kojoj su predstavljeni radovi najznačajnijih talijanskih umjetnika druge polovice 20. stoljeća, među kojima su neki i danas još uvijek aktivni na svjetskoj umjetničkoj sceni. Prostor MUO-a nije odabran slučajno, jer je u njemu 1973. održana posljednja izložba pokreta Novih tendencija, jednog od posljednjih velikih avangardnih pokreta u umjetnosti 20. stoljeća, gdje se okupljao veliki broj značajnih europskih i svjetskih umjetnika, teoretičara i filozofa umjetnosti.

Kustosica ove putujuće izložbe Micol Di Veroli u predgovoru kataloga izložbe ističe kako je organizacija jedne od najvažnijih retrospektiva kinetičke i programirane umjetnosti u Zagrebu “prirodni hommage gradu u kojem je započeo novi ciklus eksperimentiranja i gdje se konačno konsolidirala kinetička i programirana umjetnost”. Kinetička umjetnost posebna je po tomu što se u djela uvodi kategorija vremena, čime se djelima dokidaju statičnost i dvodimenzionalnost, a uvodi varijabilnost izgleda i prostorno-vremenske doživljajne senzacije. Micol Di Veroli pojašnjava kako je za kinetičku i programiranu umjetnost stvarnost “stalno zbivanje pojava koje ljudsko biće percipira u promjeni”. To je doba kada umjetnost prati paralelna zbivanja na području znanosti i rane kompjutorske tehnologije i kada već umjetnici osjećaju da je ta naša dimenzija stvarnosti i kategorije vremena možda tek samo jedna od mogućih.

Upravo će najvažnija istraživanja te vrste doći iz Italije, koja je početkom 20. stoljeća razvijala ideju dinamizma i futurističke umjetnosti, na čelu s Tommasom Marinettijem, dok će na europskom području oko 1920. Naum Gabo i Antoine Pevsner s Realističkim manifestom uvesti izraz tzv. kinetičkih ritmova, a Naum Gabo stvoriti prvu “kinetičku skulpturu”.

Umjetnici iz bivše Jugoslavije implementirali su nove ideje primarno u Zagrebu, gdje je već bila aktivna grupa EXAT 51, a prijelomne 1961. umjetnici Almir Mavignier i Ivan Picelj dogovaraju s Božom Beckom, ravnateljem Galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu, te kritičarem Matkom Meštrovićem, program i organizaciju Novih tendencija, niza izložbi i susreta na kojima se bave odnosom umjetnosti i društva, postavljajući kao cilj preobrazbu umjetnosti u društveno i demokratsko sredstvo. Mnogi od zastupljenih talijanskih umjetnika već su ranije izlagali u Zagrebu i njegovali intenzivne veze s hrvatskim umjetnicima, od Ivana Picelja, Vojina Bakića, Julija Knifera, do Vlade Kristla, Vjenceslava Richtera, Aleksandra Srneca ili Miroslava Šuteja, iako je, bez sumnje, “dobri duh” i pokretač svih naprednih zbivanja i povezivanja bio i ostao Ivan Picelj. U tom periodu Zagreb je bio jednako važno mjesto na umjetničkoj karti svijeta kao i bilo koja druga velika europska metropola, “pravo raskršće ideja i kreativnih djelovanja koji će nedugo zatim utjecati na cijeli svijet” (Micol Di Veroli).

Na zagrebačkoj izložbi mogu se vidjeti neka od ključnih djela tog ranog perioda koja su utjecala na formiranje cijelog niza kasnijih apstraktnih i kinetičkih poetika, od Brune Munarija, Eodera Agostinija, Getulia Alvianija, Marine Apollonio, Maria Ballocca, Antonia Barresea, Alberta Biasija, Ennia Chiggija, Tonia Coste, Edoarda Landija, Manfreda Massironija, Giannia Colomba, Giovannia Anceschija, Gabrielea Devecchija, Grazie Varisco, Franca Costalonge, Dadamaina, Lucie di Luciano, Lie Drei, Franca Grignanija, Enza Marija, Marcella Morandinija te Paola Scirpe. Među tim umjetnicima ne samo da je značajan broj žena, već su se mnogi od njih kasnije bavili primijenjenim, industrijskim i reklamnim dizajnom, smatrajući da nema razlike između tzv. visoke i primijenjene umjetnosti.

Ova izložba mogla bi biti jedna od najboljih zagrebačkih u 2016. godini, a u nekoj novoj koncepciji pregleda umjetnosti ovog perioda koja bi imala putujući karakter, svakako bi trebalo uključiti zagrebačke umjetnike: naime, krajem prošle godine je i njujorška MOMA u svoju zbirku ponovno uvrstila neke nove plakate Ivana Picelja i Mihajla Arsovskog. U tom kontekstu ova izložba važan je podsjetnik vremena u kojemu su naši umjetnici bili ravnopravni kreatori europske avangarde, čija iskra do danas nije zagubljena.

Komentiraj

PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.