Pavle Pavlović (Beograd, 1983.) jedan je od trenutačno najzanimljivijih hrvatskih suvremenih slikara mlađe generacije, koji se odmah po završetku školovanja nametnuo kao neosporan talent, s iznimno kompleksnim idejama o slikarskom mediju. Studirao je slikarstvo na ALU u Zagrebu u klasi prof. Zlatka Kesera, a diplomirao pod mentorstvom prof. Zoltana Novaka 2010. godine, drugim riječima, bio je kod dvojice profesora koji zahtijevaju od studenata visoki intelektualni i filozofski pristup svijetu, no bez intelektualiziranja i pretencioznosti, dakle, educirao se u idealnom kritičkom i autorefleksivnom okruženju Akademije.

Čuvajući se trendova i pažljivo balansirajući na rubu ponovnog povratka hiperrealizma u mladoj generaciji domaćih slikara, Pavle Pavlović je u kontinuitetu dokazivao kako u njegovom slučaju prividno realistički obrazac prenošenja svijeta u sliku samo predstavlja sporednu dimenziju, koja mu otvara mogućnost stvaranja vrlo složenih vizija svakodnevice, od egzistencijalnih i ekoloških pitanja, do recikliranja i komentiranja kulturoloških i filmskih obrazaca europske i američke mas-medijske kulture.

To je slučaj i na ovoj reprezentativnoj izložbi, metaforički nazvanoj „Sigurni rizici“, u prostoru galerije Bačva u zagrebačkom HDLU-u, gdje Pavlović u nekoliko ciklusa slika velikog formata nastavlja razvijati svoju fascinantno privlačnu slikarsku pustolovinu. Jednom sam već ranije primijetila kako se radi o umjetniku koji je bez – manje ili više simpatičnog – mladenačkog traganja za vlastitim umjetničkim identitetom, brzo izgradio okvir umjetničkog djelovanja bez imalo citiranja, parafraziranja i kopiranja slikarskih rješenja afirmiranijih prethodnika, suvremenika ili profesora s ALU, zapravo, pojavio se na izložbenoj sceni kao već formirana umjetnička osobnost.

Tek na prvi pogled blizak tradiciji američkog hiperrealizma, mladi slikar kreira vrlo slojevite priče i teme, pune simbola, metafora i alegorija današnje zapadne civilizacije, njezinih zastranjenja te kraha socijalne empatije i humaniteta. S mnogo referenci na teoriju filmskog postavljanja seta i određivanja kompozicije kadra ili fotomontaže nekoliko prizora prema fotografskim predlošcima u jednoj slici, Pavlović britko, duhovito i emotivno progovara o kataklizmičnoj civilizaciji, ozračju alijenacije i anomije i općem propadanju provjerenih ljudskih vrijednosti. Dakle, zanatsko-tehnička dorađenost i perfekcionizam slike služe mu gotovo isključivo da se na promatrača što neposrednije i snažnije prenesu atmosfera i poruka djela.

Ovo također nije prvi put da se Pavle Pavlović bavi temom sudbine starih ljudi u današnjem društvu, sve prisutnijeg psihofizičkog propadanja (Alzheimer, Parkins), generalnim gubitkom životnog središta, smisla i budućnosti, ali prvi put opširnije komentira motiv kućnog ljubimca kao najboljeg čovjekova prijatelja i partnera. Jer, komu da danas još bezrezervno i bezuvjetno vjerujemo, u ovom potpuno fucked up svijetu? Pa jedino svojem psu i mački. Neće nas poštedjeti ni s temom nošenja lažnih maski i (na)ličja, što je vrlo popularna tema u njegovoj generaciji slikara, no on ju je u recentno hrvatsko slikarstvo uveo među prvima, izolirano od drugih utjecaja sa strane. Okruženi smo napuhanim lutkama od ljudi, lažnim identitetima, poistovjećivanjem vlastita identiteta i vrijednosti s društvenom pozicijom i često „friziranom“ hijerarhijskom ljestvicom, s vrlo jasnim referencama na neetične modele dosezanja pozicija pomoću seksa i novca. Pavlović ne drži jezik za zubima, ne boji se opravdane otvorene kritike društva i zato u ovom trenutku njegovo slikarstvo ima sasvim zasluženu izdvojenu poziciju među najboljima na hrvatskoj slikarskoj sceni: ne samo po slikarskoj invenciji motiva, nego stoga što je držeći se dalje od političkog i ideološkog naturalizma i kupleraja, donio objektivan komentar naše stvarnosti.

Komentiraj

FOTO:KRISTIJAN SMOK, JURICA MARKOVIĆ, MARINA PAULENKA
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.