U svega nekoliko dana razmaka, u Zagrebu su otvorene tri vrlo zanimljive i kvalitetne kiparske izložbe. Ne može se reći kako je kiparstvo prognano u suvremenoj umjetničkoj produkciji, ali za pripremu kiparskog ciklusa ili serije potrebno je investirati vremena, energije i – financija. Jednako je tako malo kiparskih izložbi koje idejno ne ponavljaju već viđeno i nisu reciklaža reciklaže, pazeći ujedno na visoku razinu. Stoga će ovaj mjesec biti u znaku izložbe „Zatvoreno zbog osjetljivosti“ kiparice Sanje Sašo u galeriji Mala, slovačkog suvremenog kipara Jána Ťapáka s izložbom „Putovanje“ u galeriji Laval Nugent te izložbe „Ljepota kamena“ najpoznatijeg crnogorskog suvremenog kipara Miodraga Šćepanovića u Muzeju Mimara.

Sanja Sašo (Reutlingen, Njemačka, 1963.) studirala je grafiku i slikarstvo na ALU u Zagrebu i Akademiji likovnih umjetnosti u Stuttgartu. Od 2003. modelira muška i ženska tijela od žičane tkanine, tj. sitne metalne mreže, često postavljajući aktove na autentičnim lokacijama brda, vodopada, špilja i prostorima spomenika kulture ili arhitektonske baštine. Srebrne i zlatne skulpture, tzv. Heliotransferi/Prijenosnici svjetlosti, od početka plijene pažnju umjetničke javnosti, ne samo radi reinterpretacije antičkih kanona proporcija i ljepote muškog i ženskog tijela, već radi toga što malo umjetnika danas radi klasični muški akt sa svim potrebnim detaljima. Mnoge skulpture Sanje Sašo postavljene su tako da vise sa stropa i da ih pokreće prirodna struja zraka ili vjetra. Umjetnica kroz krhkost i nesavršeno tkanje metalne mreže otvara pitanje prolaznosti ljepote, ljudskog trajanja i temporalnosti našeg materijalnog tijela.

Ján Ťapák (Bratislava, 1962.), diplomirao je kiparstvo na Visokoj školi likovne umjetnosti u Bratislavi. Danas je jedan od najpoznatijih slovačkih kipara srednje generacije, afirmiran i izvan slovačkih granica. Pretežno radi u bronci i upravo se i u Zagrebu predstavio serijom skulptura koje su nastale zadnjih nekoliko godina. Sasvim izniman spoj nasljeđa konstruktivističke i nadrealističke matrice europske moderne skulpture, provučen je kroz motive životinja, boraca, ženskog tijela, ali i temu pokreta/tijela u kretanju, dinamizirane i pokrenute skulpture. To su volumeni puni sapete energije, u kojima sve pršti od života (bik, slon, barakuda, jelen/divokoza, Venera). Jednim dijelom vezan je uz utjecaj arhajske grčke plastike, ali i fino stiliziranih manirističko-simbolističkih istanjenih tijela. Neupitno kipar značajnog talenta, Ján Ťapák pokazao je jedno novo i drugačije lice skulpture izvan trendovskih kanona.

I kipar Miodrag Šćepanović (Kolašin, 1953.), danas najpoznatiji crnogorski kipar, umjetnik je koji je u svojem opusu napravio opsežnu stilsku sintezu unutar korpusa moderne europske skulpture. Diplomirao je kiparstvo na beogradskom Fakultetu likovnih umjetnosti 1983. godine, priklonivši se skulpturi malog formata u prirodnom vulkanskom raznobojnom kamenu koji vadi samo na jednom lokalitetu u Crnoj Gori, u riječnom koritu. Jedini je kipar iz te regije koji je od 2008. član francuskog udruženja umjetnika „Jesenji salon“ u Parizu, gdje sada već redovno izlaže na poziv nakon tri značajne francuske strukovne kiparske nagrade. Stilska bezvremenost njegove modelacije ne vodi ka stilskom eklekticizmu, nego nas vraća na drugu liniju našeg regionalnog modernizma, prema kiparu Petru Pallaviciniju – koji je dugo živio i radio u Beogradu i utjecao na niz tamošnjih kipara – a ne prema monumentalnosti skulpture Ivana Meštrovića. Šćepanović njeguje profinjeni, lirski i senzualni stil, mekih stiliziranih linija ženske, konjaničke i animalne figure, sjajno uglačane površine s koje se reflektira svjetlost. To je trenutak neoklasične, ali i neorenesansne morfologije, gdje se u svakom obliku usavršava proporcija, sklad i ravnoteža. No Šćepanovićeve skulpture mačaka i glava žena imaju još dalja ishodišta starijih tradicija u skulpturi, prema sumerskoj i staroegipatskoj, što se posebno očitava u dispoziciji motiva, ali i tektonici skulptura koja nije zanijekana niti kod malih formata. Ove tri sjajne izložbe pozivaju na kontemplaciju nad lijepim detaljima majstorski oblikovanih skulptura.

Komentiraj

PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.