U zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt postavljena je do kraja siječnja velika problemska izložba Matka Vekića „Orijenta(liza)cija“, s nekoliko ciklusa slika u kojima se umjetnik bavi suvremenim globalnim temama koje danas označavaju svjetsku politiku, ali i kulturološko-religijske procese i migracije. Ciklusi „Maska slike božje“ i „Džihad“ međusobno se preklapaju i prožimaju i nastali su između 2012. i 2016. godine. Na izložbi je postavljeno 47 slika koje kustos izložbe, ravnatelj MUO-a Miroslav Gašparović vidi i prepoznaje kao tzv. slikane eseje, u kojima autor daje potresan komentar današnjeg svijeta.

Međutim, posebno zanimljiva dimenzija izložbenog koncepta su umjetnikovi stihovi – tri pjesme – koje su tiskane u katalogu izložbe i koje u potpunosti tumače smisao njegovih novih slikarskih preokupacija. Referirajući se kako danas živimo u svijetu koji je pod “svetim ratom”, s ljudima skrivenima iza maski – od politike do religije – koji vuku konce svijeta iz sjene, umjetnik i u motivima slika veliki dio kompozicija posvećuje temi maski i krinki: od pravih maski koje nas štite od RBK opasnosti, do onih metaforičkih i simboličkih, tzv. društvenih maski, „kamuflaža, društvenog statusa, krinki pomoću kojih uspješno ili manje uspješno prikrivamo svoju ‘golotinju’ i duhovno siromaštvo“ (Matko Vekić). Po njemu je maska ujedno i naprava kojom uspijevamo preživjeti „dišući u atmosferi otrovnih plinova, ozračja koje smo sami učinili takvim svojim djelovanjem volje i srca“.

Matko Vekić uvijek je do sada radio slike koje su bile iznimno izbalansirane po pitanju slikarskog metijera i društvenog komentara zbilje; njegovo slikarstvo nikada nije zapalo u krajnost da postane previše “pametno” i intelektualno, po cijenu zapostavljanja slikarskih vrijednosti i daljnjih istraživanja u polju slike. Ali ovom izložbom pridružio se kolegama Zoltanu Novaku i Pavlu Pavloviću koji su jednako tako zadnjih nekoliko godina napustili ideju tzv. lijepe slike i krenuli u pravcu sumornog, kataklizmičnog i potresnog komentara današnjeg svijeta, bez imalo uljepšavanja. I kod Vekića nismo sigurni promatramo li postapokaliptičan pejzaž ili je to tek iskrena opomena kamo nezaustavljivo idemo. U slikama su jasno označeni i prozvani negativci današnje globalne politike, “mračnjaci” iz Eneidina spjeva koji uvijek drže čovječanstvo u nekim negativnim dimenzijama straha, panike, nesigurnosti i – strave.

Matko Vekić (Zagreb, 1970.) jedan je od najistaknutijih hrvatskih slikara srednje generacije i za svoje izložbe dosad je primio mnogobrojne nagrade. Diplomirao je slikarstvo na ALU u Zagrebu 1995. u klasi prof. Đure Sedera. Od 2007. ima status docenta, a od 2011. djeluje kao izvanredni profesor slikarstva na ALU u Zagrebu. Predstavljao je hrvatsku selekciju dvaput na Bijenalu u Kairu te 2009. na 53. bijenalu u Veneciji, a 2004. objavljena mu je monografija autora Petra Preloga u izdanju Frakture. Autor teksta u katalogu izložbe Željko Marciuš pravilno je zaključio kako Vekić sustavno ukazuje kako nešto nije u redu s ovim svijetom, ne sugerirajući pritom nikakvo simplificirano rješenje. „Cijelom izložbom Vekić upućuje na mimikriju, opsjenu i složenost sadašnjeg stanja stvari. Simbolički su odraz bremenite stvarnosti, i u tome vidu je maska znak, a onkraj maske – simbol“.

Na kraju godine Vekićeva izložba simbolični je zaključak cijele 2016. na globalnom geopolitičkom i kulturološko-religijskom planu. Ona nam dolazi poput nekog oštrog otrežnjenja, bez mnogo iluzija, ali ipak otkriva umjetnikov humanistički svjetonazor.