FOTO: Goran Vranić

U zagrebačkoj Radničkoj galeriji do početka veljače postavljena je izložba slika Anabel Zanze (Dubrovnik, 1971.), iz novog ciklusa Grisailles, što doslovno znači da se radi o slikama naslikanim sivim tonovima. Ova senzibilna slikarica afirmirala se na suvremenoj hrvatskoj umjetničkoj sceni kompozicijama na tragu minimalizma, s prepoznatljivim nizovima ispisanih riječi, rečenica i slova na platnu, na tragu dekonstrukcije i dekontekstualiziranja poznatih značenja riječi, odlomaka teksta i slova. Naglašeni grafizam njezinih radova uz strogu likovnu disciplinu prikaza upućuje na grafičku dimenziju njezina likovnog izričaja: na zagrebačkoj je ALU diplomirala na Grafičkom odsjeku kod prof. Ante Kuduza.

Ono što posebno volim u radovima Anabel Zanze jest filozofska kontemplacija i redukcija značenja koja nije besmislena ili sama sebi svrhom, a često se u domaćim postkonceptualnim radovima skriva iza nerazumljivog koncepta koji ukazuje ili na intelektualnu bahatost umjetnika ili na činjenicu da je netko osmislio rad koji je sam po sebi prazan jer niti umjetnik nije iskreno siguran u svoj rad i njegov smisao. To najčešće dovodi do toga da posjetitelj izložbe ima dojam kako nije dovoljno inteligentan i educiran da bi shvatio suvremenu umjetnost, što predstavlja veliki i lažni problem.

Kod Anabel Zanze rebusi, misli i pojmovi koji su utkani u slike otvaraju se postepeno, nježno i smisleno, puštajući nas poput vela u pažljivo kontrolirani prostor umjetničine mentalne i emotivne intime. Njezine slike zrcale postkonceptualnu praksu da umjetnika više zanima ideja iza djela nego djelo samo po sebi u tradicionalnom smislu (The idea behind the work of art, rather than the work of art itself), no kod Anabel je platno podloga u koju se gotovo terapeutski upisuje ono što slikaricu trenutačno okupira i fascinira te privlači njezinu pažnju. Kroz labirint riječi i slova – ali i narativnost slike – umjetnica stvara efektne grafičko-vizualne matrice, ukazuje na višeslojnost svijeta, no ne treba zanemariti niti modernistički sloj tzv. vizualne poezije.

U novoj seriji slika prema riječima Igora Zidića, autora predgovora kataloga, “Anabel prihvaća sivo kao noć ili sjenu, koje nas sile na prigušen monolog, na govor s ruba nijemosti“. Vrlo asketska, ova izložba govori o samodisciplini, odricanju, metaforičkom odbijanju svih ekstrema i nije slučajno da je postavljena baš u zimskom mjesecu prosincu, “nakon jesenjih kiša, sivih dimova dimnjaka, magle oko Svih svetih i Dana mrtvih“ (I. Zidić), u tom sivom dobu godine, kada je i sama priroda u smiraju i umiranju.

Komentiraj

FOTO:Goran Vranić
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.