Otvorenja izložbi, svečane promocije, akademije i premijere uvijek nose i izvjesni sociološki trenutak koji s jedne strane popunjava VIP salone u novinama i časopisima, a s druge strane, iza kamera i mikrofona, otkriva svu raskoš specifičnog anti-fenomena u ponašanju uzvanika.

Naime, nije tajna da su otvorenja velikih izložbi postala opravdanje da se pokažu nove haljine i modni asesoar, odmjeri konkurencija i podijele „friški“ tračevi te „pohara“ stol na domjenku pa stoga nije ni neki veliki problem pristojno otrpjeti uvodne govorancije kako bi se „zaslužila“ dobra trpeza i ponuda nekog razvikanog hrvatskog vinara koji sponzorira manifestaciju. Problem se generira kada uzvanici postanu toliko nepristojni i bahati da izgube svaku mjeru samokontrole u ponašanju za vrijeme uvodnih govora nekih istaknutih djelatnika u kulturi i kada graja kulturne publike u dvorani gotovo nadglasa govornike, i to govornike koji imaju nešto suvislo reći. Svjedočili smo situacijama kada je zagrebačka kulturna publika na otvorenjima izložbi na fini i decentan način dala do znanja što misli o nekim bivšim ili sadašnjim političarima i ministri(ca)ma kulture tako što ih je nakon govora pratio suzdržan ili čujno vrlo slab pljesak velikog auditorija, i u tom smislu čini se da nas očekuje vrlo zanimljiva i vruća jesen, ali otvoreno nepoštovanje uglednih govornika sasvim je druga stvar. Više puta tijekom ove godine komentirala sam s brojnim kolegama i kulturnjacima takvo anti-ponašanje publike koja dolazi na otvorenja i kojoj nije nimalo neugodno brbljati na glas sjedeći ili stojeći čak u prednjim redovima, što dokazano dekoncentira govornike. I sama sam doživjela nekoliko situacija kada je žamor na otvorenjima bio toliko glasan da sam preko mikrofona direktno zamolila ljude da se stišaju jer se govornici nisu uopće mogli sabrati. Nisu to u publici klošari koji su se došli najesti i napiti, rastreseni starčeki i starije gospođe koje slabo čuju pa se vesele da su ugledale svoju šulkolegicu na izložbi ili roditelji koji forsiraju tzv. slobodni odgoj dječice pa puštaju trogodišnjaka da zavija i tuli po svečanoj dvorani dok trči među uzvanicima za vrijeme tišine, već profesionalci kojima su kultura i umjetnost djelatne aktivnosti.

No teško je (za sada) nadmašiti ponašanje uzvanika na jednoj nedavnoj zagrebačkoj svečanoj izložbi, gdje je atmosfera na ceremoniji otvorenja bila kao na kolodvoru. Kulturna publika, svečano dotjerana, kao da se nije mogla strpjeti do vrtnog domjenka da se pošteno istrača, prokomentira društvenu zbilju i znanstvenu fantastiku i konačno dočepa finih vina. Graja je bila tolika da je nadglasavala govornike, iako je razglas bio odličan. Bez imalo poštovanja prema govornicima koji su si zaista dali truda i nisu „jadnu“ nazovikulturnu publiku davili tiradama, razvila se u stražnjem dijelu dvorane razina decibela koje se ne bi posramili ni BBB-i na utakmici. Još bizarnije svjetlo na to baca činjenica da je dio uzvanika smirivao nepristojne i čak promijenio mjesta na kojima su stajali ne bi li bolje čuli izvanredan govor predsjednika HAZU, akademika Zvonka Kusića, koji je za svečanu prigodu pripremio iznimno odmjeren, eduktivan i inspirirani govor koji nije čitao i iz kojega se moglo naučiti kako se prema antičkim umijećima retorike slažu takvi svečarski govori. Publika se tek jedva utišala za vrijeme izvedbe jedne operne pjevačice, ali – s velikom mukom.

Kasnije sam s nekim kolegama komentirala kako se puno toga urušava u našoj kulturi pa tako očito popuštaju i granice koje si je publika sama odredila. Izložbe umjetnosti postaju sve više alibi za pokazati oprave, novi nakit, frizuru i uspješno obavljene kozmetičke tretmane, ili, čišćenje pladnjeva na domjenku u roku keks, a radi se o publici koja nije gladna i koja je dobro potkožena u svakom smislu. S obzirom na takav publikum, mislim da ni ravnateljima institucija ne bi trebalo biti neugodno da takve „uglednike“ od jeseni na megafon upozoravaju da se smire i ušute za vrijeme protokola i svečanih govora.

Komentiraj

PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.