Kvalitetna predstava začinjena okusom neukusa

Surova Politika

Najslabija točka inauguracijske svečanosti bio je izbor uzvanika. Skupilo se podosta – adekvatno rečeno – rulje, mnogi na VIP-pozicijama s privilegiranim ulaskom. Što je to trebalo predsjednici Grabar-Kitarović, civiliziranoj osobi, da u njezinu blizinu zasjednu grabežljivci, reketari, preprodavači kokaina i financijeri prostitucije koji na trash televizijama glume voditelje?

Predsjednica Grabar-Kitarović došla je u društvu supruga – “prvog gospodina”, kako se duhovito izrazio – na Gornji grad uspinjačom, iskazujući na simpatičan načinpoštovanje prema jednoj čuvenoj zagrebačkoj tradiciji. Bila je to izvrsna kulturološka odluka, koja je suptilno potvrdila njezinu urbanu profilaciju. Sve što predsjednici čine nosi neku simboliku. I postojano raspoloženi, neformalni odnos predsjednice prema okupljenim građanima ostavio je kvalitetan dojam na promatrače.

Poigramo li se se na trenutak Milke Babović, sportske komentatorice iz vremena crno-bijele televizije, legendarne po detaljnom opisivanju dresova klizačica, predsjednica je u decentno dizajniranom plavom kostimu pokazala odjevnu rafiniranost, bliskost s plavim Zagrebom i besprijekornu eleganciju. Što se nje same tiče, sve je doista bilo O. K., posebno nastupni govor, građanski promišljen, na trenutke emotivan i ispunjen pozivima na živost i toleranciju: “Ostavimo podjele. Nadmećimo se idejama i rješenjima, a ne povijesnim ulogama roditelja i djedova.”

Rečenica je odjeknula. Nesumnjivo, ideološke bitke roditelja i djedova koje se neprestano vode preko djece i unuka veliko su opterećenje kako za Hrvatsku, tako i za njezine regionalne susjede. I ostatku Europe debelo već idu na živce. Ovdje ne egzistiraju samo ratnička plemena, nego države s kulturnim tradicijama, geostrateški, ekonomski i psihološki predodređene za suradnju i savezništvo. Dolazak na inauguraciju srbijanskog premijera Aleksandra Vučića i njegove staložene, koncilijantne poruke sugeriraju da srbijansko vodstvo u novoj hrvatskoj predsjednici, iznenađujućoj gospođi Kolindi, prepoznaje osobu koja – i s obzirom na njezine čvrste kontakte u NATO-u – može znatno pomoći Srbiji i drugim susjedima u njihovim europskim planovima. Opći dojam bio bi napredniji da se, uz premijera Vučića i saborskog zastupnika Milorada Pupovca, i nekakav viši dužnosnik s hrvatske strane poklonio spomeniku velikom Nikole Tesle u središtu Zagreba. Rijedak je slučaj da dvije zemlje dijele takvu rodoslovnu bliskost s jednim od najvećih umova u povijesti čovječanstva, koji je podjednako cijenio “svoje srpsko porijeklo i svoju hrvatsku domovinu”.

Kad je o inozemnim gostima riječ, iz Sjedinjenih Država stigla je zamjenica državnog tajnika za energetiku, što se može shvatiti kao poprilično skromna diplomatska prezentacija. Pretpostavljamo da je američka administracija time uvijeno izrazila svoje negodovanje zbog sastanka većeg broja hrvatskih i ruskih privrednika u Moskvi, na temu razvoja suradnje u ekonomskim sferama koje nisu obuhvaćene zapadnim sankcijama Rusiji zbog rata u Ukrajini. Hrvatska duguje Americi svoju samostalnost, ulazak u NATO, a možda i slobodu za generala Gotovinu. Ipak, ona se u ekonomskom smislu doslovno bori za život i ne može u svemu slijepo slijediti Ameriku koja upravo bilježi jedan od najvećih porasta BDP-a u povijesti. Ako je niža diplomatska razina američke nazočnosti na inauguraciji cijena koja se mora platiti za hrvatsko ekonomsko ekvilibriranje između dviju supersila, neka tako bude. Radi se o preživljavanju i o tome se u pravilu ne vode velike intelektualne rasprave.

Zamršena strateška situacija postavila je Hrvatsku, zapravo, u neku vrstu škara između Amerike i Rusije. Americi se ne sviđa kad Hrvatska danas ulazi u bilo kakve autonomne ekonomske pregovore s Rusijom, a Rusija – bez obzira na ekonomiju – zamjera Hrvatskoj njezinu bliskost s Ukrajinom (koja uključuje čak i nekakve dobrovoljce koji se bore u ukrajinskim redovima). I ukrajinski predsjednik Petar Porošenko shvatio je tu situaciju, kad je – izbjegavajući komplikacije – u zadnjem trenutku odustao od dolaska na inauguraciju gospođe Grabar-Kitarović. Dolazak američke energetske zamjenice nije, ipak, lišen višega značenja. Za Ameriku je izgradnja LNG terminala na Krku projekt od vrhunskoga interesa, jer njime se potencijalno ukida svaka ovisnost jugoistočne Europe o ruskom plinu, a glavni dostavljač energetske sirovine postaje američki saveznik Katar. U sklopu generalnoga plana o oslobađanju od ruskoga plinskog monopola, Čačićevo svojedobno inzistiranje na izgradnji novih termoelektrana na ugljen pretvara se u savršenu oluju besmislica – a perfect storm of nonsense – promatrano s ekonomskog, strateškog i ekološkog aspekta.

Kako vidimo, razni tankoćutni zaključci mogu se izvesti iz minucioznijega promatranja inauguracijske predstave. Idemo dalje. Čini se da je predsjednica Grabar-Kitarović, zajedno sa svojim savjetnicima, ipak odlučila usvojiti razumne sugestije i Ured zadržati u Vili Zagorje. Nadamo se da je tako; šefici države, koja predstavlja zemlju i naciju, potreban je maksimalno reprezentativan prostor, a boljeg od Richterove genijalne konstrukcije, s unikatnom park-šumom u kojoj je smještena, na tom planu nema. Osim toga, Vila Zagorje ima već dugu predsjedničku tradiciju, mnogi inozemni dostojanstvenici upoznati su – pa i oduševljeni – s njezinim ambijentom, i prekid te tradicije ne bi imao apsolutno nikakvoga smisla. Pada li ikome na pamet da Bijelu kuću mijenja za ured u, recimo, Watergate Buildingu? Vila Zagorje nešto je poput hrvatske Bijele kuće i dok je države, ona bi to morala ostati.

Najslabija točka na inauguracijskoj svečanosti bio je izbor uzvanika. Skupilo se tamo podosta – adekvatno rečeno – rulje, mnogi na VIP-pozicijama s privilegiranim ulaskom. Što je to trebalo predsjednici Grabar-Kitarović, civiliziranoj osobi, da u njezinu blizinu zasjednu čuveni grabežljivci, potvrđeni reketari ili osuđeni preprodavači kokaina i financijeri prostitucije koji na trash televizijama izigravaju nekakve voditelje? Ti povlašteni gosti gospođe Grabar-Kitarović nisu se, dakako, udostojili ni kurtoazno zapljeskati na njezino protokolarno zahvaljivanje prethodnicima, Ivi Josipoviću i Stipi Mesiću. Kod takvih likova ne postoji kodeks, ni osjećaj za red. Da je Ivo Josipović bio na njezinu mjestu, s gostima predsjednicima zemalja iz regije, vikali bi mu da je Jugoslaven. Ako je to publika s kojom predsjednica namjerava ući u bilo kakvu političku kombinatoriku, njezin mandat ispast će žalostan. Vjerujemo, međutim, da je prepametna za to i da se ovdje radilo o malom taktičkom podilaženju klijenteli Tomislava Karamarka. Bez obzira na razloge, u svježem gornjogradskom zraku mogao se osjetiti i tračak sumpornog dioksida, ili okus neukusa.

Komentiraj

PODIJELI
Srećko Jurdana stalni je kolumnist Nacionala, politički komentator i filmski redatelj. Rođen u Zagrebu, studirao je više predmeta na Filozofskom fakultetu, diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti. Redovno je objavljivao političke kolumne u Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, povremeno u Vjesniku i drugim glasilima. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Film. U tjedniku Nacional radi od prvoga broja kao politički komentator. Za seriju kolumni u Nacionalu pod egidom Stupovi društva proglašen je za kolumnista godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva. Na Hrvatskom radiju pisao je oglede o filmu, znanosti i drugim temama. Pisao je i dramske scenarije. Autor je dvije knjige, "Stupovi društva" i "Surova politika".Režirao je niz kraćih i srednjemetražnih filmova, igranoga i dokumentarnoga žanra: Sporazumijevanje, Gospodar tijela, Kugla glumište, Mladi književnici, Nova godina kod građanke Ljubice, Ivan Šibl i dr. Režirao je i dugi igrani film Slučajna suputnica. Film je u dva navrata prikazan i kao mini-serija na HTV-u.