ODBJEGLI KRISTIJAN VRBANIĆ otkriva detalje sofisticiranog sustava za pranje novca za tvrtke koje su plaćale nepostojeće usluge, u kojem je on podizao gotovinu preko bankomata i dio zadržavao sebi

Pod punom kaznenom odgovornošću izjavljujem da sam prao novac za veći broj tvrtki podižući gotovinu preko bankomata i vraćajući ga većem broju poduzetnika koji su plaćali nepostojeće usluge”, tako počinje ispovijed u kojoj se Kristijan Vrbanić žali zbog ponašanja istražno-kaznenih institucija koje nikako ne može shvatiti. Priznanjima i samooptužbama zasuo je portale, novinske redakcije, državne urede. No, on smatra da MUP, DORH i USKOK ignoriraju opstanak i u najmanju ruku suspektne aktivnosti guste mreže tzv. biznismena koji, kako se čini, neprimjerenim poslovnim aktivnostima i nadalje ostvaruju vrtoglave dobiti.

Kristijan Vrbanić, 43-godišnjak, spada u gardu samoukih direktora koju je već pomalo pregazilo vrijeme pod naletom novih, mlađih tehno-menadžera sa stotinama kratkih ekonomskih tečajeva, nalik svojedobnim partijskim kursovima za brzo opismenjavanje.

“Dizao sam gotovinu preko Blagos d.o.o,Vista d.o.o, Megaing d.o.o, Zeta promet d.o.o, Sanki- gradnja d.o.o, Novosel-gradnja d.o.o, Relit-prijevoz, Vectum d.o.o, Temprat-granja d.o.o, Fjord d.o.o, Projekt temprat d.o.o, Vrbanić promet d.o.o, Timont Interijeri d.o.o”, obznanjuje Vrbanić, identificirajući kanale kojima se dizala gotovina i plasirala do njemu znanih junaka hrvatskoga poduzetništva, među kojima se, prema njegovim tvrdnjama, nalaze i neke poznatije tvrtke poput Emporiona Marka Vojkovića.

NA VRBANIĆEVU POPISA MALIH I NEPOZNATIH PODUZEĆA za koja je, prema vlastitom priznanju, prao novac, nalaze se i poneki donatori pobjedničkih izbornih kampanja, od Bandićeva kuma Milana Penave, vlasnika Tigre, do Viktora Grancarića, vlasnika Diklo gradnje, jednoga od sponzora Kolinde Grabar Kitarović. Naravno, Vrbanićeva lista predstavlja samo indicije, ali uznemiravajuće brojne i difamirajuće za političku nomenklaturu koja inzistira na kreiranju novih poticajnijih ekonomskih kretanja. On sam, naoko posve legalno, dizao je novac na bankomatima Kreditne, Zagrebačke, OTP, Podravske banke.

U bankomat-lancu do sada je DORH ulovio samo desetak marginalnih figura. Premda su se bankomatima poslužili za alkemijski nestanak milijuna, ostali su mahom sirotinja. Već ta činjenica upozorava na to da su funkcionirali kao privremeno plaćeni najamnici u akciji puno širih, globalnih, međunarodnih razmjera. Zasad nema odgovora na ključnu zagonetku: kako su ti “perači” novca postali i ostali bijednici u jednakom uzorku hrvatskoga stanovništva?

“Neko vrijeme dobivao sam proviziju, od tri do pet posto. Ostalih desetak posto zadržavao je drugi posrednik u lancu pranja novca, a preostali iznosi vraćali su se odgovornim osobama u tvrtke koje su plaćale nepostojeće usluge. Od nje sam živio, istina dobro, ali daleko od raskoši”, kaže Vrbanić, dajući odgovor koji bi trebao intrigirati razne istražitelje. Što se “nadležnih institucija sistema” tiče, enigma jest: po kojem kriteriju stanoviti uzorak lopova osvaja punu slobodu daljnjega profitabilnoga poslovanja?

“One u DORH-u ništa nije zanimalo od svega što znam, osim Bandića i Kalmete. Pa nisam ja Bandića i Kalmetu osobno sretao, nego ljude koji su za njih skupljali novac ili su uživali njihovo pokroviteljstvo”, objasnio je Vrbanić u razgovoru za Nacional, šaljući naramke ugovora, bilanci i lažnih faktura. Sudeći po njegovim tvrdnjama, odmah su ga odbacili među ulične kriminalce, nedostojne adekvatne pozornosti. Čim je okončao razgovor u Gajevoj ulici, osuđen je na pritvor, a potom mu je suđeno u postupku koji vrvi nelogičnostima. Danas je na slobodi jer se uspio evakuirati u jednu od susjednih europskih država, gdje ga obilaze istražitelji Hypo banke s kojima se susreo i prije nekoliko dana.

ZA RAZLIKU OD OVDAŠNJIH DRŽAVNIH ISTRAŽITELJA, po Europi su svjesni toga da je Vrbanić akter i autentičan svjedok, ne jednoga kriminalnoga ekscesa koji se pravosudno može ispraviti i popraviti, nego epohalnoga kvazi-liberalnoga sistema koji se najdramatičnije iscrpio na Balkanu.

Kristijan Vrbanić svakako je na dnu zločinačke hijerarhije: dok je, po nalazima Global Financial Integrityja, iz Hrvatske između 2004. i 2013. prošvercano 34 milijarde dolara, kroz njegove ruke, kako osobno procjenjuje, prošlo je ‘tek’ 80 milijuna kuna.

Vrbanićeva mini-storija počinje prijelomom u odnosima dviju nesretnih generacija. Dok je otac Franjo u rodnim Vinkovcima marljivo razvijao građevinski obrt Zeta-promet, njegova sina, još tinejdžera, snašao je raspad Jugoslavije. Umjesto da upiše fakultet, obukao je uniformu “zenge” i kao 18-godišnjak priključio se obrani Dubrovnika. Budući da su nakon rata odmah nastupile kojekakve birokratske peripetije – pa tako i oko dokazivanja njegova veteranskoga staža – umjesto rane vojne mirovine odabrao je radno-aktivnu egzistenciju u obrtničkom poslu svoga oca. Građevinska logika usmjerila je Zeta-promet na eksploataciju kamena koja ovisi o državnim koncesijama u rukama političkih vlasti. Ponuda je stigla od obitelji Majdak. Okupljeni oko tvrtke Megaing, raspolagali su koncesijom na više kamenoloma u Lici.

BIO JE TO POČETAK SURADNJE IZ KOJE SE NEĆE OLAKO IZVUĆI: Franjo i njegov sin uletjeli su u zanemarenu hrvatsku provinciju izgrađenu u doba ličko-senjskoga župana Milana Jurkovića. Zbliživši se s Ivanom Majdakom, brzo se pokazalo da su kupljenom povlasticom Megainga naslijedili davno uvriježenu obvezu izvlačenja gotovine, prema Vrbanićevim tvrdnjama na jednoj strani iz Hrvatskih šuma u Gospiću i Karlobagu, na drugoj – iz Hrvatskih cesta.

Početkom milenija, recept je bio rudimentaran: što više patuljastih tvrtki koje štancaju fakture za tobožnje uređenje šumskih staza i potrebe cestogradnje. Nekoliko godina kasnije (kada budu minuli radovi na autoputovima) policija i tužiteljstvo upustit će se u akciju ograničena dometa: zastajući na iznosu od 1,8 milijuna privatiziranoga novca, u tretman su uzeli četvero šefova iz senjske filijale Hrvatskih šuma koji su državne prihode usmjeravali u lokalni obrt stanovitoga Tomislava Glavinića.

Megaing nitko neće ni spomenuti, još manje njegova spretnoga kreatora Ivana Majdaka. Dok je u zavičajni Plaški navraćao zbog ubiranja gotovinskih dobitaka, u hrvatskoj metropoli izgradio je poziciju velikoga promotora auto-kartinga, svojedobno omiljenoga hobija Siniše Košutića, unuka Franje Tuđmana. Zato je Vrbanić danas zapanjen: osobu za koju tvrdi da je njegov nekadašnji ortak u “pranju” rudarskoga novca upravo gleda na službenim internetskim stranicama Zagreba. U upravnoj strukturi Milana Bandića pojavljuje se kao predsjednik gradskoga karting saveza, čije je sjedište u njegovoj privatnoj kući u Mesekovoj ulici.

“Jednom prilikom hvalio se da od Zagreba očekuje 3,6 milijuna kuna”, prisjeća se Vrbanić za Nacional gledajući u fotografiju koja Majdaka plasira među neprocjenjive faktore “tehničke kulture” od općega interesa za hrvatsku metropolu. Naime, karting je definiran kao stvar visoke tehničke razine. Da se možda radi i o obiteljskom izvoru financija, sugeriraju još dva prezimenjaka: Žarko Majdak, tajnik iste sponzorirane udruge, i Damir Majdak, sudac tajlandskoga boksa, povremeni zaštitar HDZ-ovih skupova i nakratko vlasnik marketinške tvrtke F1-MD. Tvrdi se da obiteljski klan Majdakovih puno toga duguje činjenici da se uz HDZ-ove i SDP-ove političare pojavljuje u presudnim trenucima.

VRBANIĆEV OTAC UMRO JE USLIJED najveće građevinske konjunkture, upravo kada su Majdakovi organizirali kompleksnu mrežu sumnjivih knjigovodstvenih koridora između Zagreba i tunela Mala kapela te šljunčara i cementara oko Zadra i Splita. Kao nasljednik očevih tajnih zadaća, Kristijan Vrbanić prvi put se tada susreo s armijom tvrtki pretencioznih latinskih naziva: Peritus Manus, Sicium Manus, Cornius, Vectum, Iridium, Emporion… koje su potom prelazile iz ruke u ruku, da bi u posljednjoj fazi sudjelovale u ilegalnim transferima gotovine na bankomate.

Emporion je, lako moguće, bio posebno edukativan za budućnost uspješnoga biznisa. Prema Vrbanićevim tvrdnjama, neke od njegovih ortaka podučio je pretvorbi neprofitne organizacije u unosni privatni profit. Riječ je o Hrvatskom društvu skladatelja koje po sili zakona uživa prihode od svake glazbene note u hrvatskom eteru. Ali poveći iznos tog nameta odlazi privatnom poduzeću Marka Vojkovića za usluge koje se opisuju kao “administrativni poslovi u ostvarivanju autorskih prava”. Dogodilo se, međutim, da se u godinama nekretninskoga booma, Emporion 2006. upustio u gradnju svoga “centra” na Žitnjaku. Za opipljivu građevinsku sirovinu, sa Zeta-prometom sklopio je aranžman od 3,6 milijuna kuna.

“Ništa Emporionu nije isporučeno, osim faktura koje su uredno plaćene”, tvrdi danas Vrbanić i nastavlja: “U ličkim kamenolomima ništa se nije radilo. Uvijek ista gomila kamenja stajala je ako nekim slučajem nabasa kakva inspekcija. No državne službe gledale bi samo papire, a oni su bili dobro usklađeni. U svakom slučaju, uplaćeni novac proslijeđen je dalje, Ivanu Majdaku na ruke. Poslije se novac vraćao, po modelu koji sam već opisao”, tvrdi Vrbanić.

Unatoč svojoj srednjoškolskoj naobrazbi, Vrbanić je dobio veliku iskustvenu lekciju o državnoj strukturi koja je previše inertna da bi napustila kancelarije i na terenima provjerila realnost sročenih akata. U pogledu marketinga – počesto združenoga s konzaltingom intelektualne vrste – formula se, pak, pokazala nesalomljivom: tko će, kako i čime dokazati izostanak poslovne operacije mentalnoga, takoreći duhovnoga sadržaja? Istina, more je znakova, ali su posljednji naraštaji istražitelja, poput razvikanih tehno-menadžera svoje dobi, često izdanci kratkih tečajeva kriminalističkoga osuvremenjavanja.

Nejasno je kako ne mogu dostatno dokazati nakaradnosti sumnjivih djela na koje Vrbanić upozorava: na primjer, odnos između M-Rosa obiteljskoga muško-ženskoga para Roško i Vrbanićeve Skandi-gradnje, planiran da puni famozni Majdakov fond? Kako stoji u Ugovoru od 22. siječnja 2007., od Vrbanića se naručuje “istraživanje tržišta i objava reklama u tisku”. Apstrahirajući eksplicitni naziv jednoga građevinskog poduzeća, bračni par obratio se vlasniku i direktoru koji nema nikakvoga znanja, kamo li iskustva, u medijskoj afirmaciji roba i vještina. Koji bi ozbiljan biznismen, egzistencijalno ovisan o vlastitom poduzeću, to učinio? Naravno da je ugovor dostojan predmet kaznene istrage za pranje novca, kako Vrbanić i tvrdi.

Ipak, gospođa Roško danas je registrirana kao autonomna vlasnica Azonprintera. Od ministarstva Gordana Marasa 2013. dobila je 400.000 kuna državne subvencije, jer zapošljava 16 ljudi i izvozi na sve strane svijeta. U najbližu ekonomsku prošlost osoba povezanih Azonprinterom po svemu sudeći nitko nije ulazio. Sve u svemu, osobe koje Vrbanić optužuje za pranje novca, danas su se transformirali u uspješne poduzetnike.

OD HRVATSKE SAGE koja nekoliko desetljeća određuje mizeriju nacionalne ekonomije, na optuženičku klupu – ne računajući glasovite političke junake – dospjela su samo dva slučaja: 2014. Ivica Perić i Marijo Ruf, obojica mlađi od 30 godina, slabašno obrazovani i nekvalificirani, policiji znani kao klasični pljačkaši kazina. Njihovo poduzeće nosilo je učeno latinsko ime Peritus manus, koje vjerojatno nisu sami smislili. Drugi, neusporedivo slavniji primjer, govori o Andreju Mandiću koji je opljačkao proračunski novac na gradnji SOA-e, Ustavnoga suda i Sabora. Neznatno prije toga, ukazao se kao mlad i vitalni biznismen, financijski zaslužan za portal Dalje.com. No, čini se, pojava je vrlo delikatna pa se spodobi gubi svaki trag.

Vrbanić se također nekoliko puta našao na udaru zakona zbog pranja novca. Doduše, njegov zločin nije bio kvalificiran kao “pranje novca”, već kao “prevara”. Dok je šutio o svemu što zna, izvlačio se s uvjetnim kaznama. No kada je odlučio progovoriti, tvrdi da je dva puta isprebijan i otet. Jedva izvukavši živu glavu, obratio se USKOK-u: jedan istražitelj obećao je da će biti pokajnik, drugi je inzistirao na njegovu zatvaranju i optuživanju. U konačnici, sjedi u jednoj europskoj državi, čuva arhivu i svakodnevno piše prokazujuće tekstove koje nitko ne želi pročitati.

“NISAM SE JA ZA TO BORIO”, rekao je na kraju , ponavljajući često korištenu “državotvornu” frazu svoga otpisanoga naraštaja. Zasad se može samo naslućivati zašto su institucije ostale inertne pred razmjerima pljačke koja će zbog toga teško u Hrvatskoj doživjeti adekvatan pravosudni epilog. Slično je svojedobno bilo u SR Hrvatskoj, tako je u hrvatskom post-komunizmu.

Komentiraj

FOTO:NAcional
PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.