HDZ se trese, a SDP se raspada. Recentna sastančenja vrhova dvije ključne stranke pokazala su, opet, da Socijaldemokrati ne uspijevaju iskoristiti probleme konkurencije. Štoviše, glomazna Hrvatska demokratska zajednica svojim problemima brodi bolje od rivala iz opozicije. Andrej Plenković po kratkom je postupku srezao pobunu u redovima svoje stranke. Davor Bernardić najavljuje sastanak pomirenja – slučajno ili ne, ali baš u Ogulinu, gradu bajki – na kojem bi se unutarstranački rascijep pokušao navodno polijepiti.

Više od godinu dana vlasti mladog SDP-ova šefa – tako mlad, a tako star i potrošen, kako je netko već konstatirao – pretvorilo se u krizu koja teče. Dvije se vojske u vrhu stranke, ljudi bliski Zoranu Milanoviću i suprotni tabor složen oko nasljednika, ne prestaju mlatiti. Nije problem što se svađaju, nego je problem što se tuku oko ničega. Odnosno ratuju oko svojih međusobnih odnosa, tko će koga nadjačati, ništa što bi za njihove birače i širu javnost bilo važno. Naslijeđene podjele nisu sanirane, nego su, upravo suprotno, dodatno produbljene i pretvorene u nimalo skrivena neprijateljstva. Žestina im raste od činjenice da jedni druge ne mogu pobijediti. Šef stranke ima izborni legitimitet, kritičari ga tuku jakim argumentom da SDP vodi nizbrdo.

Davor Bernardić pokazao se potpunim promašajem. Kako je vodio i uništio SDP u gradu Zagrebu, tako danas glavinja Iblerom. U trenutku dok su istraživanja pokazivala najniži rejting unatrag tri godine, on je vikao da je SDP najjači. Dok stranka, ko mrtvo kljuse, zaostaje za vladajućim HDZ-om oko 10 posto, što je polovica SDP-ova rejtinga, on javno sanja kako će ne samo osvojiti vlast, nego sastaviti dva mandata na čelu države. Sada, skromno se posipajući pepelom, priznaje da je u komunikacijskim vještinama možda malo kratak.

Nije problem u komunikaciji, nego u artikulaciji. U potpunoj nemoći SDP-a da artikulira bilo kakvu ozbiljnu političku agendu. I nije samo šef stranke politički prazan, kompletna se partija pokazuje posve ispražnjenom od političkog sadržaja i posve nemoćnom da to preokrene. S vremenom je, naime, sve jasnije da izvor krize nije samo u čelnom čovjeku, nego je propadanje rezultat političke impotentnosti cijelog SDP-a. U proteklu se godinu problem Bernardić postepeno pretvarao u problem njegovih političkih očeva, prije svega Zlatka Komadine, i njihove odgovornosti za stanje u stranci. Pokrivajući otpočetka nesposobnog pulena taj je kružok SDP-ovih karijatida ugrožavao ne samo vlastiti status, nego i budućnost stranke. Na alarm sada zvoni činjenica da u Osmoj izbornoj jedinici, Komadininoj, SDP više nije prva stranka, što se baš nikada dosad nije dogodilo.

Problem je također što se stranka našla zaglavljena u potpunoj blokadi. Nema snage koja bi je iz sadašnjeg statusa quo mogla pomaknuti. SDP-om vlada ravnoteža nemoći. Bernardić se neće i ne može promijeniti, a drugovi ga ne mogu smijeniti. A sve da i mogu, tko bi ga zamijenio? Tragedija je SDP-a da se u proteklim godinama na obzoru nije pojavilo nijedno ime koje bi djelovalo liderski, za koje bi se stranka mogla uhvatiti. Partija je kadrovski devastirana.  Birokratizirana, opustošena. Zato se rovovski rat u njenim njedrima čini tako beznadnim. Situacija je, tvrde insajderi, postala nepopravljivom. Pitanje je samo tko će ugasiti svjetlo na Ibleru.

Komentiraj