Pokret “Vlak siročadi” bio je nadgledani program socijalne skrbi u sklopu kojeg su siročad i napuštena djeca iz prenapučenih američkih gradova na Istočnoj obali prevoženi u udomiteljske obitelji, uglavnom u ruralnim dijelovima Srednjeg zapada. Ti vlakovi su tijekom 1854. i 1929. tako prevezli oko 250.000 djece.

Ova malo poznata istinita priča iz američke povijesti inspirirala je Christinu Baker Kline da napiše “Vlak siročadi” koji je postao broj jedan na američkim ljestvicama najprodavanijih knjiga. Nedavno je roman objavljen i u Hrvatskoj.

Christina Baker Kline 51-godišnja je književnica rođena u Engleskoj, ali je cijeli život provela u SAD-u. Diplomirala je na Sveučilištu Yale, magistrirala na Cambridgeu, a doktorirala na Virginiji. Autorica i suautorica je pet romana.

Kako je rekla u ekskluzivnom razgovoru za Nacional, svoju priču o vlaku siročadi ispričala je preko mlade irske useljenice Vivian Daly. Ona je bila jedno od te djece koju su poslali vlakom iz New Yorka u nesigurnu budućnost, daleko od svoga grada. Vrativši se kasnije na istok, Vivian živi mirnim životom na obali Mainea. Istovremeno, sedamnaestogodišnja Molly Ayer zna da je rad za opće dobro koji će odraditi čisteći tavan staroj udovici, jedini način da se spasi od popravnog doma.

“Na ideju za roman došla sam prije otprilike deset godina tijekom posjeta tazbini u Sjevernoj Dakoti. Naišla sam na kolekciju članaka iz rodnoga grada moje svekrve. Njezin je otac pisao o vlakovima siročadi koji su došli u taj grad. To je bila velika novost za mene – nikad dotad nisam čula za vlakove siročadi. Zainteresirala sam se za priču i znala sam da moram više naučiti o malo poznatom razdoblju američke povijesti”, kaže autorica i dodaje da je metodistički svećenik Charles Loring Brace vlakove vidio kao priliku da makne maloljetne kriminalce i skitnice s prenapučenih ulica New Yorka, a da istovremeno siromašnim farmerima u rijetko naseljenom srcu zemlje pruži besplatnu radnu snagu, uz snažnu dozu kršćanskih vrijednosti.

S obzirom na to da je priča o vlaku siročadi povezana s vremenom velike američke gospodarske depresije, autorica pojašnjava kakav je u to vrijeme bio život u Americi.

“Nije bilo nikakvih socijalnih programa u SAD-u kad su ti vlakovi počeli voziti: nije bilo socijalne pomoći, udomiteljstva, prava djece ni zakona o zabrani dječjeg rada. Djeca su bila vlasništvo – nisu imala nikakva prava – a siromašna su djeca bila radna snaga”, govori autorica i pojašnjava kakva je situacija danas. Nema nove depresije, kaže, stvari su ipak puno bolje. “Kao što je rekao Martin Luther King, ‘luk moralnog svemira dugačak je, ali se savija na strani pravde’. Dobrobit djece još uvijek je problem u SAD-u, kao što je i u svakoj zemlji na svijetu. Ali danas barem imamo zakone i regulative kojima se mogu zaštititi siromašna djeca”, objašnjava Christina Baker Kline. Za Nacional je pojasnila i kakva je bila sudbina te djece koja su vlakovima odlazila u nepoznatu budućnost. Većina njih vjerovala je da je vlak u kojem su oni putovali bio jedini i tek su 1960-ih – uglavnom na nagovor i poticaj svoje djece – počeli pričati svoje priče. “Tek sam počela pisati knjigu kad sam prisustvovala prvom susretu NY Train Ridersa, kako se zove organizacija siročadi s vlakova i njihovih potomaka, u Minnesoti. Čim su počeli pričati svoje priče, bilo je jasno da su čak i oni koji su završili u sretnim obiteljima i imali sretan život, zapravo bili puni gorčine i gubitka. Kao što je rekao jedan od bivših ‘putnika’ u vlaku siročadi, ondje nisi završio ako nisi preživio ozbiljnu traumu”, rekla je književnica. Na Srednjem zapadu djecu s vlakova čekale su farmerske zajednice u kojima se tražila radna snaga. Iako je većina njih imala težak život u tim obiteljima, život na ulicama New Yorka za djecu poput njih bio je uglavnom kratak i brutalan. Iako je vlak siročadi danas nezamisliv, vjerojatno je većina djece završila na puno boljem mjestu nego što bi to bilo da su ostala na Istočnoj obali. Budući da danas vidimo drugačije vlakove, one pune izbjeglica, autorica kaže da se ova priča na sličan način neprestano ponavlja.

“Mislim da su zato prava na ‘Vlak siročadi’ prodana u 40-ak država. Većina zemalja ima svoju verziju ove priče, povijesnu ili sadašnju”, objašnjava autorica koju je šokirala činjenica da toliko malo Amerikanaca zna da su vlakovi siročadi postojali jer “bila je to najveća migracija djece u povijesti naše nacije!” Književnica je objasnila zašto je roman toliko popularan jer nitko nije očekivao da će se “Vlak siročadi” na prvome mjestu New York Times ljestvice najprodavanijih knjiga zadržati gotovo dvije godine.

“Očito je ‘pogodio žicu’. Mnogi žude za pričama koje će osvijetliti povijesne događaje, a ‘Vlak siročadi’ govori o skrivenom trenutku američke povijesti. Kao što opisujem u romanu, mnogi putnici na tim vlakovima sramili su se tog dijela svoje prošlosti, pa su svoje tajne nosili desetljećima u sebi, ponekad i do smrti”, priča Christina Baker Kline.