Katalonski putokaz za neovisnost

Katalonija se priprema za velike regionalne izbore koji će zemlju približiti neovisnosti. Umjesto da osuđujemo separatizam i predviđamo skori kolaps Europe, možda bismo ipak trebali pozdraviti procvat demokracije i pravo na izbor. Neovisnu državu Kataloniju pripojile su 1162. Kastilja i Aragon, a službeno je ukinuta 1714. Mnogi Katalonci vjeruju da se od tada suzbijaju njihov jezik i kultura, a najgore je bilo pod Frankovom diktaturom.

OD POČETAKA DEMOKRACIJE KASNIH 1970-ih Katalonija je bila jedna od španjolskih sedamnaest autonomnih regija. Sve donedavno samo je nekolicina Katalonaca podupirala potpunu neovisnost, ali duboka španjolska ekonomska kriza i financijski slom 2007. – 2008. pokrenuli su val podrške odcjepljenju.

Katalonija je najbogatija španjolska regija, a sedam i pol milijuna ljudi glasat će na regionalnim izborima 27. rujna, koji su službeno proglašeni referendumom o neovisnosti. Ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da će pro-secesijski kandidati dobiti apsolutnu većinu u katalonskom parlamentu. Ako tako bude, katalonski predsjednik Artur Mas obećao je provesti plan o odcjepljenju tijekom sljedećih 18 mjeseci, uključujući donošenje separatističkog ustava. Mas je izjavio da će pobjedu koalicije predvođene njegovom konzervativnom strankom Konvergencija i unija (CIU), smatrati mandatom za neovisnost.

Katalonija je u studenom 2014. organizirala inicijalno glasovanje o odvajanju od Španjolske. Sudjelovalo je 2,2 milijuna od mogućih 5,4 milijuna birača, a preko 80 posto izjasnilo se za izravnu neovisnost. Međutim, španjolski ustavni sud presudio je da regionalno glasovanje nije bilo legitimno. Katalonci su bili ogorčeni odlukom Madrida, koja je poslužila za poticanje narodnog pokreta za državnost.

Uz regionalno glasovanje, za svibanj su zakazani lokalni izbori i očekuje se da će najmanje 70 posto glasova dobiti stranke koje zagovaraju neovisnost, a dvije najveće španjolske stranke u regiji ostvarit će dosad najniže rezultate. Katalonska metropola Barcelona ponovo će dobiti pro-secesijskog gradonačelnika.

Madrid upozorava da bi neovisnost značila ekonomski pad i izlazak iz Europske unije. Španjolsko ministarstvo vanjskih poslova upozorilo je na to da bi katalonski BDP po stanovniku mogao pasti za 10 do 20 posto u slučaju odcjepljenja regije. Katalonska vlada, međutim, uzvraća da bi Katalonija imala BDP po glavi stanovnika veći od europskog prosjeka.

Regionalne vlasti također procjenjuju da će značajno profitirati od kontrole javnih financija. Fiskalni deficit sa Španjolskom iznosi 15 milijardi eura; to je, dakle, razlika između onoga što Katalonija u porezima plaća Madridu i što dobiva od javne potrošnje. Na primjer, 2010. Katalonci su pridonijeli 61,87 milijardi eura u porezima i davanjima, ali su dobili samo 45,33 milijarde za javnu potrošnju. Jedna od glavnih pritužbi Katalonaca jest da njihovi porezni prihodi subvencioniraju siromašnije španjolske pokrajine, što je dobro poznat prigovor iz bivše Jugoslavije.

Europska komisija tvrdi da bi neovisna Katalonija trebala aplicirati za pridruženje EU i proći strogi kvalifikacijski proces. No, neki lokalni analitičari ne vjeruju da će Kataloniji biti dopušten izlazak iz EU, jer bi to nanijelo ozbiljne štete španjolskom gospodarstvu. Nasuprot tome, neovisna Katalonija značajno bi ulagala u prometne veze prema ostatku Europe, te poslove i izvoz u širu regiju.

U stvarnosti, postoji nekoliko alternativa za regiju nakon neovisnosti. Jedna je da Katalonija, nakon pregovora sa Španjolskom, postane nova članica EU-a. Zatim, mogla bi postati članica Europskog udruženja za slobodnu trgovinu ne-EU zemalja, slično Švicarskoj ili Norveškoj, ili bi mogla sklopiti svojevrsni bilateralni sporazum s EU-om. U najgorem slučaju, Katalonija bi mogla biti izbačena iz EU-a ako Španjolska bude nastojala međunarodno izolirati novu državu.

U Kataloniji i ostalim državama koje teže za neovisnošću, ne svjedočimo etnocentričnom nacionalizmu, kako tvrde protivnici odcjepljenja, nego buđenju sudioničke demokracije u multietničkim društvima. Takav proces nije nužno konfliktan, nego može biti kreativan u stvaranju administrativne jedinice bolje prilagođene 21. stoljeću od velikih i golemih država. Najučinkovitiji lijek protiv EU skepticizma zapravo bi mogla biti veća subnacionalna autonomija, u kojoj će regije moći pronaći fleksibilna rješenja kojima će zadovoljiti lokalne težnje.

U SVJETLU KATALONSKOG GLASOVANJA, ostale europske regije mogle bi se ohrabriti u poticanju referenduma, bilo u Belgiji, Italiji ili Francuskoj. Katalonija je s velikom pažnjom pratila škotski propali referendum u rujnu 2014., o kojem je predsjednik Mas izjavio da “pokazuje put katalonskoj neovisnosti”. Kampanja za škotsku državnost mogla bi dobiti novi zamah kada sama Velika Britanija prije kraja 2017. održi referendum o ostanku u EU.

I dijelovi srednje i istočne Europe mogli bi se ohrabriti u poticanju regionalne autonomije ili čak odcjepljenja unutar EU konteksta. Međutim, u tim regijama otpor lokalnoj autonomiji često je snažniji nego u zapadnoj Europi zbog straha od loma teritorija, nacionalističke isključivosti, etničkog sukoba i umiješanosti susjednih država.

Tijekom sljedećeg desetljeća pred EU-om je veliki izazov pronalaženja kompromisa između lokalne autonomije i procesa integracije diljem Europe. Moraju se izbjeći i disfunkcionalna fragmentacija i prisilna federalizacija, ali ne uskraćivanjem prava građanima da odaberu najučinkovitije administrativne jedinice za promicanje svojih ekonomskih i političkih sloboda. Jasno je da je rasprava o obliku i strukturi europskog projekta ušla u dinamičnu fazu i sve oči moraju biti uperene u Kataloniju.

Komentiraj

PODIJELI