Predstava “Kao na nebu” prema istoimenu filmu švedskog redatelja Kaya Pollaka, premijerno postavljena u petak u zagrebačkom Gradskom dramskom kazalištu Gavelli u režiji Renea Medvešeka, oživjela je na pozornici toga teatra melodramatičnu atmosferu britanskih filmskih humornih drama smještenu u ruralni krajobraz krajnjega sjevera Švedske, u priči o oslobađajućoj snazi glazbe i potrazi za vlastitim glasom u svijetu bez sluha.

Pollakov film o crkvenom zboru i njegovu “slučajnom” kreativnom direktoru, slavnom dirigentu, godine 2005. nominiran za nagradu Oscar za najbolji strani film, zasigurno puno duguje britanskoj filmskoj tradiciji 90-tih godina prošloga stoljeća i filmovima kao što su “Full Monty” i “Brassed off”, koji se uz dozu laganog humora bave sudbinama malih ljudi unutar nekog nepovoljnog socijalnog konteksta.

Melodrama priče o svakodnevnim, običnim problemima života u geografskoj, društvenoj, moralnoj i emotivnoj izoliranosti zabačenog skandinavskog sela odvija se na više razina, pristupajući istodobno ozbiljno i duhovito pitanjima vjere, morala, ljubavi, ekonomske sigurnosti, zadanih uloga u društvu i obitelji, ali i širih društvenih tema, kao što je pitanje uključivanja osoba s posebnim potrebama u društvo, ili uloga crkve u društvenim zbivanjima.

Tako prikazano društvo donekle podsjeća na ono iz popularne američke tv serije “Život na sjeveru”, gdje sukob gradske, svjetske perspektive slavnoga dirigenta Daniela Dareusa i malomišćanskih bogobojaznih uvjerenja sela izaziva propitivanja i s jedne i s druge strane, koja u često vrlo dramatičnom te ponekad i vrlo zabavnom srazu na kraju ipak rezultiraju nekom vrstom pročišćenja, napretka, otkrića i pronalaska, ponajprije sebe.

Publika koja je voljela te filmove i serije zasigurno će stoga uživati u toj šarmantno razoružavajućoj predstavi u kojoj je potraga za ljubavlju motor pokretač svih akcija, a glazba metafora prostora unutar kojega u obilju zvukova pojedinac pokušava pronaći svoj individualni glas.

Priča počinje povratkom Daniela u rodno selo, u kojemu je kao darovito dijete trpio ponižavanja, uvrede i batine, i iz kojega je otišao kao dječak od sedam godina. Vraća se nakon ostvarene svjetske karijere kao slavni dirigent koji je, uslijed neprekidne potrage za savršenstvom, doživio totalni slom.

Selo ne zna njegovo podrijetlo jer je u međuvremenu promijenio ime, pa dok ga jedni dočekuju s veseljem i otvorena srca, drugi su skeptični i sumnjičavi. No, spletom okolnosti, Daniel prihvaća molbu da pokuša malo dovesti u red lokalni crkveni zbor i zapravo se čitava priča odvija kroz njegov odnos s ljudima iz zbora.

Slavan zahvaljujući svojem talentu, Daniel je izraziti individualac, neprilagođeni društveni marginalac koji nije nikada iskusio istinsku povezanost s drugim ljudskim bićem. Njegovu treperavu neurotičnost odlično je utjelovio Ozren Grabarić, iznijevši u naizmjeničnim   erupcijama glumačkih ekspresija čitavu lepezu suzdržanih emocija jednog u osnovi izgubljenog i usamljenog ljudskog bića.

Odličan ansambl

Medvešek je vrlo pametno odabrao ansambl za svoju predstavu, pa je puno odličnih glumačkih ostvarenja u šarolikoj lepezi karaktera članova zbora, od emotivno zakopčane Florence (Antonija Stanišić Šperanda) i njezinog sramežljivog obožavatelja Erika (Nenad Cvetko), do izvrsnih glumačkih medaljona Svena Šestaka u ulozi uvijek zaposlenog Arnea.

Siniša Ružić odličan je kao “debeli” Holmfrid, Martina Čvek kao ljubavlju ranjena ali nepokorena Lena, Dijana Vidušin kao uplašena i nježna žrtva obiteljskog nasilja Gabriella, i Hrvoje Klobučar kao njezin nasilni muž Conny. Igor Kovač dobro dozirano igra maloumnog Torea, ne zapadajući u grotesku, Ana Kvrgić utjelovila je konzervativnu, nerealiziranu Siv, čiju razarajuću ljubomoru neprekidno izjedaju natruhe unutarnje dobrote, a Slavica Knežević seksualno frustriranu i toplu pastorovu suprugu Inger.

Posebnu ulogu u priči ima vjera – predstava se bavi religijom, prikazujući s jedne strane uzvišenost duhovne vjerske glazbe i zajedništva koje ljudi osjećaju u vjeri, dok s druge razotkriva licemjerje svećenika koji “jednom rukom dijeli krivnju, a drugom nudi iskupljenje”.

Ulogu protestantskog pastora Stiga, samoproglašene krute moralne vertikale opterećene vlastitom slabošću prema porno časopisima, sjajno je odigrao Darko Milas, koji predstavlja drugi pol iz mase izdvojenog pojedinca – samo što on tu izdvojenost može zahvaliti samo svojem uzvišenom položaju vjerskoga autoriteta a ne i vlastitoj osobnosti, što je uzrokom brojnih nerazumijevanja i konflikata.

Spojem glumačkih ostvarenja i pažljive režije, koja zna točno koliko prostora treba dati tišini a koliko dinamici zbivanja, u scenama koje se glatko pretapaju iz mračnih raspoloženja izolirane samoće u svijetle scene grupne dinamike, stvorena je predstava koja realistično rekreira na pozornici nepregledne dubine ljudskih emocija, strahova, nada i ljubavi, u energičnoj razmjeni moralnih, vjerskih i društvenih uvjerenja, od samog košmarnog početka u kojemu Grabarić sam na pozornici dirigira zamišljenim orkestrom impersoniranim u publici, do snovitog zborskog pjevanja na kraju, u sceni čija optimistična toplina naviješta nadu u bolje sutra.

Glumcima, koji i sami dosta pjevaju, i to mješavinu crkvenih i modernih pjesama – Vidušin je za svoj solo dobila golem aplauz publike – na sceni se pridružuju članovi zbora skandinavista “Lucia”, mješovitog zbora Cappella Odak, te Komornog zbora Muzičke akademije.

Premijerna je publika s oduševljenjem pozdravila glumce i autorski tim, a posebne ovacije i aplauz dobio je Grabarić.

Komentiraj

FOTO:HINA/ Gavella
PIŠE:Gea Vlahović
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.