TRGOVINSKI RAT IZMEĐU HRVATSKE I SRBIJE izazvao je niz negativnih komentara na račun hrvatskog premijera, ali i u drugi plan sakrio brojne Vučićeve afere, što ga je potaknulo da zatraži prijevremene izbore usred mandata

Ja sam jedan od većih prijatelja Srba u Hrvatskoj, ali i Srbijanaca, što je nešto drugo”, izjavio je prošlog tjedna, na vrhuncu trgovinskog rata između Zagreba i Beograda, hrvatski premijer Zoran Milanović. U isto vrijeme u Beogradu mnogi su, zbog prijateljskih i rodbinskih veza bliski Hrvatskoj, pomislili da je Milanović svojim potezima pridonijeo ne samo pogoršanju odnosa Zagreba i Beograda kakvo se nije desilo tijekom proteklih dvaju desetljeća, nego i da je učinio nešto nemoguće i neoprostivo – da srpski ministar za rad Aleksandar Vulin, poznat po izjavama čiji je rezultat podizanje tenzije, izgleda kao oličenje razuma.

Za podsjećanje na ratno doba od prije više od 20 godina pobrinuli su se beogradski tabloidi. Danima su novinski kiosci bili okićeni naslovima “Hrvatski premijer je idiot”, “Ludak vodi Hrvate u rat”, “Banda ustaška – uvode nam blokadu, a žive od nas”, “Hrvatsku trese srpski ultimatum”, “Ustaško evropska agresija – ustaše nas siluju, Evropska unija ih štiti”, “Ne damo da nas gaze – Srbija uvodi sankcije Hrvatima”, “Milanoviću, koja si ti budala”, “Ustaški udar na Srbiju”, “Milanović Pavelić”, “Idi, bre, leči se”, “Milanoviću, ukrao si nam 15 miliona evra”…

BLIC, KURIR I INFOMER SU, POZIVAJUĆI SE, naravno, na neslužbene izvore i “operativna saznanja”, objavili da je srpska policija spriječila da se iz Hrvatske, preko Šarengradske ade na Dunavu, u blizini Bačke Palanke, tijekom noći krišom prebaci gumenim čamcima u Srbiju 3500 izbjeglica, uglavnom žena i djece. Sprovođenje tog hrvatskog “tajnog paklenog podmuklog plana”, koji je doveo i do “repetiranja oružja” i “otvaranja vatre na obje strane”, spriječilo je to što su srpske snage sigurnosti bile brojnije, izvijestili su tabloidi, ne navodeći broj gumenih čamaca pripremljenih za 3500 izbjeglica, kao ni koliko je operacija na Dunavu trebala trajati.

  • SRPSKI PREMIJER Vučić izjavio je da tabloidi ne govore u njegovo ime. Ocijenio je da srpski mediji trebaju ublažiti retoriku jer želi bolje odnose s Hrvatskom, dodavši da ne može drugačije utjecati na medije

Neki mediji i nevladine organizacije osudili su to što naslovne stranice novina u Srbiji izgledaju kao one od prije više od dvadeset godina, s ratnohuškačkim naslovima punim govora mržnje. Od vlasti je zatraženo da se izričito ogradi od tabloida jer se u suprotnom može smatrati da podržava takvu uređivačku politiku. Srpski premijer Aleksandar Vučić izjavio je da tabloidi ne govore u njegovo ime. Ocijenio je da srpski mediji trebaju ublažiti retoriku jer želi bolje odnose s Hrvatskom, uz tvrdnju da ne može drugačije utjecati na medije.

Vučić nije rekao je li u njegovo ime govorio šef srpske diplomacije i predsjedavajući Organizacije za europsku sigurnost i suradnju Ivica Dačić, koji je izjavio: “Kada je riječ o Hrvatima, protiv Srba su dozvoljena sva sredstva.” Ili kada je Ministarstvo vanjskih poslova u Beogradu u protestnoj noti upućenoj Zagrebu navelo da se potezi Hrvatske na granici prema Srbiji “po svom diskriminatorskom karakteru mogu usporediti samo s mjerama u vrijeme fašističke Nezavisne Države Hrvatske (NDH)”.

Spor s Hrvatskom uzrokovao je i sukobe unutar srpske političke scene. Opozicijski parlamentarni zastupnici iz Demokratske stranke i Nove stranke izjavili su da ponašanje Zagreba i Beograda nalikuje djeci predškolskog uzrasta i zatražili od srbijanske vlade da se prestane inatiti. To je potaknulo šefa parlamentarne grupe Vučićeve Srpske napredne stranke (SNS) Zorana Babića da ih nazove “petom kolonom”. Babić je rekao da bi srpska opozicija “stala na stranu crnog đavola ako je protiv Vučića”. U SNS-u su izjavili da Demokratska stranka i njeni sateliti “surađuju s Milanovićem” koji “ima koalicijske partnere u Srbiji”.

I u toj situaciji Vučić je preuzeo ulogu pomiritelja i naveo da, kao predsjednik SNS-a, najoštrije osuđuje Babićevu izjavu o “postojanju nekakve pete kolone”. “Nikakva peta kolona u Srbiji ne postoji i siguran sam da neće postojati”, rekao je Vučić, ali nije propustio dodati da su se “zastupnici pojedinih stranaka, kao i obično, ponašali licemjerno i neodgovorno”. Babić se ispričao da nije mogao pronaći adekvatniji izraz od “pete kolone” za one koji podržavaju “sramno” Milanovićevo ponašanje. “Biti na strani onih čije se izjave i postupci mogu smjestiti u najmračnije doba NDH, a svoju državu osuđivati zbog iznuđene reakcije i kontramjera koje nismo željeli primijeniti do posljednjeg trenutka, smatram nečuvenim”, izjavio je Babić.

POMALO ČUDI BABIĆEVO OBJAŠNJENJE da “nije mogao naći adekvatniji izraz” jer je poznat kao neustrašivi verbalni avanturist – umjesto riječi “vazduhoplov” koristi “vazduplohov”, a po njegovim riječima Srbiju od bankrota dijele “svemirske godine”, ma što to značilo. Trgovinski rat bacio je u treći plan događaje koji bi u Srbiji, u drugačijim okolnostima, bili u središtu pozornosti, recimo, preporuku pučkog pravobranitelja Saše Jankovića, upućenu Vučiću i predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću, da smijene ministra obrane Bratislava Gašića i šefa Vojnosigurnosne agencije Petra Cvetkovića. Janković je ocijenio da su Gašić i Cvetković odgovorni za nezakonit i nepravilan rad Ministarstva obrane i Agencije te da nisu surađivali s pravobraniteljem. “Demokratska civilna kontrola oružanih snaga i službi sigurnosti demokratski je standard bez kojeg se vojska i službe mogu podvrgnuti političkoj ili osobnoj moći, s ogromnim štetnim posljedicama. Gašić i Cvetković pogazili su oba principa i pokazali čvrstu namjeru da to čine i u budućnosti”, naveo je Janković.

Istovremeno s rastom napetosti sa Zagrebom, saznalo se i da je Vojska Srbije mogla izbjeći ponižavajuću situaciju iz prošle godine, kada je zatražila od Moskve da joj proda ili pozajmi akumulatore za borbene avione MiG-29, kako bi mogli poletjeti i štititi srpsko nebo, kao i da sudjeluje na paradi u Beogradu u čast ruskog predsjednika Vladimira Putina. Rusija je velikodušno Srbiji darovala dva akumulatora, vrijedna oko 90.000 eura. Nedavno je, prilikom popisa vojne imovine, u skladištu u Pančevu otkriveno 18 ispravnih akumulatora za MiG-ove, kupljenih prije šest godina.

  • BEOGRADSKI TAKSISTI za veliki novac izbjeglice prevoze nekoliko kilometara od grada, do table s natpisom ‘Subotica’ koju su prethodno postavili, a onda im objasne da je ‘mađarska granica odmah tu blizu’

BLOKADA GRANICE S HRVATSKOM u drugi plan bacila je i dugo očekivano objavljivanje ugovora o izgradnji “Beograda na vodi”, projekta koji je prije tri godine značajno pridonijeo Vučićevoj izbornoj pobjedi. Tada je Vučić obećao da će na prostoru uz rijeku Savu, za šest do osam godina, u projektu vrijednom osam milijardi dolara, uz ulaganje 3,5 milijardi iz Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), sagraditi oko dva milijuna kvadratnih metara poslovnog i stambenog prostora, uz otvaranje 200.000 novih radnih mjesta. Planirana je izgradnja nebodera visokog 210 metara, trgovačkih centara, opere, avenije široke 40 metara i “više od 2000 apartmana koje će kupovati najbogatiji ljudi na svijetu”…

Međutim, u objavljenom ugovoru stoji da investitor iz UAE, umjesto 3,5 milijardi dolara, ulaže samo 150 milijuna u kešu i osigurava kredit vrijedan 150 milijuna, za što će dobiti više od dvije trećine vlasništva projekta koji se gradi na zemljištu vrijednom 700 milijuna eura, uz zaobilaženje srpskih zakona i ograničavanje mogućnosti Srbije u donošenju budućih pravila. Srbija nema nikakvo pravo odlučivanja o tom projektu jer je partner iz UAE većinski vlasnik, pa sam odlučuje o cijenama nekretnina, izvođačima radova, dinamici izgradnje, zaduživanju, isplati dobiti, reinvestiranju, što ostavlja širok prostor za razne vrste potencijalnih malverzacija i drastično manju zaradu srpske strane. Rok za dovršenje izgradnje “Beograda na vodi” određen je na 30 godina, pa se postavlja pitanje tko će, nakon završetka prve faze projekta – izgradnje dviju zgrada s oko 300 stanova – nakon što je platio od 2000 do 3000 eura četvorni metar stambenog prostora, pristati desetljećima živjeti u prašini i buci, okružen bagerima, kranovima i miješalicama.

Trgovinski rat utjecao je i na to da se gotovo zaboravi povod za njegovo izbijanje – tisuće izbjeglica na hrvatskoj granici. Iako su i srbijanska vlada i mađarska ambasada u Beogradu demantirali Milanovićeve tvrdnje da su se Beograd i Budimpešta dogovorili da Srbija izbjeglice više ne usmjerava prema Mađarskoj, nego u smjeru Hrvatske, dojam je da dogovor ipak postoji. Samo nekoliko dana nakon sukoba izbjeglica i mađarske policije te prolivene krvi na srpsko-mađarskoj granici, na kojoj su Mađari pretukli i ekipu državne Radiotelevizije Srbije, i razmjene diplomatskih nota, došlo je do značajnog poboljšanja odnosa između Beograda i Budimpešte, praćenog ulaskom tisuća izbjeglica iz Srbije u Hrvatsku. Prema službenim mađarskim podacima, u zemlju je svakog dana iz Hrvatske ulazilo 30 puta više izbjeglica nego iz Srbije.

Tvrdnje iz Zagreba da su u Srbiji izbjeglice mnogima prilika da dobro zarade, točne su. Kada uspiju prijeći makedonsku granicu i uđu u Srbiju, u Preševu ih čekaju autobusi koji ih voze do granice EU-a – dugo je to bila mađarska granica, a proteklih dana odredište je granica s Hrvatskom. Zarada po autobusu je oko 1000 eura za jednu vožnju. U Preševu dobro zarađuju i taksisti. Izbjeglice koje u parkovima u centru Beograda čekaju nastavak putovanja prema krajnjem odredištu, a nadaju se Njemačkoj ili Švedskoj, izvor su odlične zarade za okolne restorane brze hrane, kafiće, mjenjačnice. Telefonske kartice često im se prodaju po znatno većoj cijeni, naplaćuje im se punjenje mobitela, događa se da im policajci otimaju novac, dokumente i telefone. Ali u Srbiji im se ne događa ono što su doživljavali u Iranu, Turskoj, Grčkoj i Makedoniji – nitko ne puca na njih, ljudi u uniformama ih ne tuku niti policijski psi nasrću na njih. Tvrdnje iz Beograda da nitko ne usmjerava izbjeglice prema Hrvatskoj, nego da ti nesretni ljudi sami donose odluku kamo će ići, nisu uvjerljive. Nakon tisuću prijeđenih kilometara, većina izbjeglica zna da su u Srbiji, ali ne i kuda i kako dalje. O toj “izgubljenosti” govore i priče o “taksistima” koji za veliki novac izbjeglice prevoze nekoliko kilometara od Beograda, do table s natpisom “Subotica” koju su prethodno postavili, a onda im objasne da je “mađarska granica odmah tu”.

Ali u Beogradu je široko prihvaćeno mišljenje da su izbjeglice samo povod izbijanju trgovinskog rata, a da je razlog predizborna kampanja u Hrvatskoj, u kojoj Milanović oštrim stavom prema Srbiji pokušava privući birače s desnice. U skladu s nedavnom izjavom koja nije prošla nezapaženo u Beogradu, da bi Trg svetog Marka u Zagrebu nazvao po prvom predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu.

To u Srbiji priziva uspomene na bivšeg šefa države Borisa Tadića tijekom čijeg mandata su, da privuku glasove “nacionalno svjesnih” birača, vlasti tragale za kostima četničkog zapovjednika Draže Mihailovića, streljanog 1946.; u Beogradu su promijenjeni nazivi ulica povezani s antifašizmom, zapostavljala se potraga za ratnim zločincima, zabranjivana je gej parada, Naftna industrija Srbije praktično je darovana Rusima… Rezultat je bio takav da Tadić nije dobio nove glasače, ali je izgubio brojne pristaše pa je 2012. poražen na izborima, što je omogućilo Vučiću da postane neprikosnoveni vladar Srbije.

ODLUKA ZAGREBA DA PREKINE BLOKADU granice dočekana je u Srbiji s olakšanjem i kao trijumf Beograda. Normalizacijom situacije su, vjerojatno, nezadovoljni bili samo tabolidi. Ministar vanjskih poslova Dačić izjavio je da se radi o velikom i značajnom uspjehu srbijanske vlade, “ali i ogromnom porazu neodgovorne politike hrvatske vlade na čelu s Milanovićem”.

Vučić je rekao da Srbija želi najbolje odnose s Hrvatskom i drugim susjedima. “Čuvajući susjede, čuvamo sebe i svoj ponos”, izjavio je Vučić, uz ocjenu da se ne radi o velikoj pobjedi Vlade Srbije, nego “pobjedi razuma”, naglasivši da je EU podržala Srbiju, a ne članicu Hrvatsku.

“Naravno da naše krivnje nije bilo jer smo bili uvučeni u predizbornu priču jednog neodgovornog premijera iz susjedstva”, naglasio je Vučić. Sljedećeg dana ministar policije Nebojša Stefanović izjavio je da je Srbija na putu na kojem može ostvariti diplomatske i ekonomske pobjede i predložio Vučiću da “usliši pozive brojnih stranaka i razmisli o tome da se u Srbiji raspišu izbori na svim razinama”. Parlamentarni izbori u Srbiji na kojima je SNS postigao uvjerljivu pobjedu, a Vučić dobio četverogodišnji mandat, održani su prije samo 18 mjeseci.

Komentiraj

FOTO:Patrik Macek/PIXSELL
PODIJELI
Rođen sam u Beogradu 1959. godine. Diplomirao na Fakultetu političkih nauka. U novinarstvu od maja 1986. godine, kada sam se zaposlio u Tanjugu, gde sam radio gotovo deceniju, a u novinskoj agenciji FoNet sam od njenog osnivanja 1994. godine. Od kad sam u ovom zanatu, za mnoge novinare u Srbiji sam čuo da rade "za Službu". Koliko mi je poznato, samo smo pokojni Slavko Ćuruvija i ja radili "u Službi". U Službi državne bezbednosti Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove sam proveo tri meseca - februar, mart i april 1986. godine. To mi je bilo prvo zaposlenje. Otac i tašta su udružili snage da bi mi našli posao - on je bio pukovnik u vojsci, ona je radila u Interpolu. Bilo je glupo očekivati da će mi naći radno mesto u biblioteci ili filharmoniji. Vrhunac u novinarstvu sam dostigao posle NATO bombardovanja Srbije 1999. godine, kada sam počeo da radim kao fikser za londonski The Guardian. Tokom dva i po meseca bombardovanja sam u FoNetu primio 225 nemačkih maraka. Rory Carroll iz The Guardiana mi je plaćao 150 maraka dnevno. Posle samoubilačkih avionskih napada na Svetski trgovački centar u Njujorku 11. septembra 2011. su zapadni mediji prestali da se interesuju za Srbiju i Balkan, pa sam izgubio dodatni posao fiksera. Osama Bin Laden mi je oteo mnogo novca. Da sam ga sreo na ulici, šutnuo bih ga u međunožje. Za Nacional sam počeo da pišem krajem 1996. godine, posle čega je usledila trogodišnja pauza. Nacional me reaktivirao posle ubistva Željka Ražnatovića Arkana u januaru 2000.