Kako sam ušao u Udbu

Nacionalna groupie

Rekao sam Manoliću: ČITAO SAM DA SU KARAMARKOVI agenti vama već u rukopisu pokušali ukrast autobiografiju, a sad će vas taj isti Karamarko tužiti zbog klevete

Po teškoj vrućini išao sam se naći s Josipom Manolićem u kafić na Novoj Vesi. Trebao sam preuzeti svježe otisnuti primjerak njegove autobiografije “Politika i domovina”. Čuo sam da knjiga ima preko tisuću stranica pa sam ponio poveći ruksak. Nisam htio dobiti muskulfiber tegleći je natrag u rukama.

Zaintrigirala me ta knjiga, u književnim kuloarima i budoarima počelo se govorkat da će Manolić s književnog neba skinuti norvešku zvijezdu Karla Ovea Knausgarda koji je pak svoju autobiografiju ispisao na više od 3500 stranica.

Uspinjući se na Novu Ves osjećao sam se kao Krleža kad se pred rat išao u neki kafić na Šestine naći s Titom. I stalno je u strahu pogledavao slijede li ga u autu tajni agenti.

MANOLIĆ ME DOČEKAO za stolom na vrtnoj terasi. Glava mu je bila zakrivena lišćem neke egzotične biljke. Vidi se da je bio iskusan tajni agent, zna se efektno zakamuflirat u svim situacijama, pomislio sam. Na sebi je imao ljetnu, hemingvejsku safari košulju.

Šutke smo se rukovali. Dok sam sjedao, pogurnuo je prema meni cigletinu od knjige. S divljenjem sam je razgledao.

“Da, s ovim ćete sigurno postati hrvatski Knausgard. Čak ste kao i on stavili svoje lice na naslovnicu… Znači, isto kao i njegova, i ova vaša obimna autobiografija mogla bi nosit naziv Moja borba. Znate da su Knausgarda tužili na sud, vlastita rodbina mu je čak prijetila smrću jer ih je u sve u knjigu unio pod pravim imenima… Čitao sam da su Karamarkovi agenti vama već u rukopisu pokušali ukrast tu vašu autobiografiju, a sad će vas taj isti Karamarko tužiti i na sud zbog klevete.”

Valjda sam se toliko raspričao baš zbog Manolićeve uporne šutnje. To je odlika iskusnih agenata: pusti druge da melju, a ti pozorno slušaj. Odlika je to i velikih pisaca.

“Ja sam isto napisao knjigu s nakanom da me netko tuži… Ispisivao sam sve što mi se događa u životu, unosio prava imena… Vjerojatno će i ovaj moj razgovor s vama završiti u toj mojoj šestotomnoj autobiografiji… Ali me nitko još nije tužio. To znači da s mojim pisanjem nešto ne valja… Ne uspijevam biti dovoljno provokativan… A čak sam zbog pisanja zapustio i fakultet. Evo, po drugi put padam istu godinu i gubim pravo na iksicu… Toliko sam očajan da sam čak razmišljao uletit Andreji Zlatar u kabinet, ukrast joj tranzistor koji joj je osamdesetih valjda izdilao sam Karamarko… Pa da me ona prijavi murji, a ja im se onda ponudim da budem na Filozofskom doušnik Udbe koja je očito vampirski vječna, samo u pojedinim vremenima uzima drugačija obličja i imena radi kamuflaže. Jel tako?“, značajno sam se zagledao Manoliću u oči.

NIJE NI TREPNUO. Samo me i dalje hladno, naoko nezainteresirano promatrao, kao krokodil svoj plijen.

“Karamarko je, kad su ga uhvatili zbog šverca, po vašim tvrdnjama, od udbaša tražio da mu izbrišu dosje kako mu roditelji ne bi saznali da se bavio sitnim kriminalom. Danas je to deplase. Većina roditelja od svoje djece i traži da se bave sitnim kriminalom, jer od čega drugog da žive, vraćaju kredite? Ja bih od Udbe zauzvrat tražio da mi omoguće da se na Filozofskom proguravam do diplome bez učenja i polaganja ispita. A od detaljnih izvještaja koje bih za njih pisao o svojim kolegama na faksu, kasnije bih sastavio knjigu… Svi bi me zamrzili zbog nje. I možda netko od ocinkanih napokon tužio sudu kao vas Karamarko. Jer to je danas, u inflaciji književne kritike, jedini dokaz da vam je knjiga zanimljiva i da će biti prodavana, medijski popraćena”, rekao sam.

Manolić je šutke ispio srk kave.

“Uostalom, kao mali sam uvijek sanjao da postanem tajni agent, kao Đejms Bond. Da na svojim uzbudljivim zadacima torbam najzgodnije ženske. Da negdje u Siriji razmjenjujem povjerljive NATO informacije sa zgodnim plavušama vičnim oružju ala Kolinda… Iskreno mi, ovako na prvi dojam, recite bih li ja bio dobar agent Udbe?”

U tom trenutku na terasu su ušla dva sumnjiva lika. Sjela su za stol do našeg i stalno upalih pogleda zurili u nas. Manoliću je trznula desna usna kao Klintu Istvudu. Kontroliranim pokretom zagurao je ruku pod bijeli Panama šešir.

Sledio sam se. Bio sam siguran da su ta dva tipa Karamarkovi agenti, a da Manolić pod šeširom drži pištolj kojeg je spreman upotrijebiti ukoliko nas ta dvojica pokušaju likvidirat. Jeza me ščepala za grlo kao branitelj onog policajca u crkvi sv. Marka. Već sam vidio staru kako rida nad mojim lijesom na đakovačkom groblju. Osjetio sam kako mi se, mimo moje volje, mlaz mokraće slijeva niz bedro, a onda i listove kao koji od manjih slapova niz vlažne plitvičke stijene.

“ISPRIČAJ ME”, napokon je progovorio Manolić. “Ova dva novinara čekaju me da im dadem sažetke o svojoj knjizi. Novi kapitalistički gazda zatrpao ih je poslom, pa ne stignu pročitat ni puno tanje knjige od ove moje… Zato sam im sastavio sažetak.”

Podigao je šešir. Ispod njega su bila dva cedea s tim nasnimljenim sažecima. Pružio ih je tim izmorenim novinarima kao liječnik tablete sa ce vitaminom osobi kolabriranoj na vrućini.

Kasnije me bilo sram ustati zbog zapišane noge. Pričekao sam da prvo Manolić ode iz kafića. Na izlazu, preda mnom se stvorila Eva, načitana frendica s Filozofskog. Kad je vidjela, vjerojatno i nanjušila moju zapišanu nogu i bermude, uzbuđeno je uskliknula:

“Sav si upišan, kao ona dementna baka iz Knausgardovog romana!”

Ako to kako sam se upišao pred Manolićem opišem u svojoj autobiografiji, možda svojom iskrenošću potučem i Manolićevu i Knausgardovu autobiografiju zajedno. Za dobru autobiografiju treba iz sebe iscijediti zadnju kap – iskrenosti, iskustva… i mokraće.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.