Nakon borbe s institucijama koja je trajala trinaest godina i dva desetljeća od svog osnutka, udruga Zeleni Osijek otvorila je objekt u kojem učenici vježbaju spretnost, jašu, veslaju u kanuima, sudjeluju u eko radionicama…

Nakon više od 20 godina postojanja i 13 godina borbe s institucijama, udruga Zeleni Osijek može sa zadovoljstvom ustvrditi da je ostvarila svoj san. Glavni objekt Eko centra Zlatna Greda, smješten na rubu Kopačkog rita, danas odjekuje dječjim glasovima. Uzbuđeni đaci osnovnih škola vježbaju spretnost u adrenalinskom parku, jašu na konjima, veslaju u kanuima nakon što su odslušali predavanja u ekološkoj radionici i naučili kako se odnositi prema prirodi kojom su okruženi. Uskoro ih čeka ručak u novouređenom restoranu, u kojem je udruga Zeleni Osijek zaposlila i kuhara, kako bi mogli pružati potpunu uslugu školama, izletnicima, kao i obiteljima s djecom, koji cijele godine mogu posjećivati taj jedinstveni edukativno -ekološki centar na ulasku u najljepši park prirode u istočnom dijelu Hrvatske. Temeljni cilj udruge, a to je poticanje održivog razvoja i edukacija o zaštiti prirode i okoliša, provodi se kroz programe u Eko centru, koji je sada uređen tako da u njemu može prespavati 46 djece i odraslih, s dodatnim objektom u kojem može boraviti i do 12 osoba. Osnovano je i Trgovačko društvo Zlatna Greda d.o.o. koje se bavi komercijalnim sadržajima, dok udruga provodi nekomercijalne projekte poput radionica, edukacije, sportske rekreacije i slično. Princip udruge, koja ima sedam zaposlenih i osamdesetak članova, jest da svi rade sve. Neki se bave financijama, neki marketingom i komunikacijama, neki ekonomskim analizama, neki otpadom, neki su specijalizirani za rad s djecom. Jasmin Sadiković, inače diplomirani inženjer poljoprivrede, njen je predsjednik i glasnogovornik. On se, osim vođenjem udruge, bavi zaštitom prirode i adrenalinskim parkom. “Kod nas vrijedi sistem samozapošljavanja – kreiraš projekt, ako ti prođe, radiš!” kaže Jasmin.

UDRUGA ZA ZAŠTITU PRIRODE I OKOLIŠA Zeleni Osijek osnovana je sada već davne 1995. Bio je to početak razvoja civilnog društva i prije završetka procesa mirne reintegracije u ratom poharanom području Hrvatske. Dvadeset godina kasnije iza sebe imaju niz  velikih projekata i dugoročnih programa, koji su ostvareni mahom novcem iz fondova Europske unije. Moglo bi se reći da su rekorderi u izvlačenju europskog novca, putem prekograničnih i regionalnih projekata, na kojima   i dalje uspješno rade. Zlobnici bi rekli – za razliku od hrvatske vlade. Danas je Zeleni Osijek jedna od najaktivnijih udruga za zaštitu prirode i okoliša u istočnoj Hrvatskoj: “Prekogranična zaštita srednjeg Podunavlja“, ” Dvojezična edukacija za okoliš u Dravskom slivnom području“, “Razvoj prekograničnog turizma u srednjem Podunavlju“, “Osnaživanje lokalnih kapaciteta za NATURA 2000 i zaštitu prirode“, “Održivi turizam u Slavoniji i Baranji” – samo su neki od uspješno provedenih projekata koji su ostvareni u suradnji sa susjednim zemljama Srbijom i Mađarskom. Prisjećajući se početaka rada 1995., Sadiković kaže kako tada i nije baš bilo vrijeme za pokretanje udruge koja se bavi zaštitom okoliša. “Mi smo nastali u društvenoj situaciji u kojoj ekologija doista nije bila prioritet, bilo je to još ratno vrijeme. Za vrijeme mirne reintegracije 1998. počeli smo prvi put djelovati na području Baranje i Kopačkog rita, u prostoru u kojem je bilo svega i svačega – od krivolova do divlje sječe šuma i, naravno, mina. Veliki dio Kopačkog rita bio je miniran, a naselja koja su se nalazila oko parka prirode, kao i u samom parku, bila su prilično devastirana.”

Udruga Zeleni Osijek započela je s regionalnim i prekograničnim projektima sa Srbijom kada to nije bilo previše popularno. Najveći projekt u to doba bila je prekogranična suradnja između Osijeka i Sombora. S partnerima iz Srbije uređen je Panonski put mira, biciklistička staza koja povezuje Kopački rit i rezervat Gornje Podunavlje s druge strane granice, kao i seoska turistička domaćinstva. “Kad smo potpisivali ugovore za taj projekt”, prisjeća se Jasmin Sadiković, “gradonačelnik Osijeka bio je Zlatko Kramarić. Naslijedio ga je Anto Đapić i mi smo prilično skeptično gledali na nastavak te suradnje, a osobito naši partneri iz Srbije. No unatoč skepsi, imali smo odličnu suradnju s Gradom, koji nam je pomogao i u smislu logistike, i ljudi, i organizacije. Anto se tada doista iskazao. Nevjerojatno je kako je tada jedan HSP odlično odradio stvari na terenu.” Udruga Zeleni Osijek otada pa do sve do danas ima dobru suradnju s gradom Osijekom, ma tko bio na vlasti. Iako nemaju neku privilegiranu poziciju, u samom gradu dobili su prostor na korištenje, kao i desetak tisuća kuna za projekt Zelenog telefona. To, naravno, nije dovoljno, ali na tom projektu rade volonteri i aktivisti, a građani na besplatan broj telefona mogu prijavljivati probleme vezane uz prirodu i zaštitu okoliša. Zanimljivo je kako se lokalna politika odnosi prema udruzi i njenim aktivnostima. Naime, unatoč uvriježenom mišljenju da uglavnom stranke ljevice podržavaju ekološke projekte i civilno društvo, u praksi baš i nije tako. Na čelu Županije je HDSSB, a načelnici okolnih općina Bilje i Antunovac članovi su  HDSSB-a i HDZ-a. Prema riječima Jasmina Sadikovića, i s njima odlično surađuju: “Mi ne razgovaramo o političkim temama i nismo imali nikada problema ni s jednom političkom opcijom. Naše teme su ekologija i održivi razvoj i tko god se tu nalazi na istim pozicijama, možemo surađivati.” Na tom tragu, predstavnici Općine Bilje, Županije, turističkih zajednica i Regionalne razvojne agencije Slavonije i Baranje bili su nedavno na otvaranju adrenalinskog parka i time pokazali svoju podršku radu udruge.

  • ‘UNATOČ MIŠLJENJU da ljevica podržava ekologiju i civilno društvo, u praksi baš i nije tako. Surađujemo s HDSSB-om i HDZ-om, dok Biljanu Borzan nisam nikad vidio’, kaže Sadiković

SLAVONIJA SE GODINAMA SMATRA zapuštenom i zaboravljenom. Iako je trebala biti prioritet u obnovi nakon ratnih stradanja, i dvadeset godina nakon rata gospodarstvo stoji, zemlja nije obrađena, pomirbe u nekim dijelovima i gradovima poput Vukovara nema. Upitan koliko se političari iz ove regije bore na političkoj sceni – kako u Hrvatskoj, tako i u EU za njene interese – Jasmin kaže da se, nažalost, jedino HDSSB otvoreno bori za regionalne interese Slavonije i Baranje. “Svi ostali političari velikih stranaka koji dolaze iz ove regije, kada odu u Zagreb i u Hrvatski sabor nekako zaborave otkud su došli. Rijetko tko od njih dovukao je ovdje neke velike projekte. Iskreno – iako cijeli život živim u Osijeku, društveno sam aktivan i vidljiv, a u posljednjih dvadeset godina, koliko sam u udruzi, nikada, recimo, nisam ni vidio ni upoznao Biljanu Borzan. Tako da ne znam radi li ona u Europskom parlamentu nešto za nas.”

Od samog početka udruga Zeleni Osijek provodila je edukaciju o zaštiti okoliša u osnovnim i srednjim školama, a zatim su počeli raditi i s lokalnim stanovništvom na razvoju ekoturizma. Time su nastojali potaknuti i njihov ekonomski razvoj, ali i zaštitu prirode, tako da se ne ugrozi vrijedno stanište Kopačkog rita. To je uključivalo razvoj starih zanata, smještajnih kapaciteta, kao i uređenje okoliša i biciklističkih staza. Kako su škole bile oduševljene ekološkim radionicama, došli su na ideju da naprave edukacijski centar u kojem će se moći održavati višednevne škole u prirodi, gdje će djeca moći prespavati i istovremeno učiti o biljkama, životinjama, biološkoj raznolikosti, uživati u boravku u prirodi, uz mogućnost veslanja u kanuima, šetnje pješačkim stazama, igre u adrenalinskom parku i slično. Aktivisti Zelenog Osijeka pustaru Zlatna Greda otkrili su 2002. i zaljubili se u njenu lokaciju i okoliš. Inače, ta pustara jedno je od radničkih naselja iz druge polovice 19. stoljeća, u kojima su se odvijale različite gospodarske djelatnosti. Ljudi su tu boravili sezonski, nisu imali stalni boravak, a kad bi obavili određene radove, vraćali bi se u svoja matična sela. Konkretno, ovdje su se najviše bavili poljoprivredom i šumarstvom. U takvim naseljima obično bi dominirala jedna upravna zgrada – u njoj se sada nalazi Eko centar. Oko nje bili su stanovi za sezonske radnike, zatim radionice, hangari, silosi, a postojala je i škola. Zlatna greda imala je najviše stanovnika nakon Drugog svjetskog rata, kada su ljudi tu počeli i stalno živjeti. Osim škole, izgrađeni su i nogometno igralište i trgovina, a u pustari je živjelo oko 300 ljudi. Sredinom sedamdesetih, logikom jednostavnijeg života većina pustaraša preselila se bliže Osijeku, masovno su odlazili u okolna sela, kao na primjer u Bilje, a danas ih ima po cijelom svijetu. Počeli su organizirati svoja godišnja okupljanja, a prvi put su se okupili kada je uređen Eko centar. Kada je udruga Zeleni Osijek 2003. uspjela dobiti u zakup prostor pustare od Hrvatskih šuma, objekti i okoliš bili su potpuno zapušteni, nije bilo ni struje, ni vode, ni prilaznog puta…

ZA OSTVARENJE SNA O EKO CENTRU Zlatna Greda trebalo je puno upornosti i volje, s obzirom na to da je tijekom svih tih godina bilo puno uspona i padova, sukoba s državnim institucijama, čak i s Hrvatskim šumama koji su vlasnici pustare. Oni su prije pet, šest godina baš na tom mjestu željeli napraviti pogon za prihvat i obradu divljači, praktički klaonicu, protiv čega su se, naravno, pobunili članovi udruge Zeleni Osijek, budući da je takvom pogonu mjesto u industrijskoj zoni, a ne na rubu parka prirode. Zahvaljujući podršci viših političkih razina, među ostalim i predsjednika Josipovića, Hrvatske šume su popustile i odustale od tog zahvata. U tom trenutku bilo je aktualizirano i pitanje zaštite pustare kao kulturnog dobra. Ta situacija bila je okidač da se ubrza proces i tako je Zlatna Greda, odlukom Ministarstva kulture, tijekom 2012. postala prva zaštićena pustara u Hrvatskoj. “To je još jedan od naših doprinosa očuvanju baštine”, s ponosom ističe Jasmin Sadiković.

No kada je to bilo obavljeno i kada je obnova Centra bila gotovo završena, 28. svibnja 2014. dogodio se požar koji je sve uništio. Naime, majstori koji su završavali varenje na krovnim konstrukcijama nisu bili dovoljno oprezni i tada je iskra, koja je očito negdje tinjala, noću izazvala požar. Do jutra je sve potpuno izgorjelo. Vatrogasci nisu uspjeli ništa spasiti. Izgorjele su stare zemljane štukature na stropovima, kao i kompletna oprema. Činilo se da je sve izgubljeno. Jasmin kaže da su htjeli odustati: “Bila je to potpuna katastrofa, ja sam bio uvjeren da je to kraj. Napuštamo Eko centar i to je to. Samo sam razmišljao kako ću sad vratiti taj novac EU komisiji i kako ćemo ga opravdati.” Na sreću, izvođač radova je priznao krivnju i nakon očevida odmah počeo raditi na obnovi. Udruga je odustala od tužbe i naknade, uspjeli su se nagoditi i obnova je završena u jesen prošle godine. Sezona je otvorena prije nekoliko tjedana.

NAKON SVIH MUKA koje su prošli, članovi udruge Zeleni Osijek doživjeli su i posjet kojem se nisu nadali. Posjetili su ih Princ Charles i njegova pratnja. Jasmin priznaje da ih je iznenadio poziv iz britanskog veleposlanstva, s kojim su inače otprije radili na nekim malim projektima. No čudo uz pomoć kojeg su nakon požara u samo godinu dana uspjeli završiti Eko centar i staviti ga u funkciju, očito ih je potaknulo da upravo pustaru odaberu kao lokaciju. Nakon dvije razine provjere iz Veleposlanstva, odlučili su baš tu dovesti Princa Charlesa. Jasmin Sadiković kaže da je susret bio iznad svih očekivanja. Princ se trebao zadržati oko 45 minuta, no na kraju je ostao preko sat i pol, sa svojom pratnjom. “Svi iz njegova osiguranja i protokola govorili su nam da on prilikom posjeta ne jede, osobito ne ovu našu jaku hranu – jer smo mi njemu pripremili tradicionalna slavonska jela – fiš, čobanac, peku na otvorenom plamenu. No on je bio vrlo nonšalantan, nasmijan, družio se s nama, jeo, pio, isprobavao rakije i na kraju mu je bilo žao što odlazi. Rekao je da uvijek mora otići kada je najbolje! Imali smo oko 80 uzvanika, dobro smo se zabavljali. Odveli smo ga i u Kopački rit, pokazali močvaru i veslanje kanuima, stare zanate, Panonsku stazu mira. Došli su i biciklisti iz Sombora. Napravili smo zajedničku fotografiju, upisao se u knjigu dojmova i to je ostalo za povijest”, s ponosom se sjeća Jasmin.

NAJVAŽNIJI ZA RAD UDRUGE su projekti financirani iz EU fondova. Udruga Zeleni Osijek trenutno radi na četrnaestom EU projektu koji uspješno provodi, iako su ih, prema riječima Jasmina Sadikovića, napisali puno više. Najveći projekt do sada  je “Drava LIFE” na kojem se upravo radi, a u kojem Udruga Zlatni Osijek ima ulogu koordinatora. Njime se provodi restauracija rijeke Drave na području oko Varaždina. Prije toga realizirali su još jedan veliki projekt “Dvije rijeke i jedna gora” iz kojeg su uspjeli završiti i obnovu Eko centra, napraviti prijemni ured, blagovaonicu, konferencijsku dvoranu, urediti okoliš i adrenalinski park. Riječ je o bespovratnim sredstvima Europske komisije koji pokrivaju 85 posto troškova, dok je sufinanciranje onih 15 posto bilo do sada riješeno uz pomoć Ministarstva regionalnog razvoja, Ureda za udruge Vlade RH i Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Projekt Drava LIFE vrijedan je oko 4,5 milijuna eura, dok je projekt “Dvije rijeke i jedna gora” vrijedan nešto više od milijun eura.

  • ‘SUSRET S PRINCOM CHARLESOM bio je iznad svih očekivanja. Princ se trebao zadržati 45 minuta, no ostao je sat i pol. Rekao je da uvijek mora otići kada je najbolje!’, rekao je Sadiković

“Tako da, kad sve zbrojimo, to nisu baš mali iznosi koje povlače civilne udruge iz EU fondova”, kaže Jasmin. Udruga Zeleni Osijek očito zna napisati projekte, a to je ono što u državnoj upravi baš i ne znaju raditi. Na pitanje u čemu je tajna i je li to tako komplicirano kako izgleda, Jasmin priznaje kako zapravo i ne zna tko na državnoj razini uopće to radi. “Mislim da udruge tu predstavljaju najvještije dionike u društvu, s obzirom na to da žive i opstaju preko projekata. Upravo zato su se naučile tom zanatu i prije no što su EU fondovi uopće došli u Hrvatsku. Kod nas u Zelenom Osijeku prilikom pisanja tih projekata ključna je kreativnost. Mi smo izuzetno predani svom radu i pratimo trendove. To znači da jako puno putujemo, prikupljamo ideje i znamo kuda trendovi idu. Tako da kada se natječaj otvori, mi smo uvijek korak ispred. Naša ideja praktički je već uokvirena u sam natječaj. To nije, naravno, jedino što je presudno. Važna je i vještina pisanja. To je zanat, sličan novinarskom, pišeš dobro ili loše, to je to”, objašnjava Jasmin. Iako se obično misli da se mora paziti na svaki zarez, jer administracija u Bruxellesu jedva čeka da te odbije, Jasmin kaže da baš i nije tako. “Pa nije baš svaki zarez, ali postoje neki administrativni zahtjevi koji trebaju biti zadovoljeni, dokumentacija koja mora biti predana u roku. U prosjeku prolazi 10 posto prijavljenih projekata.” Nakon što dođe novac, potrebno ga je opravdati, a to znači da mora postojati tim koji može tematski provesti projekt – u ovom slučaju biolozi, ekolozi, kao i administrativno osoblje koje će znati zadovoljiti financijske i administrativne procedure u Europskoj komisiji. Da bi se kontroliralo je li sve izvedeno po planu, rade se kvartalna ili polugodišnja izvješća. Nakon što je izvješće prihvaćeno, sredstva se dobivaju dalje. Država bi sigurno mnogo više mogla koristiti znanje prekaljenih aktivista, iako je, prema Jasminovim riječima, dosta regionalnih razvojnih agencija pokupilo ljude iz civilnog sektora. Osim toga, neki od članova udruge Zeleni Osijek predavali su pisanje projekata na Poljoprivrednom fakultetu i Pučkom učilištu u Osijeku.

UNATOČ SVIM TIM USPJESIMA, nevladine udruge, pa i Zeleni Osijek, često se doživljava kao parazite na državnoj sisi. U razgovoru nismo mogli izbjeći temu promjene politike prema civilnom društvu, financiranje samo odabranih, poput udruge U ime obitelji, ili smanjenje sredstava Zakladi za razvoj civilnog društva, kao i način na koji se ministar kulture odnosi prema alternativnoj i neprofitnoj sceni. Jasmin Sadiković smatra da se način na koji se u posljednje vrijeme definiraju udruge, bazira na temelju informacija koje su površne i najčešće netočne i paušalne. “Ako se samo pogleda europski novac koji je bio namijenjen udrugama, vidjet ćete da su udruge imale najveći postotak iskorištenosti tog novca”, tvrdi Sadiković, ali i upozorava da bi neke drastične mjere koje se sada provode protiv udruga mogle rezultirati time da će veliki dio tih sredstava namijenjenih udrugama ostati u bankama u Bruxellesu umjesto u Hrvatskoj.

Komentiraj