Politički memoari Josipa Manolića „Politika i domovina – Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku – 1. dio“ počet će se prodavati ovog četvrtka, 9. srpnja, dok će se svečana promocija održati u utorak, 14. srpnja, u Hrvatskom novinarskom društvu. Knjiga je to u kojoj autor iz perspektive neposrednog svjedoka progovara o najosjetljivijim događanjima iz novije hrvatske povijesti, a njegov pogled na neka od tih događanja nesumnjivo će izazvati niz kontroverzi i rasprava. Neke od tema koje Manolić otvara u knjizi su njegov odnos s Franjom Tuđmanom, osnivanje HDZ-a, Manolićev sukob s rigidnom desnicom u HDZ-u, početak rata i naoružavanje Hrvatske, pad Vukovara i Bosanske Posavine te hrvatsko-bošnjački sukob. Manolić se bavi i temama poput lustracije, obavještajnih operacija poput akcije Labrador, a bavi se i ranijim dijelom svoje osobne povijesti te govori o svom djelovanju u OZNA-i, sudbini Andrije Herbranga i svojoj ulozi u privođenju blaženog kardinala Alojzija Stepinca.

 

 

  • ‘Božo Prka svoj dio kolača dobio je kod pretvorbe banaka. Zna on kako. Pretvorba PBZ-a izvršena je uz njegovu snažnu podršku. Novi vlasnici zadržali su ga kao direktora i to bi se trebalo istražiti’
  • ‘Bio sam protiv modela pretvorbe i privatizacije iza kojeg je stajao Franjo Gregurić. Tuđmanu sam rekao da mora biti svjestan da su tu u pitanju bili privatni, a ne nacionalni interesi’

 

 

No jedna od svakako najznačajnijih tema koje je Manolić obradio jest pretvorba i privatizacija hrvatskih poduzeća i banaka. Iako u knjizi izbjegava direktno imenovati glavne krivce za netransparentnosti privatizacijskog procesa, u intervjuu za Nacional Manolić je kao jednog od najodgovornijih za loše strane hrvatske privatizacije, prozvao bivšeg hrvatskog premijera Franju Gregurića.

NACIONAL: Što ste htjeli poručiti objavljivanjem svojih memoara?

Pisanje memoara nije tako jednostavno kao što čovjek zamišlja prije nego što počne pisati. Nailazite na nevjerojatne prepreke, od osobnog zaziranja od objavljivanja onoga što ste proživjeli u određenom trenutku, razmišljanja kakvog će odjeka to imati na suradnike s kojima ste proživjeli neki period, do nacionalnih i, ako hoćete, obiteljskih problema. Nadalje, pitate se kako će to prihvatiti ljudi koji nisu učestvovali u tim događanjima u prošlosti, a danas učestvuju u upravljanju mnogim segmentima ovoga društva.

NACIONAL: Smatrate li da neki od njih pokušavaju revidirati povijest?

Uvijek ima onih kojima ne odgovara interpretacija objektivnih činjenica i događaja, već nastoje svojim stavovima revidirati činjenice, a to znači revidirati objektivnu povijest, bilo nacionalnu, bilo osobnu, bilo obiteljsku. Pitanje je drži li se netko u memoarima povijesnih činjenica i dokumenata ili piše roman. Ako se opredijelite za pisanje romana, onda ne možemo govoriti o povijesnom pristupu problemu. U pisanju je svakako najinteresantniji onaj dio polemike s revizionistima koji žele previd povijesti i povijesnih činjenica, za što nemaju podloge. Zato što nemaju podloge za svoje rasprave i argumente, nastaju žučni odnosi među pojedincima pa i među pojedinim grupacijama u našem političkom životu. Poput rasprava o tome kako i zašto je Tuđman 1990. pobijedio lidere kao što su bili Račan sa strane Saveza komunista ili Savka i Tripalo sa strane opozicije, koji su do tada, možemo reći, vedrili i oblačili na ovom našem političkom prostoru.
NACIONAL: Što je po vašem mišljenju prevagnulo da je upravo Tuđman postao lider, a ne Savka i Tripalo?

Obični čovjek nadao se da će Savka i Miko Tripalo biti vođe političkih promjena u Hrvatskoj. Međutim, činjenice su se ipak kretale u drugom pravcu, u pravcu toga tko će ponuditi rješenje za bolje promjene postojećeg stanja. I određenije, preciznije. A to preciznije je jedino Tuđman ponudio. Kao cilj tih promjena za kojima težimo, ponudio je suverenu državu Hrvatsku. Taj naglasak na suverenoj državi Hrvatskoj nije se mogao uklopiti u postojeću federaciju, sustav federalnog ustroja Jugoslavije, koji je u tom momentu odgovarao velikim silama Europe i svijeta. Oni su željeli sačuvati tu tvorevinu koja se zvala Jugoslavija. Ta zabuna koja je postojala u tim krugovima, svakako ima svoju povijest, a ta povijest je bila izgradnja Titove Jugoslavije koja je bila branik interesa naroda Jugoslavije i prema zapadu i prema istoku; tu poziciju nisu dovoljno mogli pročitati ni teoretičari istoka ni zapada, a ni naši unutarnji protivnici nisu se mogli opredijeliti što je to što mi želimo graditi. Oni koji nam danas spočitavaju da su promjene učinjene na zločinima, nemaju za to argumentaciju i ne žele priznati da smo mi demokratskim putem, putem izbornog zakona koji je donijela vladajuća struktura, a ne mi, pobijedili na izborima.

NACIONAL: Zašto ipak nije došlo do koalicije Tuđmana sa Savkom i Tripalom?

Do zadnjeg časa su sa stajališta američke diplomacije i administracije stizale poruke da idemo u zajedničku izbornu kampanju s oporbom, takozvanim liderima Maspoka, Savkom i Mikom Tripalom. Njihova politička istrošenost i nestabilnost u preciznom određivanju što želimo učiniti u tim promjenama, odbile su nas od ulaska u tu zajedničku koaliciju, ali smo do zadnjeg časa nastojali da oni priđu nama. Mi smo argumente za to da idemo sami već imali u vrećama pristupnica za HDZ, a te vreće pristupnica davale su nam snagu da ustrajemo, da idemo što samostalnije sa svim onim ljudima koji će prihvatiti naš precizni program suverene države Hrvatske. Izbori su pokazali rezultat koji nitko nije mogao pobijati, već naprotiv, koji je k nama privukao jedan veliki dio ljudi koji su se bili opredijelili da idu sa Savkom i s Tripalom u zasebnu koaliciju na prošlim izborima. Odmah nakon izbora mahom su nam se priključili ljudi iz te koalicije koji su se smatrali državotvornim Hrvatima. Među prvima je bio i Nikica Valentić koji je ostao u HDZ-u i profilirao se do kraja kao političar u HDZ-u. Slijedeći puteve Nikice Valentića, priključio nam se čitav jedan kor ili grupacija ljudi koji su se isto tako osjećali državotvornim Hrvatima, ali su s obzirom na rezultate izbora, ostali sa strane. Poslije takvih pobjedonosnih izbornih rezultata, predsjedniku Tuđmanu je ostao vrlo širok prostor da kod formiranja vlasti i upravljanja državom, stvori takve okvire i takve mogućnosti koji su mu osiguravali poziciju neprikosnovenog lidera Hrvatske. Za razliku od Maspoka ’71. kad je dominantna bila uloga Savke i Mike Tripala, sad je na čelo te oporbe ili na čelo promjena koje su predstojale, stao jedan general Titove vojske, predsjednik Tuđman.

NACIONAL: Koliko je Tuđman u odabiru prvog predsjedništva i vlade bio samostalan?

Biranje prve vlade, izbor ljudi i kadrova, bila je njegova odluka. Tako da su neki anonimusi u političkom životu Hrvatske izbili u prvi plan i postali ministri u vladi HDZ-a. Moje nastojanje bilo je kroz čitavo vrijeme da formiramo jedno od vrhovnih tijela ili institucija države, Predsjedništvo, Vladu ili Sabor, kao čistu HDZ-ovsku instituciju, a ostale institucije da moraju biti formirane koalicijom s ljudima koji prihvaćaju program predsjednika Tuđmana. Zbog toga je prvo predsjedništvo, kao najviši organ državne vlasti, bilo mješovito. Iako je SDP u tom momentu postao drugorazredna politička snaga u Hrvatskoj, računali smo s tim da s tom drugorazrednom snagom treba ostvarivati koaliciju onoliko koliko ta koalicija pridonosi ostvarenju našeg cilja koji smo prezentirali. Zbog toga, kada smo ponudili Dušku Bilandžiću da uđe u Predsjedništvo, on se prvo savjetovao s Račanom, a onda je prihvatio da uđe u Predsjedništvo Hrvatske. Time smo mi u stvari dobili koalicijskog partnera u samom vrhu najvažnije institucije u državi. S obzirom na već tada zaoštrene odnose u Jugoslaviji i nacionalne odnose između Srba i Hrvata, nastojali smo u to najviše tijelo dobiti i predstavnika Srba. To je bio Milojko Vučković, sudac Ustavnog suda.

FOTO: Saša Zinaja
FOTO: Saša Zinaja

NACIONAL: Pored rata, jedan od ključnih procesa čije posljedice Hrvatska i danas osjeća, jesu pretvorba i privatizacija. U knjizi obrađujete taj problem, ali izbjegavate decidirano imenovati krivce za privatizacijsku pljačku. Tko je odredio tko će biti vlasnici tvornica i banaka? Zašto su najunosnije tvrtke dobili ljudi poput Miroslava Kutle i ostalih?

U jednom tako jednom nedefiniranom prostoru kao što je bilo naše gospodarstvo, trebalo je najprije definirati što s društvenim vlasništvom u toj pretvorbi, što s državnim poduzećima. I već kod tog definiranja nastali su veliki problemi. Zato su mene kod predsjednika Tuđmana optuživali da sam protiv privatizacije i pretvorbe. Međutim, ja sam odmah predsjedniku Tuđmanu rekao: “Znam tko ti to predlaže, znam čija je to ideja, ali moraš biti svjestan da su tu u pitanju privatni, a ne nacionalni interesi.”

NACIONAL: Što ste rekli Tuđmanu, tko stoji iza tih prijedloga?

Franjo Gregorić.

NACIONAL: Smatrate li da je Gregorić glavni odgovoran za privatizacijske grijehe?

Da. On je nakon potpredsjednika vlade Slavka Babića bio zadužen za privatizaciju. Naš stav u tom momentu je bio dosta naivan. Mislili smo da će se pitanje privatizacije i pretvorbe gospodarstva rješavati na slobodnom tržištu. To je bila jedna velika zabluda, ali shvatili smo da na tom tržištu vladaju vučji zakoni. Tko je snažniji, taj pobjeđuje. A ta privatizacija ima svoj početak i svoje protagoniste koji su se pretežno pokazali kriminalcima.

NACIONAL: Bi li Gregorić trebao odgovarati zbog toga?

Gregorić bi trebao odgovarati po zapovjednom principu, s obzirom na to da je bio potpredsjednik Vlade najodgovorniji za privatizaciju. Mislim da da, odgovornost postoji.

NACIONAL: Jeste li vi njega ikad suočili s tim?

Ne. Nisam ga imao potrebe suočavati. On se može vaditi na to da je imao izvjesnu suglasnost predsjednika i drugih sudionika koji su odlučivali o tome. Jer pored predsjednika Vlade, bio je formiran i Odbor za usklađivanje gospodarskih problema.

NACIONAL: Mislite li da bi danas umjesto lustracije koju neki zazivaju, trebalo provesti potpunu kontrolu i reviziju toga što se zapravo konkretno događalo 90-ih? To do sada nisu napravili ni SDP ni HDZ.

Da, jer su od takve ogromne imovine kao što je društveno vlasništvo, svi zapravo nastojali dobiti svoj dio kolača. Činjenica je da to društveno vlasništvo u novim uvjetima nije imalo svog zaštitnika. Zato je postalo plijen različitih interesa koji su se nekad pokrivali nacionalnim interesima, nekada privatnim interesima, a uglavnom interesima pojedinaca koji su se željeli dočepati društvene imovine bez pokrića.

NACIONAL: Zašto u knjizi niste naveli više imena tajkuna i onih koji su odgovorni?

Imenovanja sam izbjegavao znajući da se svaki od njih u knjizi može prepoznati. Želio sam taj problem više otvoriti javnosti, a sada je na novinarskim istraživačkim timovima i pojedincima da to istražuju, kao i na policiji koja bi trebala istražiti kriminalne djelatnosti koje su se odvijale u privatizaciji.

NACIONAL: Mislite li da smo svi mi zajedno zarobljenici moćnih pojedinaca koji u rukama drže interese zemlje i da se ni jedna stranka ne usudi ništa poduzeti jer su i stranke ovisne o njima?

Činjenica je da kad netko dobije tako ogromnu gospodarsku moć u društvu, svi oni bespomoćni na izvjestan način postaju zarobljenici tih moćnika i te politike koju su oni inaugurirali. A ta politika je išla u pravcu zaštite takove interesne pretvorbe.

NACIONAL: Kad danas slušate da neki pojedinci imaju na računima u Švicarskoj i po raznim otocima milijune i milijune dolara i eura upitnog porijekla, što mislite o tome? Je li to razlog što Hrvatska ne može ići naprijed, s obzirom na to da je taj novac prvo opljačkan, a onda nije ni reinvestiran u Hrvatsku?

Sigurno da bogatstvo ili imovina stečena na kriminalan način nastoji svim sredstvima izbrisati tragove nastanka te kriminalne djelatnosti. Zato i danas naše pravosuđe i oni koji bi trebali istraživati porijeklo te imovine te kako je ona prešla u vlasništvo pojedinaca, imaju teškoća. Kako danas pronaći tu imovinu koja se vrti po raznim fondovima koji kotiraju na svjetskom tržištu? Hrvatska time ne može raspolagati. Primjer su razni američki humanitarni fondovi. Vjerojatno tim fondovima upravljaju ljudi od povjerenja vlasnika tih računa, čija se imena kriju kao zmija noge.

NACIONAL: Nedavno je otkriveno da je predsjednik Uprave PBZ-a prijetio ministru financija Borisu Lalovcu zato što je Porezna uprava počela istraživati i neke bankovne transakcije i njegovu privatnu imovinu, o čemu je prvi pisao upravo Nacional. Koja je bila uloga Bože Prke početkom 90-ih?

Božo Prka je svoj dio kolača dobio najvjerojatnije kod pretvorbe banaka. A on najbolje zna kako.

NACIONAL: Kako je, kao tako mlad čovjek, Prka uopće mogao doći u poziciju da sudjeluje u takvim transakcijama?

Prka je, koliko se sjećam, bio prvi pomoćnik mog ministra financija Hanžekovića. Poslije se vrtio čitavo vrijeme oko državnih i bankarskih financija. Iz tih financijskih krugova postavljen je i za direktora Privredne banke koja je u momentu pretvorbe i prodaje bila pod snažnim utjecajem samog direktora, odnosno njega. Sama pretvorba, po onome što se danas zna, izvršena je uz snažnu podršku direktora Prke, kojeg je novi vlasnik te banke zadržao na toj dužnosti direktora. A sada je na onima koji trebaju istražiti detalje oko toga, da to dalje istražuju. Ali problem je otvoren.

NACIONAL: Vratimo se na trenutak na stvaranje Hrvatske. Koja je bila uloga vašeg prijatelja Ivana Steve Krajačića? Postoje brojne indicije da je on bio vizionar koji je sanjao o neovisnoj Hrvatskoj, bez obzira na to što je bio najbliži Titov suradnik, te da je on stvorio određenu podlogu da bi krajem 80-ih moglo doći do promjena.

Tito je bio taj najveći vizionar koji je predvidio da se postojeća Jugoslavija neće održati. Iz tog kruga je proistekao i naš predsjednik Franjo Tuđman.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
Orhidea Gaura Hodak rođena je 20. svibnja 1974. u Zagrebu. Nakon završene srednje škole za upravu i pravosuđe, upisuje studij kontrole letenja, ali od njega ubrzo odustaje. Odlazi na godinu dana u London, a nakon povratka, zapošljava se u jednoj privatnoj tvrtci kao službenica. Krajem 90­ih sve se više zanima za politička događanja, upisuje studij politologije (uz rad) i odlučuje potpuno promijeniti karijeru. Novinarstvom se bavi od 2003., kada je počela raditi u gradskoj redakciji Jutarnjeg lista. Karijeru nastavlja u magazinu Story, gdje se bavila temama vezanim uz svijet kazališta, filma, glazbe i kulture. Zbog zanimanja za šire društveno­političke teme, 2007. godine prelazi u politički tjednik Nacional, gdje je obrađivala razne društvene fenomene i raspon tema od znanosti i medicine do kriminala i politike, što je često uključivalo dublje istraživanje. S grupom novinara 2011. prelazi u novoosnovani tjednik Aktual, ondje se fokusira uglavnom na teme iz unutarnje politike. Paralelno uz rad, završila je studij politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i upisala diplomski studij iz područja međunarodnih odnosa. Od 2013. ima status slobodne novinarke. Autorica je knjige "Tuđman i Perković". Krajem 2014. priključuje se ekipi na čelu s Berislavom Jelinićem koja je nakon dvije i pol godine pauze ponovno pokrenula tjednik Nacional.