Josip Manolić u svojoj knjizi otkriva da je prvi razgovor o pretvorbi i privatizaciji s predsjednikom Franjom Tuđmanom vodio u njegovom domu. Manolić je tada bio predsjednik hrvatske vlade, a Tuđman mu se obratio s prigovorom kako čuje da je on protivnik pretvorbe i privatizacije društvenog kapitala.

Manolić spominje da je nekoliko „igrača“ iz Tuđmanove okoline nastojalo kontrolirati aktivnosti vlade oko privatizacije kao „neformalni privatizacijski lobi“. Unutar vlade također su postojali različiti stavovi o koncepciji gospodarskog razvoja, a posebno o preobrazbi vlasništva, zbog čega su neki ministri dali ostavke. Manolić navodi i da je dio dužnosnika HDZ-a inzistirao na ubrzanoj pretvorbi i privatizaciji.

 

• ‘Najčuvanija državna tajna vezana je uz činjenicu da se novac iz deviznih rezervi HNB-a rabio za kreditiranje tajkuna pri kupnji poduzeća u pretvorbi i privatizaciji, a plasmane je koristio i premijer’

 

“Pojava prvih ‘crvenih tajkuna’ koji su do imovine došli menadžerskim kreditima interesirat će i samog Tuđmana: tko su ti ljudi? Ali još više će se interesirati desno krilo HDZ-a koje će taj oblik privatizacije smatrati ‘pljačkom'”, piše Manolić.

On navodi da su se nakon pobjede HDZ-a na izborima nekad utjecajni pojedinci koji nisu bili na strani HDZ-a sada ponovno aktivirali jer im je jedina vizija bila da povrate svoj nekadašnji utjecaj. Među njima Manolić navodi Nikicu Valentića, Mladena Vedriša, Marinu Matulović Dropulić, Juru Radića, Franju Gregurića, Franju Lukovića i Martina Katičića i tvrdi da su te osobe došle na vlast bez ikakvog političkog legitimiteta.

“Njihov dolazak na vlast bili su oblici različite ‘političke trampe’, ustupci, a u nekim slučajevima i ucjene. Na drugoj strani se okuplja takozvana desna opcija političara i poduzetnika koja zauzima drugi dio kolača. Glavni predstavnici te grupe koju su činili Miroslav Kutle, Ivić Pašalić, Nadan Vidošević, Jozo Martinović, Antun Kovačev, Borislav Škegro, Božo Prka, Josip Gucić i Milan Kovač su osobe koje su se generirale iz utjecaja Gojka Šuška i takozvanoga hercegovačkog lobija. Podjela na ta dva lobija dugo je vremena određivala i glavne karakteristike vlasti u Republici Hrvatskoj koju je oblikovao HDZ”, tvrdi Manolić koji je uvjeren da je utjecaj prvih privatizacijskih tajkuna i danas jači od onog političkih elita.
Manolić tvrdi da se Tuđmanova sintagma o „200 bogatih obitelji“ oblikovala na večeri s hrvatskim poslovnim ljudima u Kanadi i da zapravo postoji obećanje za svojevrsne kompenzacije onim pojedincima koji su materijalno pomogli stvaranju HDZ-a.

“Dok je dio stranačkog vodstva bio duboko involviran u ratne pripreme i očuvanje tek stvorene države, drugi dio ‘operirao je u pozadini’. Iz operacija u pozadini danas imamo većinu tajkuna, uništene brojne tvrtke i radna mjesta. Dimenzija tih pojava postali smo Tuđman i ja svjesni rano”, kaže Manolić. On tvrdi da je lobi koji je odnio privatizacijsku pobjedu uskoro preuzeo i Vladu i sve bitne funkcije financijske vlasti. Taj je lobi preuzeo Agenciju za restrukturiranje (poslije Ministarstvo privatizacije), a na čelo banaka postavili su svoje ljude (Luković, Katičić, a u drugoj fazi Prka, Barač, Markotić). Taj lobi imao je, tvrdi Manolić, punu kontrolu i u mirovinskom fondu. On tvrdi da se poslovanje hrvatskih banaka početkom 90-ih događalo bez prave kontrole i nadzora HNB-a.

“Posebice je sporna privatizacija Zagrebačke banke. Nikada nije razjašnjeno tko su bili njezini stvarni vlasnici”, ističe Manolić i upozorava da su dionice Zagrebačke banke bile pohranjene na tajnim računima. Manolić tvrdi i da su banke bile poluga putem koje se u Hrvatskoj ostvarila netransparentna privatizacija. Model privatizacije Manolić opisuje kao djelo financijskih lobija koji su time nastojali uzeti ono što im ne pripada i dijelom sanirati dubioze loših plasmana.

O PBZ-u Manolić kaže da je ta banka “dobar dio svojih plasmana trošila na kreditiranje ‘prljave privatizacije’ (Kutle Grupa, Gucić Grupa)”. Tvrdi i da se imovina Darka Ostoje i Koninga Radimira Čačića u Sloveniji spašavala na teret hrvatskih poreznih obveznika.
Manolić govori i o ogromnoj moći koju je imao Ivić Pašalić i tvrdi da je sanacijskog direktora PBZ-a Vlada imenovala upravo na Pašalićev prijedlog. Podsjeća da je država za sanaciju banaka potrošila deset puta veće iznose od onih za koje su te banke kasnije bile prodane, te da javnost nikada neće saznati kojim su sve tajkunima banke otpisale potraživanja svojih loših plasmana.

“Ne radi se tu samo o Kutli koji je već metafora ‘lopovkula privatizacije’, nego o mnogo značajnijih imenima iz gospodarskoga, a posebno političkog života”, kaže Manolić. On tvrdi i da je u vrijeme kad je na čelu PBZ-a bio Martin Katičić ta banka poslala „samoposluga HDZ-a“ te da je započelo nemilice trošenje novca za njihove izborne kampanje.
“Najčuvanija ‘državna tajna’ je ona vezana za činjenicu da se novac iz deviznih rezervi HNB-a rabio za kreditiranje kupnje poduzeća u pretvorbi i privatizaciji od strane tajkuna. Korisnici spomenutih kredita bili su vodeći tajkunski dvojac, ali velikim dijelom tih plasmana koristio se jedan od predsjednika Vlade. Posebno valja napomenuti da su pogodnosti tih kredita bile takve da se tijekom otplate bez devizne klauzule zbog inflacije tih dana zapravo vraćao ‘sitniš’. A riječ je o milijardama kuna”, ističe Manolić koji kao drugi model preuzimanja poduzeća navodi „famozne menadžerske kredite“.

“Pojedincima koji su im bili ‘podobni’ banke su davale kredite za kupnju poduzeća – a za njih su oni garantirali poslovanjem i imovinom tih istih poduzeća, a ne svojom imovinom. Bankarski me znalci uvjeravaju da su tri obitelji (Todorić, Kutle, Gucić) bile korisnici čak više od 50 posto ukupno odobrenih takvih ‘menadžerskih’ kredita”, samo su neki od navoda koje je o privatizacijskoj pljački iznio Manolić.