U Zavičajnom muzeju Grada Rovinja postavljena je do 17. rujna izložba grafika Joana Miróa, jednog od najistaknutijih katalonskih i najutjecajnijih europskih umjetnika 20. stoljeća. Iako smo u pravilu lagano rezervirani prema takvim ‘’upakiranim’’ gostujućim izložbama velikih umjetnika, ova se prezentacija Miróovih litografija i bakropisa pokazala iznimno vrijednom po odabiru i opsegu ponuđenih djela, ne samo za radoznale turiste i ljubitelje umjetnosti, već i za likovne profesionalce.

Koncept izložbe pruža uvid u Miróovo grafičko majstorstvo, obuhvaćajući osamdeset grafika nastalih od 30-ih do 80-ih godina 20. stoljeća. Postav dotiče mnogobrojne teme Miróova životnog i kreativnog puta, naglašavajući posebno umjetnikov sveprožimajući odnos s književnošću, uspješno stvarajući prostor u kojemu tekst i slika egzistiraju u eleganciji međusobne autonomije. Izložba također analizira slabo poznat aspekt umjetnikove stvaralačke osobnosti: njegovu želju za prodiranjem onkraj slikarstva i osvajanjem široke publike.

Joan Miró rođen je 1893. u Barceloni, a umro je 1983. u Palma de Mallorci (Španjolska). Poput Pabla Picassa, Henrija Matissea i Salvadora Dalíja, Miró slovi za jednog od pionira umjetnosti 20. stoljeća. Crtati započinje u najranijoj dobi, a njegov izbor motiva – vlati trave, kukci, ptice – otkriva umjetnikov rani afinitet prema organskom svijetu. Iako potječu od promatranja prirode, njegovi su radovi apstraktni te premošćuju razliku između realističkog i apstraktnog prikaza.

Nadrealistični koncept automatizma – prepuštanje podsvjesnom diktatu vizualne forme – pomogao je u opredmećivanju Miróove mašte tijekom cijele njegove karijere. Kao rezultat proizvodi žive biomorfne prikaze jarkog kolorizma, najčešće primarnih boja (žuta, crvena, plava). U svojim grafikama nije težio iluziji prostora, već se koncentrirao na plošne, jasno bojom odvojene motive, čime je postizao ekspresivni i istovremeno dekorativni efekt prikaza, što je kod Miróa spojeno sa snovitim i podsvjesnim, često halucinantnim prikazima stvarnosti. Poput drugih protagonista nadrealizma u Španjolskoj i Francuskoj, zanimala ga je dječja umjetnost, ali i umjetnost luđaka i tzv. primitivna umjetnost dalekih plemena te crteži iz prethistorijskih pećina jer su nadrealisti smatrali kako su navedene grupe ljudi mnogo bolje (bile) povezane s podsvjesnim i svijetom mašte.

Pariz je prvi put posjetio 1919. i tamo se družio s dadaistima. Tijekom nekoliko godina zamjetno evoluira Miróov vizualni jezik, a od 1923. njegova umjetnost doživljava veliku prekretnicu primjenom jezika znakova. U Parizu ga brzo prihvaćaju i hvale Alberto Giacometti i Pablo Picasso.

Plošni oblici i linije, polukružno-srpastih formi, najčešće crni ili jarko obojeni, sugeriraju subjekte ponekad u vrlo kriptografskoj maniri. Takav oblik rukopisa postaje centralna tema njegove umjetnosti sa snažnim utjecajem na mnoge moderne umjetnike, pogotovo poslijeratne američke slikare.

Kao istaknuti član nadrealističkog umjetničkog pravca, surađivao je sa slikarom Maxom Ernstom na scenografiji i dekoru za čuveni Diaghilevljev balet „Romeo i Julija“. Tijekom 60-ih godina 20. stoljeća posvećuje se grafičkoj umjetnosti, stvarajući litografije, bakropise, bakroreze i akvatinte. Miróa sve više privlače grafika i kiparstvo, što je u potpunoj suprotnosti s usamljeničkom prirodom slikarskog medija. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao i mnogi istaknuti umjetnici, snažno reagira na ratna razaranja Europe. U jednom francuskom selu provodi rat, odmaknut od bombardiranja, umoran i preplašen brutalnošću ratova. Inspiriran noću, samoćom, zvjezdanim nebom, astronomskim tijelima i glazbom Miró je tada stvorio seriju najzrelijih radova – „Zviježđa“. Dvadeset i tri gvaša na papiru u malom formatu zahvaćaju cijeli svemir Miróovih simbola, znakova i figura oživljenih briljantnim koloritom i povezanih suptilnim linijama u sinesteziju slike i poezije. Sve navedene karakteristične mijene njegova stila, kolorita i tretmana motiva mogu se precizno proučiti na ovoj rovinjskoj izložbi.

Komentiraj

PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.