Terapijski rehabilitacijski psi, kao i psi vodiči slijepih osoba, izabrani su već u leglu prema svojim specifičnim karakteristikama, prolaze godinu dana socijalizacije u volonterskim obiteljima te osnovnu obuku i posebna testiranja kako bi se utvrdilo za koju će se od tih uloga školovati. Nacional je istražio kako izgleda socijalizacija i tko su socijalizatori

Danas smo radosni što možemo pozdraviti novog člana terapijskog tima, s nestrpljenjem očekivanog terapijskog psa Arona’’, piše na internetskoj stranici Psihijatrijske bolnice Rab koja je u prosincu prošle godine “zaposlila” tog godinu i pol dana starog crnog labradora. Terapijski psi školovani su da pomažu i motiviraju svoje korisnike na svakodnevne aktivnosti u sklopu njihove terapije, a Psihijatrijska bolnica Rab za sada je jedina u Hrvatskoj koja koristi tu vrstu pomoći pasa.

Terapijski psi u Hrvatskoj najčešće pomažu djeci s teškoćama u razvoju i dosad su već postigli mjerljive rezultate u senzomotoričkom, kognitivnom, komunikacijskom, psihosocijalnom i emotivnom razvoju djece s različitim vrstama razvojnih teškoća, od cerebralne paralize do autizma, ADHD-a i govornih teškoća. Kod epilepsije mogu pravovremeno prepoznati inače nevidljive simptome koji prethode napadima ili hipoglikemijska stanja kod dijabetesa.

PORED TERAPIJSKIH, postoje i rehabilitacijski psi koji prolaze drugu vrstu specijalne obuke i pomažu teško pokretnim i osobama u invalidskim kolicima pri donošenju i dodavanju stvari, otvaranju i zatvaranju vrata, ladica, perilica, transferu u kolica i iz njih te drugim specifičnim potrebama korisnika.

Svi ti psi, kao i oni koje je po karakterističnoj oznaci moguće prepoznati kao vodiče slijepih osoba, izabrani su već u leglu prema svojim specifičnim karakteristikama, prošli su godinu dana socijalizacije u volonterskim obiteljima te osnovnu obuku i posebna testiranja kako bi se utvrdilo za koju će se od tih uloga posebno školovati.

Tek od 2008. u Hrvatskoj je terapijskog, psa vodiča ili rehabilitacijskog psa moguće dobiti preko Centra za socijalnu skrb, odnosno kroz usluge Centra za rehabilitaciju Silver – ustanove socijalne skrbi jedinstvene u ovom djelu Europe.

  • SOCIJALIZACIJA JE KLJUČNA za posao psa pomagača, a tijekom socijalizacije Udruga podmiruje sve troškove prehrane, opreme i liječenja psa. Najveći broj volontera Udruge čine socijalizatori

Silver je i ime prvog psa vodiča Mire Katalenić, predsjednice Udruge koja ove godine obilježava 25 godina postojanja i predanog rada, kako na školovanju pasa, tako i na senzibiliziranju javnosti da korisnike s njihovim psima pomagačima prihvati i na onim mjestima gdje pse ne bismo očekivali: u kazalištu, kinu ili bolnici.

Ne tako davno, tijekom 90-ih, ući sa psom u tramvaj, vlak ili autobus nije bilo tako prihvaćeno kao što je danas. Ni pasa vodiča nije bilo toliko. Udruga je do 2008. školovala i dodijelila 89 pasa vodiča, a trenutno ih je radno aktivno 59.

UDRUGA, KAO I DRUGE U HRVATSKOJ, nema stalnog izvora prihoda, nego ovisi o projektima koje prijavljuje na natječaje, sponzorima i donatorima koji pomažu povremenim prilozima te volonterima. Najveći broj volontera Udruge čine socijalizatori. Riječ je o obiteljima ili pojedincima koji su odlučili podržati program školovanja pasa pomagača preuzimanjem odgovornosti za socijalizaciju – odgoj mladih pasa. Obitelji su, zbog uštede, uglavnom iz Zagreba i uže okolice jer socijalizatori su u stalnom kontaktu s voditeljem socijalizacije koji im pruža potrebnu pomoć i podršku. Socijalizacija je ključna za posao psa pomagača, a tijekom socijalizacije Udruga podmiruje sve troškove prehrane, opreme i liječenja psa. Upravo ovih dana u potrazi je za novim obiteljima koje bi pristale udomiti štenca da s njima provede djetinjstvo i prvu godinu odrastanja.

Dragan Marković i njegova obitelj već dugo su željeli psa, no kako bi svoju zagrebačku adresu već dogodine mogli zamijeniti nekom europskom metropolom, jer i on i supruga rade na europskom tržištu, bilo im je teško odlučiti se za takvu obavezu.

“Imali smo pse i ranije, jednog smo uzeli iz Dumovca i kako smo znali da je pas velika obaveza, bili smo dosta oprezni u tome želimo li ga ponovo uzeti. Plus, imamo već mačku, ribice i druge životinje”, govori Dragan Marković dok Glen, štene crnog labradora s bijelom zvijezdom na prsima, zaigrano žvače vodilicu.

“MOJI KLINCI ZNALI SU da volim labradore i onda je curama na proljeće palo na pamet, bez mog znanja, dogovorile su se s mamom, da bi možda taj program za socijalizaciju bio idealno rješenje da nekog psa udomimo i brinemo se o njemu određeno vrijeme. Kako je moj rođendan na Badnjak, u prosincu su nazvale Udrugu da se raspitaju i imali smo sreću da su baš tada tražili udomitelje dvama štencima. Rekli su da mogu pokrenuti proceduru, da bi trebali s nama obaviti intervju i da bi pas onda mogao doći u siječnju. Tako je i bilo. Cure su mi sve rekle na Badnjak, za moj rođendan i to je bila opća sreća u obitelji. Svjesni smo da će biti teško rastati se od njega, pogotovo što je tako sladak i pametan”, kaže naš sugovornik i pokazuje nam evidenciju koju obitelj vodi o Glenovim šetnjama i obavljenoj nuždi. Za manje od dva tjedna naučio je, na primjer, da se nužda obavlja vani.

“Najprije je cijela obitelj imala intervju s gospođom iz Udruge. Oni traže socijalizatore iz više-manje urbanih sredina, bitno im je da bude u obitelji s kojom će biti izložen svakodnevnim socijalnim interakcijama, od ulice gdje su drugi psi, djeca i puno ljudi, do sredstava javnog prijevoza i tržnice. Dobili smo prilično jasne upute kako ga hraniti i brinuti se o njemu, što ga učiti, a što ne. Dolazili su nam treneri iz Udruge i dali nam dobre upute. Rekli su nam da što prije on svlada ovaj prvi dio, obavljanje nužde, hranjenje, spavanje, prije ćemo početi uživati u njemu. Tako se i desilo. Prva dva tjedna bilo je malo naporno jer je pas promijenio i našu rutinu, ali sada je to stvarno gušt”, govori socijalizator koji se s obitelji sada prvi put odlučio preuzeti odgovornost za dobar kućni odgoj psa koji će najbolje godine života posvetiti pomaganju drugima.

“IMA NEKIH SPECIFIČNOSTI, na primjer nama se bilo teško naviknuti da, kad ga tražimo da nam donese neku stvar, ne smijemo tražiti da je pusti nego ga nagraditi. Možda će jednog dana biti rehabilitacijski pas nekog djeteta s cerebralnom paralizom kojem će morati i pridržati to što je donio. Psi se pripremaju za tri različita programa, ali to se testira tek nakon što prođu socijalizaciju u obitelji. Inače, sve ostalo je isto kao i sa svakim malim psom koji u početku mora naučiti gdje se obavlja nužda, gdje mu je mjesto u kući, s kim što može u obitelji, pa je on tako pas kao i svaki drugi, osim što je ovaj ljepši i pametniji”, objašnjava najnoviji volonter Udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet.

Glen će s obitelji ostati, nada se Marković, najmanje 14 mjeseci, nakon čega počinju treninzi, testovi, edukacija i specijalizacija za neko od triju područja. Dok traje ova obuka, Glena će obitelj moći i dalje viđati vikendom, ali kad jednom bude dodijeljen korisniku, tada mu treba ostaviti prostora da upravo s njim razvije onaj specifičan odnos privrženosti i povjerenja koji će ih povezivati za radnog vijeka psa pomagača.

“Svi se pravimo da ćemo to preživjeti i kao znamo sve, ali zapravo nemamo pojma što nas čeka. Pričali smo o tome kako činimo dobro za nekog drugog, pomažemo nekome kome je ta pomoć potrebna i zato mislim da je ovo prava stvar i da svatko može pridonijeti da onom drugom bude bolje”, kaže Marković dok mu se u krilo smjestio ljubimac kojeg obitelj upoznaje i s kojim se oprašta u isto vrijeme.

“ŠKOLOVANJE PSA VODIČA spada u najsloženiji i najodgovorniji oblik rada psa za čovjeka. Naravno, postoje i puno rizičniji poslovi poput pasa koji traže mine, ali je ta, kao i sve ostale plemenite i humane uloge radnih pasa, puno jednostavnija od one psa vodiča. Pas vodič zna 50-ak naredbi, što znači da barata s 50-ak pojmova koje slijepa osoba koristi kao način komunikacije sa svojim psom da bi mogla sigurno doći od točke A do točke B”, govori Mira Katalenić, predsjednica Udruge za školovanje pasa vodiča. Humana uloga pasa u životu osoba s invaliditetom često od psa zahtijeva da promišlja i donosi odluku što će učiniti, a za to je ključno njihovo školovanje. Trening, s druge strane, predstavlja apsolutno izvršenje izdate naredbe. Proces socijalizacije i školovanja traje oko dvije godine, a najčešće su pomagači labrador retriveri.

  • ‘DOBILI SMO JASNE UPUTE kako ga hraniti i brinuti se o njemu, što ga učiti. Prva dva tjedna bilo je naporno jer je pas promijenio i našu rutinu, ali sada je to gušt’, kaže socijalizator Dragan Marković

“ONI SU SE POKAZALI najboljima, ne samo zbog inteligencije jer i druge pasmine nisu ništa manje inteligentne. Ono što labradora čini najboljim psom vodičem spoj je više faktora. On najbolje podnosi promjene koje tijekom dvije godine školovanja proživljava dok ne dođe korisniku, on je i u društvu socijalno najprihvatljiviji i puno će se manje ljudi preplašiti ako u tramvaj uđete s labradorom nego s njemačkim ovčarom. Labrador je i najtolerantniji pa u situacijama kada mu netko stane na šapu ili rep, što se neizbježno događa u gužvama velikih gradova, neće agresivno reagirati, nego će se samo povući. Jednom je čovjek, u ‘šestici’, namjerno stao na šapu mojem psu koji je samo zacvilio pa ne bih ni znala što se događa da ljudi u tramvaju nisu reagirali i napali putnika da kako se to ponaša, da je to pas vodič i da ima pravo tu biti. Pitala sam što se događa i jedna mi je žena odgovorila da mu je čovjek namjerno stao na šapu. Nisam imala snage ništa izgovoriti, samo su mi suze potekle i onda su se svi bavili sa mnom”, gorko se našalila predsjednica Udruge koja je bila i među prvim korisnicama psa vodiča u Hrvatskoj.

“UDRUGA ZA PSE VODIČE i mobilitet osnovana je 1991. s ciljem da slijepim osobama omogući obuku u području orijentacije i kretanja, što u najvećoj mjeri utječe na kvalitetu života, od odlaska na posao do brige o obitelji. Niti jedan dio života ne može se realizirati ako nismo maksimalno samostalni koristeći preostale mogućnosti. Ali moramo znati da vidom čovjek percipira oko 90 posto informacija iz okruženja i da je sljepoća izuzetno složen i težak invaliditet. Suočiti se sa sobom i prihvatiti to stanje života, učiniti taj iskorak da se prođe obuka za korištenje bijelog štapa, što je abeceda orijentacije i kretanja slijepih osoba. A zatim, tko želi, može se odlučiti za psa vodiča kako bi ubrzao i unaprijedio svoje kretanje. Ja sam koristila i bijeli štap, a sad se već 19 godina krećem uz pomoć psa vodiča. Max mi je četvrti pas vodič. Kretanje uz psa je užitak, osjećaj slobode, sigurnosti, a kretanje sa štapom je užasan zamor”, priča Mira Katalenić koja je oslijepila kad joj je bilo 15 i slijepa je posljednjih 48 godina.

“Čovjek će vrlo rijetko uzeti bijeli štap i izaći u šetnju. Sa psom ćete izaći u šetnju i kad pada snijeg, što za slijepe osobe predstavlja posebno ekstremne vremenske uvjete jer sve se u prirodi umiri. Svi su zvukovi prigušeni i sve je pod nogama isto, tako da nema nikakvih orijentira”, objašnjava Mira Katalenić. Udruzi se mogu obratiti sve slijepe i slabovidne osobe koje žele psa vodiča. Preduvjeti su da je osoba punoljetna, da je svladala korištenje tehnike bijelog štapa i spremna je proći obuku za korištenje psa vodiča koja traje od četiri do šest tjedana. Mora biti spremna i za brigu o psu, o čemu s Udrugom potpisuje ugovor kojim se definiraju prava i obaveze Udruge i korisnika psa. Prosječno se na psa vodiča čeka oko godinu dana. Na listi čekanja za terapijskog psa katkad se čeka i preko godinu dana. “To je najbrže moguće s obzirom na naše trenutne financijske i kadrovske kapacitete. Imamo obitelji djece s poteškoćama u razvoju koje su nam dostavili dokumentaciju, s nekima smo već obavili i intervju i inicijalnu procjenu kako bismo točno utvrdili koji pas najbolje odgovara potrebama njihova djeteta. Jer djetetu s autizmom neće odgovarati pas koji bi bio idealan za hiperaktivno dijete, no najčešće se radi o višestrukim teškoćama kod djece i tu moramo birati vrlo pažljivo prema karakteristikama psa i razvojnim ciljevima specifičnim za to dijete. Takvi psi nakon osnovnog treninga uče specifične vježbe za čije provođenje će se educirati i roditelji. Pas često bude djetetu veliki motivator, pa se i rezultati brže postižu”, kaže Mira Katalenić. U ovoj priči o povezanosti psa i čovjeka, najteži je trenutak kad pas odlazi u mirovinu nakon sedam do osam godina aktivnog rada.

“Zato smo osnovali klubove korisnika pasa pomagača preko kojih organiziramo seminare i radionice koje nas suočavaju i uče kako prepoznati sve promjene do kojih dolazi sa starošću psa, ali i kako se nositi sa situacijama u kojima na rastanak niste bili spremni, zbog iznenadne bolesti i različitih nepredviđenih okolnosti. Mene je pripremilo životno iskustvo, a možda je sada nešto lakše i zato što će moja Xanta kao penzićka ostati u širem krugu obitelji. Ti rastanci uvijek su bolni jer kao da se rastajemo s dijelom svojeg života. Meni je najteže bilo prvi put, s mojim Silverom. Imao je spondilozu kralježnice, išli smo na akupunkturu godinu i pol dana da bi on mogao ulaziti u tramvaj, a tada su, 2002., u većini tramvaja još bile one visoke stepenice. Znam da mu je bilo jako teško i kad sam dobila drugog psa, njemu je laknulo. I Xanta ima problematičan tumor na nozi, što joj otežava kretanje. Jedva sam čekala da trening s Maxom završi pa da se Xanta može odmarati. Silver se u mirovini vratio obitelji kod koje je bio kao štene na socijalizaciji i koja ga je čekala, a Buzz, moj drugi pas, udomljen je kod obitelji koja je dosad brinula o trima umirovljenim psima. Mirovina se dogovara s korisnicima, Udruga snosi troškove prehrane i zdravstvene zaštite, a udomitelj preuzima brigu o, naglašavam, starom psu”, tumači predsjednica Udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet, jer kvalitetan život u mirovini pasa pomagača osobama s invaliditetom jedan je od niza preciznih standarda koje propisuje International Guide Dog Federation.

  • ‘NAKON OSNOVNOG TRENINGA PSI uče specifične vježbe za čije provođenje se educiraju i roditelji. Pas često djetetu bude motivator pa se i rezultati brže postižu’, kaže Mira Katalenić

OVA MEĐUNARODNA STRUKOVNA ORGANIZACIJA okuplja preko 80 centara i organizacija koji se bave školovanjem pasa vodiča. U svibnju ove godine, Udruga je organizator i domaćin međunarodnog stručnog skupa koji će se održati u Hrvatskoj na otoku Hvaru. Takvi stručni skupovi održavaju se svake dvije godine, pa su u Udruzi ponosni što su domaćini skupa koji će okupiti više od 300 stručnjaka iz svih zemalja svijeta, i to baš u godini njihove 25. obljetnice djelovanja.

Djelovanja tijekom kojeg je upravo ova, nevladina i neprofitna udruga razvila rehabilitacijske programe uključivanjem pasa pomagača za mobilnost slijepih i drugih osoba s invaliditetom te djecu s teškoćama u razvoju. Udruge koja je, zahvaljujući projektu za koji je dobila podršku EU fondova, konačno standardizirala i temeljnu obuku za tehniku bijelog štapa. Jer program orijentacije i mobiliteta osoba s invaliditetom prvi je iskorak k samostalnosti, povratak u svakodnevicu, socijalnu uključenost u zajednicu. Koliko je to važno, Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča slijepih i mobilitet prepoznala je puno prije državnih institucija koje znatno duže postoje i barataju većim sredstvima te djelovala puno ustrajnije na tome da doista i pomogne ljudima čije interese zastupa.

Komentiraj


FOTO:Nacional i Saša Zinaja
PODIJELI
Tiskanim novinarstvom bavi se posljednjih 20 godina od gradske rubrike Večernjeg lista do Nacionala u kojem je pisala od 2000. do 2008. s kraćim izletima u estradno novinarstvo i modu. Stalni suradnik strukovnog glasila Hrvatskog novinarskog društva Novinar i alumni Balkanske istraživačke novinarske mreže od 2013. Područje interesa ostalo je široko, ali se u posljednje vrijeme fokusiralo se na medije i medijske politike, civilno društvo i građanske inicijative.